Navještenje Josipu A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i […]
Read More
I vi ste stavljeni na raskršće: pozvani ste odabrati!“Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!«A bijaše i […]
Read More
(razgovarao sam s paterom Tvrtkom Barunom, svećenikom koji pripada isusovačkom redu, trenutno se nalazi na nastavku studija u Parizu, a sve je poznatiji u novim medijima, napose twitteru gdje ovaj svećenik redovito promišlja život, Crkvu, i naše poslanje.)
"Društvene mreže su dio našeg života, dio su stvarnosti čovjeka 21. stoljeća. Uopće ne želim trošiti vrijeme govoreći o onoj predrasudi dijeljenja života na realan i virtualan. Ova "online" dimenzija je isto toliko realna kao i neka druga: obitelj, osjećaji, intelekt, zanimacije... I ulazi sve više i više u druge dimenzije života suvremenog čovjeka. Puno ljudi to ne vidi. I tu čine pogrešku. Nažalost to - važnost pastorala na internetu - ne shvaćaju ni oni koji donose odluke u Crkvi."
Tvrtko Barun: Preko pape Franje Bog nam puno toga poručuje... Nismo (i zbog povijesnih razloga) naučili na dijalog, otvorenost drugome i drugačijem. S obje strane, tj. s bilo koje od onih 1234 strane :). Nismo naučili na kompromise: ne kao izdaju vrijednosti, principa i vrlina - već kao razlučivanje Božjeg poziva u konkretnim povijesnim i društvenim situacijama. Dijalog je puno više od tolerancije."
Tvrtko, možeš li ispričati (napisati) našim čitateljima: kako je tekao tvoj put koji te je doveo do svećeništva?
Najprije bih želio naglasiti da je moj prvi i glavni poziv koji osjećam i trudim se živjeti - redovništvo u Družbi Isusovoj. U to se prije nekoliko godina ugradio i svećenički poziv kao služba Crkvi na koju me pozvao Bog preko Družbe.Moj put je prilično jednostavan, bez puno skokova: rođen sam u mnogobrojnoj obitelji koja je aktivno živjela svoju vjeru. U tom duhu sam i odgojen. Kao i moja starija braća u osnovnoj školi sam išao na duhovne susrete kod isusovaca na Fratrovac i tamo s nekih 12 godina prvi put se pitao "zašto ne bih i ja postao svećenik?". Taj poziv i svoj odziv u obliku običnog jednostavnog pitanja doživio sam u isusovačkom okruženju. Iz tog razloga sam se odlučio svoju srednju školu završiti živeći u isusovačkom sjemeništu. Nakon završetka srednje škole bio sam primljen u novicijat. Slijedile su dvije godine formacija u molitvenom životu i usvajanja ignacijevske i isusovačke duhovnosti. Na kraju tog razdoblja dao sam svoje redovničke zavjete poslušnosti, čistoće i siromaštva. Moj studij filozofije trajao je dvije godine na Jordanovcu u Zagrebu; jednu godinu sam proveo radeći u Isusovačkoj službi za izbjeglice i raseljene osobe (Jesuit Refugee Service) u Bruxellesu; tri godine sam studirao teologiju u Parizu prije nego li sam bio zaređen za svećenika.
Nakon ređenja moje prvo poslanje bila je služba studentskog kapelana na Jordanovcu. Dvije godine sam ima radost i milost živjeti tu službu. I evo zadnje dvije godine Družba me poslala na daljnju teološku formaciju. Zato sam ovdje u Parizu produbljujući svoje teološko znanje o ignacijevskoj duhovnosti.
Papa Franjo. Čujemo li mi njegove riječi, njegove pozive?
Moram priznati da sam prilično oduševljen osobnošću i pristupom pape Franje. I to teško mogu sakriti :) Kao subrat potiče me na življenje i dublje shvaćanje mog poslanja i duhovnosti svetog Ignacija. Svoj osobni odnos s papom Franjom izrekao bih kroz naš isusovački izraz "jedinstvo srdaca" koji označuje povezanost svih nas isusovaca ili ne-isusovaca koji se u svom životu trudimo nasljedovati Krista kroz tradiciju svetog Ignacija. Sretan sam što se jedan isusovac stavio na raspolaganje Bogu i Crkvi i kroz ovu papinsku službu. I sretan sam što s njim, u duhu ovog "jedinstva srdaca", mogu dijeliti poslanje koje on živi. A živi ga duboko ukorijenjen u život i iskustvo svetog Ignacija.
Što se tiče njegovih riječi i poziva - mislim da to ovisi o svakome od nas pojedinačno. Vjerujem da nam preko pape Franje Bog puno toga poručuje i na puno nas toga poziva: svakoga pojedinačno i Crkvu kao zajednicu i Kristovo Tijelo. Svatko čuje te pozive u mjeri u kojoj je otvoren Duhu, promjeni… u mjeri u kojoj je spreman preispitati svoje mišljenje, stav, ideju, način postupanja...
Uistinu Duh Sveti postavlja na Petrovu stolicu pravog papu za ovo vrijeme?
Samo bih rekao da Duh djeluje u određenom kontekstu vremena i prostora - u okviru naših mogućnosti i naše otvorenosti Njemu. A Crkva živi i djeluje u svijetu i kroz ovaj svijet - i na taj način svjedoči Božju prisutnost i brigu za njega u svim radostima i tugama, razočaranjima i mogućnostima koje naše vrijeme sa sobom donosi.
Papa Franjo je prešao 10 milijuna pratitelja na twitteru. Time je znatno premašio i najveće "zvijezde" ovoga svijeta. Ako je uopće umjesno raditi takve usporedbe. Razlozi tome?
Uspoređivati papu Franju i "zvijezde" nema puno smisla. Zašto je on toliko drag ljudima - i onima koji se smatraju dijelom zajednice koju zovemo Crkva i onima izvan nje? Mislim da je odgovor jednostavan: njegova iskrenost, autentičnost, poniznost. On ne glumi, prihvaća svoju ograničenost, trudi se živjeti odnose s konkretnim "običnim" ljudima. I Twitter je samo odraz onoga što ljudi misle i što govore: ljudi su željni i potrebni autentičnih svjedoka Boga, ljubavi, blizine, brige. I zato im je drago biti preko društvene mreže povezan s osobom kao što je papa Franjo. Žele da na taj način njegove riječi i djela budu prisutni u njihovom životu.
Read More
don Danko Litrić je svećenik, salezijanac, koji je misionar u Ruandi već trideset i tri godine. Budući da je pred nama Misijska nedjelja, neka ovaj intervju bude poticaj svim vjernicima na uključenje pomoći našim misionarima
Mi u Ruandi ne bi mogli živjeti bez pomoći drugih
- Don Litriću kada ste prije trideset i tri godine krenuli u misije, što vas je motiviralo da napustite Hrvatsku?
Nije me ništa posebno motiviralo. Imao sam službu u Hrvatskoj kao pučki misionar... poziv vrhovnog poglavara je bio odlučujući, on je pozivao sve dobrovoljce za Afriku, jer u Africi ima puno ljudi, puno mladih, tada nije bilo salezijanaca... ja sam se tada javio kao dobrovoljac za pet godina...
- Što ste zatekli, danas postoje ipak neke škole, sagrađana je bolnica, kako je to bilo prije trideset i tri godine kada ste došli dolje?
Sve je bilo sasvim drugačije, to je bila 81. godina, dakle 80 godina otkako su dolje došli prvi misionari, to je bio sasvim jedan kraj koji nije imao nikakvog dodira s bjelcima, zatekli smo ljude u prirodi, bez automobila, bez praktično odijevanja... no, kada sam ja došao prije 33 godine već je ipak dolje bila organizirana Crkva, bio je domaći biskup, svećenici.... salezijanci su dolje došli 1951. godine. U glavnom gradu Kigaliju prije 33 godine nisu imali niti jedne jedine bolnice, niti jednog dispanzera, imali smo samo jednu osnovnu školu i jednu tehničku školu koju su imali salezijanci, djeca su sva bosa, veliko siromaštvo je bilo... međutim danas ipak ljudi ne hodaju bosi. Kućice su bile pokrivene lišćem, blatom... to se sada sve promijenilo. Danas su izgrađene ipak ceste, sve skupa gledano promjene su velike, kako je bilo.
- Nije bilo lako propovijedati Evanđelje, imali ste dosta prijetnji, čak i prijetnji smrću.
Ustvari mi smo došli u Afriku, a nismo znali kako je tu. Pogotovo tada je bilo puno bolesti, dobivali smo redovito injekcije, ma čovjek kada ide u misije zna da ne ide na izlet. Rat je tamo bio posebno strašan. Čudo je da sam ostao živ, mnoge su pobili, nas nekolicinu su zatvorili. No, najgore je bilo poslije rata, 1995. godine. Ljudski život nije ništa vrijedio, ubijalo se svaki dan, osvete su bile strašne, ubijalo se bijelce, moralo se paziti da se ne govori ništa protiv nove vlasti. Bila je snažna propaganda protiv Crkve, stvarno smo bili proganjani, čak nas se optuživalo da smo mi krivi za rat. U ratu je ubijano na mah, između tih etničkih skupina, ali iza rata se ubijalo misionare, svećenike ciljano, s namjerom.
Read More
Deset gubavaca Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih […]
Read More
razmišljanja uz 27. nedjelju kroz godinu Vjeruju u Isusa, a ne vjeruju Isusu “Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«” Gospodin nije progovorio samo svojim najbližim učenicima prije […]
Read More
Riječanin Pjer Orlić, dugogodišnji novinar, urednik Radija Korzo za nove medije Riječke nadbiskupije o medijima, Bogu, obitelji, Međugorju...
Obitelj je prva i najvažnija. Tako sam odgojen. A sada kada sam postao otac, to mi je postalo još važnije i jasnije. Od obitelji sve kreće i u konačnici, sve i završava u obitelji. Vrlo jednostavno.
Međugorje je za mene i moju obitelj jedno posebno mjesto. Mjesto mira, mjesto gdje se stvarno osjeća Marijina i Božja prisutnost. Meni je to jedno uistinu posebno mjesto koje u meni budi posebne emocije. Ako niste bili u Međugorju, svakako to učinite! Pjer Orlić
- Pjer, objasnite našim čitateljima, kako to da je profesor hrvatskog jezika i književnosti završio u novinarskim vodama i tu pronašao svoje mjesto pod riječkim suncem?
Mediji su me oduvijek zanimali. Pogotovo radio. Za odlazak u Zagreb na studij novinarstva nisam imao nekakav preveliki interes, a studij književnosti nekako mi se činio najbliži tome. Sada mi je čak i pomalo žao što nikad nisam radio u školi. S druge strane rad u medijima me naučio mnogočemu i pokazao mi neke stvari koje inače nikad ne bi vidio tako da... Novinarstvo vam se uvuče pod kožu i jako, jako ga se teško riješiti. To je ovisnost.
-Iz pouzdanih izvora znam da ste svoj put do poznate javne osobe uistinu gradili na specifičan način. Radili ste i neke zanimljive poslove u životu?
Radio sam svašta. Kao student uglavnom – od obilježavanja drva na Učki do naplatničara na parkiralištu. Sve su to bili poslovi preko ljeta i zapravo su bili poprilično zanimljivi. Čovjek može puno naučiti i u takvim poslovima. Samo zavisi koliko ste otvoreni i spremni na učenje.
-Mnogi su prognozirali smrt radija kao medija. Radio je prije interneta uistinu bio najbrži medij. Novine su pisale o onome o čemu se na radiju pričalo jučer. No, danas imamo masu novih medija, pa ipak, radio je opstao. Koji su tome razlozi?
Radio ima jednu prednost u odnosu na druge medije a to je da njega možete slušati dok vozite auto, kuhate ručak ili čitate novine. To ne možete dok čitate novine, surfate po netu ili gledate TV. Radio je u zadnjih nekoliko godina doživio cijeli niz promjena. Mnoge, po meni, nisu dobre, ali radio je živ medij i stalno se mijenja. Radio budi emocije. Jednom su prilikom u Engleskoj pitali klince što više vole – radio ili televiziju. Jedan od odgovora je bio – Radio, jer su tamo slike ljepše. To je moć koju ima samo radio. I zato neće tako skoro propasti.
-Na radiju Korzo ste okupili impozantnu riječku ekipu, od Voljena Korića preko Roberta Jovanovića, Kristijana Lajšića, tu su i Jana Bubnič Arčanin i Željko Horvat – Hoki, Korzo postaje Riječanima omiljena radio postaja?
Nadam se da je tako. Želimo biti i trudimo se biti prava gradska radio postaja koja je okrenuta svojim slušateljima i biti im na usluzi. A opet radio mora biti živahan, vrckast. I treba biti dobre glazbe. Mislim da se posložila dobra, iskusna ekipa koja zna što je radio. Svi imamo možda i jedan malo romatični pogled na radio. To se danas pomalo izgubilo i nadam se da naši slušatelji to i prepoznaju.
-Aktivni ste i na društvenim mrežama. Twiter, facebook su danas uistinu dio našeg života, kako gledate na tu snažnu pojavu koja je zahvatila gotovo cijelo društvo?
Dvojako. Društvene mreže pružaju ogromne mogućnosti za upoznavanje novih ljudi, za učenje, za širenje vidika. Međutim tu je i ona tamna strana. Ne mislim pri tome na različite oblike nasilja koji se javljaju u virtualnom svijetu, jer se o njima puno govori. Ja mislim da ljudi uopće ne razumiju da internet pamti i onog časa kada nešto objavite to uvijek stoji negdje. Današnji klinci svašta objavljuju na FB. A za koju godinu kada krenu tražiti posao i neko bude tražio njihovo ime na netu moći će svašta vidjeti. Uzalud vam savršen CV ako vam je FB prepun gluposti koji ste radili i njima se ponosili. Već danas vani ljudi prilikom zapošljavanja guglaju kandidate jer tako puno više mogu saznati o njima neko iz pukog gledanja CV, diploma i sličnih stvari. Zato budite pametni što objavljujete! Pravilo je jednostavno – ako nešto ne biste rekli ili pokazali nasred Korza u podne – nemojte to onda ni objaviti na netu.
-Kako bi opisali u nekoliko rečnica twitter? Koji je smisao twittera?
Twitter je moja omiljena društvena mreža. Brza, duhovita, ironična, sarkastična i pametna u isto vrijeme. Preko Twittera sam upoznao ljude koje inače nikad ne bih. A od svakog novog čovjeka se može nešto naučiti. I ne samo to, možete se povezati s različitim ljudima, organizacijama i tvrtkama diljem svijeta i pratiti što oni objavljuju i tako učiti. Pravilo Twittera je da je svatko kovač svog timelinea (onoga što vidi), pa tako dakle svatko može pronaći nešto za sebe.
-Facebook?
FB je ogroman. Pruža ogromne, gotovo neslućene mogućnosti za komunikaciju i različita umrežavanja, promocije i slično. Kaže se da je FB mjesto gdje se družite s onima kojima ste išli u školu, a Twitter mjesto gdje se družite s onima s kojima ste željeli ići u školu. Možda ja zato ipak više volim Twitter.
-Trebaju li vjernici, Crkva, biti aktivniji i na tom području?
Naravno da trebaju. Novi mediji pružaju različite nove mogućnosti za Crkvu i za vjernike. Uostalom i postoji pojam medijske evangelizacije. Ne zaboravimo i da su i blaženi papa Ivan Pavao II te pape Benedikt i Franjo i te kako upozoravali na važnost novih medija. Papa Benedikt je kazao kako su Crkva i novi mediji, osobito internet, prijatelji. I oni kao prijatelji, zajedno mogu na najbolji način prenijeti i pokazati Božju poruku u sadašnjem vremenu.
Možda su vani svijesniji te činjenice nego kod nas, ali svakog dana se ta slika, na sreću, mijenja na bolje. I imate sve više i vjernika-laika i svećenika koji aktivno koriste nove medije, svaki na svoj način, i na taj način približavaju vjeru i onima koji nemaju doticaja s njom. A počesto pokažu da vjernici nisu neka skupina čudnovatih ljudi sa zastarijelim mišljenjima koji žive u nekom drugom vremenu. A to je, čini mi se, vrlo važno, jer se tako razbijaju neki stereotipi, koji najčešće nemaju nikakve veze sa vjernicima i vjerom.
-Crkva ima katolički radio, no gdje vi vidite još prostora za rast?
Mislim da bi bilo dobro da postoje katoličke dnevne novine. Vjerujem da bi takav dnevni list imao svoju publiku ali i što je još bitnije mogao bi pružiti nove poglede na različita aktualna zbivanja.
Naravno tu je i TV, ali mislim da bi dnevni list bio puno bitniji, a vjerojatno i jeftiniji.
Read More
Dragi prijatelji, u evanđelju 24. nedjelje kroz godinu slušamo o tri prispodobe milosrđa. Sve izgubljeno, i sve na kraju nađeno: ovca, drahma i sin. Ja ću se na kratko zaustaviti nad Isusovim riječima o izgubljenom sinu. Prvo, događa se nevjerojatna stvar. Mlađi sin traži od zdravog i živog oca da razdijeli imanje i daruje mu ono što je njegovo. I u našoj kulturi danas bi to bila sasvim luda ideja koja bi teško prošla u ikojoj obitelji, budući da se imanje u pravilu nikada ne dijeli dok su roditelji živi. No, ovdje nam Isus želi reći da On nas ljubi slobodne takve kakvi jesmo i da mi u toj slobodi imamo čak pravo Gospodina napustiti. Nije to dobro nikako, ali imamo to pravo. Tako je i mlađi sin napustio svoga oca. S dobivenim novcem nije znao, jer često se dogodi da čim se maknemo iz milosti vjernosti Bogu, pogled se zamrači, grijeh nam ne bude više tako stran i dalek. Tako je i s ovim mladićem iz evanđelja za kojeg Pismo svjedoči da je novac potrošio razvratno u grijehu bludnosti. Koliki danas upravo padaju na ovom grijehu, jasno se distancirajući od Spasitelja, sami se priklanjaju zlu. Iako čovjek jest slab, nitko ga na grijeh nije prisilio, već on sam grijeh čini iz vlastite slobode. To je jako opasna situacija za našu dušu - ustrajati u grijehu.
Svemu brzo dođe kraj, tako je i ovaj svetopisamski mladić ubrzo potrošio novac, a evanđelje govori kako nasta velika glad u onoj zemlji. Naposljetku oličenje izgubljenosti ovog sina je slika kada mladić završi sa svinjama. U židovstvu svinja ne predstavlja nešto nama građanima Hrvatske podosta drago, već svinja predstavlja prljavu životinju, ona nije košer hrana. Nekada je imao sve, bio u milosti oca, danas već završio u svinjcu čeznuvši jesti hranu svinja, ali mu je nitko nije htio dati, čitamo u Pismu. Može li čovjek pasti niže, s uzvišenosti pada na razinu animalnosti. Tu nas sve nerijetko dovede neposlušnost Bogu.
Ovaj mladić je morao pasti, morao je završiti u blatu da bi se dogodilo obraćenje. Kaže evanđelje da je mladić 'došao k sebi'. Pad je uzrokovao otriježnjenje, mogli bi reći. Obraćenje je uzrokovalo da vidi kako je jedino kod Oca punina, kako kod njega i najamnici obiluju kruhom...
Read More
Dragi prijatelji, današnje Lukino evanđelje nam govori kako Gospodin nije svugdje bio dobrodošao. Isusove učenike je to toliko razljutilo da su htjeli poslati oganj s neba na to samarijsko selo. Učitelj ih je ukorio, te je mirno nastavio svoj put prema drugom mjestu. Ovaj ulomak Svetog Pisma nam govori nekoliko stvari. Nepatvoreni Isusovi učenici, […]
Read More
36-godišnji profesor Miroslav Vrankić, docent na riječkom Tehničkom fakultetu je jedan samozatajni mladi znanstvenik koji tehnologijom želi pomoći potrebitima. Profesor Vrankić stručnjak je u elektronici i digitalnoj obradi signala, spiritus movens projekta Servus kojim želi modernu tehnologiju staviti u znatno poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom. Profesor Vrankić je i praktični katolik, te se ne libi sasvim otvoreno svjedočiti svoju vjeru. To su razlozi intervja za nove medije Riječke nadbiskupije s ovim mladim znanstvenikom.
"Ne bih rekao da vjeru i razum treba miriti. Tehničke sam struke pa težim logičkom razmišljanju i mogu reći da mi razum nikad nije bio prepreka na putu vjere. Tko otvoreno koristi svoj razumu traženju Boga, doći će do vjere. Tko sumnja u svoju vjeru neka koristi razum pa će stvari sjesti na svoje mjesto. Razum i vjera nadopunjuju se na putu traženja Boga."
- Miroslave vi ste profesor na Tehničkom fakultetu u Rijeci, doktorirali ste na kojem točno području?
Da, radim kao docent na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Doktorirao sam na području tehničkih znanosti, polje elektrotehika. Da budem precizniji, bavim se digitalnom obradom signala.
- Što vas posebno zanima kao znanstvenika, u kojem smjeru se osobno želite razvijati?
Volim se baviti stvarima koje imaju smisao. Ne znanost zbog znanosti ili struka zbog struke, nego koristiti znanost i stručne vještine na dobrobit čovjeka. Zbog ove potrebe za povezivanjem svojih tehničkih znanja sa svojim idealima, zadnjih se pet godina bavim i asistivnom tehnologijom.
- Kako bi našim čitateljima predstavili "Asistivnu tehnologiju"?
Asistivna tehnologija je tehnologija čiji je cilj pomoć osobama s invaliditetom. Dakle, tehnologija koja pomaže prevladati invaliditet i omogućiti samostalnost osobama s invaliditetom. Na Tehničkom smo fakultetu 2011. godine pokrenuli kolegij pod nazivom Asistivna tehnologija na kojem naši studenti uče o tehnološkim rješenjima za ove humane svrhe. Pored teorijskih znanja, na ovom predmetu nastojimo biti jako praktični tako da svake godine studenti rade na stvarnim projektima izrade različitih pomagala za osobe s najtežim tjelesnim invaliditetom iz raznih dijelova Hrvatske. Sav rad je volonterski, a troškove potrebne opreme nastojimo pokriti kroz donacije i putem različitih projekata tako da osoba može svoje unikatno pomagalo dobiti besplatno.
- Što ste točno učinili u primjeru gospodina Marka Lukića?
Gospodin Marko Lukić živi u Domu Lekić u Varaždinu i prije desetak godina ostao je paraliziran nakon teške prometne nesreće tako da se sada kreće uz pomoć elektromotornih kolica i jako teško govori. Njegov veliki problem je bila govorna komunikacija s drugim ljudima. Zbog toga su mu naši studenti napravili komunikator koji smo nazvali Marko2 i koji govori umjesto njega. Potreban je samo mali pomak prsta kako bi se odabrala željena rečenica koju potom uređaj izgovara putem ugrađenih zvučnika. Marko2 je montiran na Markova elektromotorna kolica tako da ga prati gdje god on išao. Na ovom su projektu studenti intenzivno radili više od pola godine, a vrhunac projekta bio je odlazak u Varaždin u svibnju ove godine na montažu i puštanje u rad novog komunikatora. Projekt je financijski podržala Zaklada Sveučilišta u Rijeci na čemu smo jako zahvalni.
- Mote li nam reći malo više o i vašem projektu Servus?
Projekt Servus je nastao još 2008. godine kroz moj volonterski rad u Caritasu. Kroz rad s osobama s invaliditetom rodiela se ideja za izradu sustava koji bi omogućavao govorno upravljanje cijelom kućom za osobe koje su nepokretne i ne mogu koristiti svoje ruke. Dakle, uz pomoć Servusa nepokretna osoba može doslovno razgovarati sa svojom kućom i bez potrebe za korištenjem ruku može upravljati svjetlima, vratima, telefonom, televizorom, klima uređajem, surfati internetom i još mnogo toga. Dovoljno je npr. samo reći „Servus, upali svjeto“ i svjetlo će se upaliiti. Pokazalo se da u Hrvatskoj postoji potreba za ovakvim pomagalom tako da je 2009. godine osnovana tvtke E-Glas (www.eglas.hr) pri Znanstveno-tehnologijskom parku Sveučilišta u Rijeci koja razvija govornu tehnologiju s ciljem pomaganja osobama s najtežim tjelesnim invaliditetom.
- Je li projekt Servus zaživio u Hrvatskoj?
Trenutno imamo gotovo 30 Servusa instaliranih u domovima korisnika u svim dijelovima Hrvatske. Siguran sam da bi danas taj broj mogao biti i 300 jer u Hrvatskoj ima nekoliko tisuća osoba s najtežim tjelesnim invaliditetom kojima je pomoć Servusa uistinu potrebna, ali nažalost velik broj njih je u financijski jako teškoj situaciji. Zbog toga smo u trajnoj potrazi za donatorima koji bi pomogli u postupku nabavke Servusa. Samo na području Rijeke imamo desetak osoba na listi čekanja donacije za nabavku Servusa. Njima i njihovim najbližima Servus bi značio neopisivo olakšanje u svakodnevnom životu. Jedna naša korisnica plakala je od sreće kada je po prvi puta nakon što je ostala nepokretna ponovo mogla uz pomoć Servusa sama upaliti svjetlo ili nekoga nazvati telefonom. Siguran sam da sa Servusom možemo jako puno pomoći, ali za to je neophodno potrebna pomoć šire zajednice koja će prepoznati vrijednost ovog projekta.
- Tehnologija ubrzano raste. Mogućnosti današnjih smart phonea bi ljudima prije desetak godina izgledale kao pravi pravcati SF, vidimo da tu priči nije kraj, google razvija pametne naočale, motorola je najavila tatoo čipove, drugi giganti poput applea, samsunga, sony-a ne zaostaju, gdje je tu opasnost za čovjeka i hoće li se čovjek uspjeti sačuvati u navedenom?
Da, tehnologija uistinu ubrzano raste. Ponekad se taj napredak čini pomalo i zastrašujuć. No, s druge strane, taj se napredak može iskorisiti i za jako pozitivne stvari. Sve ovisi o nama, kako usmjeravamo razvoj i korištenje postojeće tehnologije, i o svakome od nas kako koristi tehnologiju koja mu stoji na raspolaganju. Mogu sa sigurnošću reći da je naša odgovornost za mudro korištenje tehnologije danas puno veća nego ikada.
Read More
Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Prvi navještaj muke i uskrsnuća. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
Ako uvijek tražimo samo ono što nije dobro, samo ono negativno u drugima, koliko nam ostaje vremena ljubiti ih za sve dobro koje ti ljudi svakodnevno čine?
"Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju slavu moju, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam ti očitovao tvoje ime, i još ću ti očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima." Iv 17, 20-26
Isus ne želi svoje učenike da budu heroji krunica dnevnih boravaka i nedjeljnih svetih misa kada je tako lako jezikom pričati vjeru u Isusa. kršćanstvo nije politički program koji se mijenja ovisno o želji birača, kršćanstvo nije moda koja ima svoje mijene i svoje prilagodbe svakoj situaciji. Biti kršćanin znači biti isti, jučer, danas i u vijeke, kao što je Isus rekao za sebe da jest. Biti kršćanin znači izaći iz skrovitosti vlastite nutrine, maknuti se od visokih zidina koje nas čuvaju da nas netko drugi ne povrijedi, i hrabro se otisnuti na pučinu života.
Dragi prijatelji. Uistinu predivne božanske riječi nam govori naš Spasitelj sedme vazmene nedjelje. Mnoge misli nadahnute Duhom ovdje se mogu izgovoriti. Kao da je prstima opipljiva ljubav Gospodinova prema nama, prema njegovim učenicima. Kao da dok čitamo riječi našeg Učitelja osjećamo u svakom trenutku koliko li nas ljubi i koliko li mu je stalo do nas. Isus je jasan: on želi da svi mi njegovi učenici budemo s njime u punini vječne ljubavi.
Posebno nam se u srce utiskuje Isusova želja da budemo jedno. Isus moli svoga Oca da i mi budemo jedno, kao što je on i Otac - jedno. Koliko li smo svi mi koji vjerujemo u Isusa Krista danas daleko? Koliko smo svi mi kojima je Isus sjedište našeg života udaljeni jedni od drugih? Živimo li i mi ekumenizam barjaka, kada je to zgodno posvjedočiti u vrijeme molitvene osmine za jedinstvo kršćana, a odmah nakon što prođe to vrijeme svatko se uputi na svoje strane? Isusa jako žalosti naša udaljenost i naša nespremnost ljubiti braću i sestre drugih kršćanskih crkvi i zajednica.
Read More
„Odgovori mu Isus: 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što vam ga svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: 'Odlazim i vraćam se k vama.' Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije nego li dogodi, da vjerujete kada se dogodi.“
Iv 14, 23-29
Dragi prijatelji, Gospodin nam progovara jasno i ove nedjelje. Naša vjera nije vjera okrnjena vlastitim slabostima, pa da izaberemo iz Pisma ono što nam je lako slijediti, ono što nam je privlačno tijekom, na primjer zimskog razdoblja, a onda kada dođe ljetno razdoblje – zaboravimo na one Isusove riječi koje su malo jasnije u pogledu ćudoređa ilitiga grijeha bluda. To bi bilo poput onih pijanaca koji kažu kako su svjesni da Biblija jasno govori da neće biti baštinici Kraljevstva Nebeskog, ali zato su oni trijezni preko tjedna, a piju samo vikendima. I rođendanima. I blagdanima. Contradictio in se, zar ne?
Isusa ili prihvatiš, ili ne prihvatiš. Treba reći da je taj put – proces i da tijekom tog puta mnogo puta vjernici padnu, ali se nakon toga pada i dignu. Mnogi vjernici na početku primaju hranu kojom se mogu tada hraniti, pa kako rastu tako bivaju spremniji „podnijeti“ dublje istine.
No, Isus je jasan. Kao i uvijek. A mi ljudi, radi vlastitih slabosti Isusu umanjujemo jačinu, činimo ga bljeđim, nekako mlakim Isusom. Nije stolarev Sin bio mlak. Bio je pun ljubavi jer on sam jest Ljubav, ali Ljubav ne znači nužno i mlakost, zar ne? Isus kaže u evanđelju šeste vazmene nedjelje: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega… Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva.“
Uskoro će vjernici imati priliku izaći iz svojih dnevnih boravaka. Svojim potpisom posvjedočiti vjeruju li oni Isusu, vjeruju li oni Bibliji koja jasno brak vidi kao zajednicu muškarca i žene? Uskoro će vjernicima biti pružena mogućnost svijetu i sebi pokazati jesu li vjerni.
Skupljat će se potpisi U ime obitelji. Za budući referendum, za zaštitu naravne obitelji kakva je u očima Božjim. Postoje i drugačije oči onih koji bi htjeli drugačije obitelji. Postoje oni koji misle kako je želja za imati pravo na nešto snažnija od same naravi prava kao mogućnosti. Ako ti je naravno dana mogućnost, onda ti to pravo i imaš. Ili nemaš, ma koliko se trudio. Svakoga treba zaštiti, svakome pomoći, svakoga ljubiti, to nije i nikada ne smije postati sporno. Ali mi vjernici ne smijemo radi lažne tolerancije na grijeh, izdati istine Isusa Krista.
Read More
Uskoro će se održati veliki referendum u kojem će građani Republike Hrvatske biti pozvani da jasno kažu kako žele Ustavom zaštiti brak kao zajednicu muškarca i žene. Tom prigodom smo razgovarali s jednom od voditeljica projekta, gospođom Kristinom Pavlović.
Referendum je legitiman i učinkovit način izražavanja volje i mišljenja većine građana po nekom pitanju, što bi se onda trebalo odraziti i u zakonima. Prema istraživanjima, 90% hrvatskih građana smatra da je brak jedino zajednica žene i muškarca. Dakle, to nije stav samo vjernika već velike većine građana. Zakoni koji bi pod pojmom braka podrazumijevali nešto drugo, odražavali bi mišljenje manjine
- Kristina, kakav je to projekt "U ime obitelji?"
Građanska inicijativa "U ime obitelji" poziva pojedince, obitelji i udruge u akciju skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma kojim bi se u Ustav RH unijela odredba prema kojoj je brak jedino zajednica muškarca i žene.
- Zašto ste se odlučili na ovakav iskorak?
Vrijednost braka i obitelji sve se više narušava i relativizira u našem društvu. Primjerice, u javnoj raspravi o zdravstvenom odgoju predstavnici radikalno liberalne struje koja stoji iza ovakvog programa koji je sada u školama, javno su se založili da se hrvatsko društvo "rekonstruira", i djeca i mladi odgajaju za iskrivljenu sliku braka i obitelji. U javnosti su sve glasnije najave zakonskih prijedloga koji bi redefinirali pojam braka te tako i istospolnim zajednicama omogućili sklapanje braka, a kao sljedeći korak i usvajanje djece.
“Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.” Iv 10, […]
Read More
mr. Ana Anić Opašić, prva vjeroučiteljica Riječke nadbiskupije koja je izabrana na službu ravnateljice jedne osnovne škole
Najvažnije biti vjerodostojan, autentičan u svome radu i poslanju. To se vidi i osjeti, a tomu su najbolji svjedoci djeca i mladi. Vi možete imati najbolju metodičku osposobljenost za rad, ali ako vi ne zračite onim duhom kojim bi trebao biti natopljen vaš govor i vaše prenošenje određenih spoznaja, vi niste toj djeci prenijeli ništa osim pukih informacija koje će oni vrlo brzo zaboraviti
Ana, vi ste prva vjeroučiteljica Riječke nadbiskupije koja je postala ravnateljica jedne škole, dobili ste povjerenje svih mjerodavnih, kako se osjećate?
Osjećam se veoma počašćeno što mi se ukazala takva prilika. Tim više što sam svojim stručnim radom i općeljudskim kompetencijama na kojima se temelji poslanje u školi općenito, uspjela zadobiti povjerenje većine svojih kolega koji su glasovali za mene. Znamo da članovi Školskog odbora predlažu ravnatelja kojega potom treba potvrditi resorni ministar. A članovi Školskog odbora nisu samo iz Vijeća učitelja, što znači da morate kao potencijalni kandidat za ovo radno mjesto biti prepoznati i od strane stručnih tijela koja nemaju izravnu vezu s neposrednim radom u nastavi. To znači da vaše djelovanje u školi mora biti prepoznatljivo u širem kontekstu na više polja rada, a ne samo u razredu i u zbornici. Tijekom rada u školi završila sam poslijediplomski znanstveni studij hrvatske povijest, a potom upisala poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti, što je također bilo prepoznato kao dodatna referenca od strane stručnih tijela za izbor na ovo radno mjesto.
Read More