Pjer Orlić: Obitelj je najvažnija
Kategorija:
Intervju mjeseca

Riječanin Pjer Orlić, dugogodišnji  novinar, urednik Radija Korzo za nove medije Riječke nadbiskupije o medijima, Bogu, obitelji, Međugorju…

Obitelj je prva i najvažnija. Tako sam odgojen. A sada kada sam postao otac, to mi je postalo još važnije i jasnije. Od obitelji sve kreće i u konačnici, sve i završava u obitelji. Vrlo jednostavno.

Međugorje je za mene i moju obitelj jedno posebno mjesto. Mjesto mira, mjesto gdje se stvarno osjeća Marijina i Božja prisutnost. Meni je to jedno uistinu posebno mjesto koje u meni budi posebne emocije. Ako niste bili u Međugorju, svakako to učinite! Pjer Orlić

 

– Pjer, objasnite našim čitateljima, kako to da je profesor hrvatskog jezika i književnosti završio u novinarskim vodama i tu pronašao svoje mjesto pod riječkim suncem?

Mediji su me oduvijek zanimali. Pogotovo radio. Za odlazak u Zagreb na studij novinarstva nisam imao nekakav preveliki interes, a studij književnosti nekako mi se činio najbliži tome. Sada mi je čak i pomalo žao što nikad nisam radio u školi. S druge strane rad u medijima me naučio mnogočemu i pokazao mi neke stvari koje inače nikad ne bi vidio tako da… Novinarstvo vam se uvuče pod kožu i jako, jako ga se teško riješiti. To je ovisnost.

 

-Iz pouzdanih izvora znam da ste svoj put do poznate javne osobe uistinu gradili na specifičan način. Radili ste i neke zanimljive poslove u životu?

Radio sam svašta. Kao student uglavnom – od obilježavanja drva na Učki do naplatničara na parkiralištu. Sve su to bili poslovi preko ljeta i zapravo su bili poprilično zanimljivi. Čovjek može puno naučiti i u takvim poslovima. Samo zavisi koliko ste otvoreni i spremni na učenje.

 

-Mnogi su prognozirali smrt radija kao medija. Radio je prije interneta uistinu bio najbrži medij. Novine su pisale o onome o čemu se na radiju pričalo jučer. No, danas imamo masu novih medija, pa ipak, radio je opstao. Koji su tome razlozi?

Radio ima jednu prednost u odnosu na druge medije a to je da njega možete slušati dok vozite auto, kuhate ručak ili čitate novine. To ne možete dok čitate novine, surfate po netu ili gledate TV. Radio je u zadnjih nekoliko godina doživio cijeli niz promjena. Mnoge, po meni, nisu dobre, ali radio je živ medij i stalno se mijenja. Radio budi emocije. Jednom su prilikom u Engleskoj pitali klince što više vole – radio ili televiziju. Jedan od odgovora je bio – Radio, jer su tamo slike ljepše. To je moć koju ima samo radio. I zato neće tako skoro propasti.

 

-Na radiju Korzo ste okupili impozantnu riječku ekipu, od Voljena Korića preko Roberta Jovanovića, Kristijana Lajšića, tu su i Jana Bubnič Arčanin i Željko Horvat – Hoki, Korzo postaje Riječanima omiljena radio postaja?

Nadam se da je tako. Želimo biti i trudimo se biti prava gradska radio postaja koja je okrenuta svojim slušateljima i biti im na usluzi. A opet radio mora biti živahan, vrckast. I treba biti dobre glazbe. Mislim da se posložila dobra, iskusna ekipa koja zna što je radio. Svi imamo možda i jedan malo romatični pogled na radio. To se danas pomalo izgubilo i nadam se da naši slušatelji to i prepoznaju.

 

-Aktivni ste i na društvenim mrežama. Twiter, facebook su danas uistinu dio našeg života, kako gledate na tu snažnu pojavu koja je zahvatila gotovo cijelo društvo?

Dvojako. Društvene mreže pružaju ogromne mogućnosti za upoznavanje novih ljudi, za učenje, za širenje vidika. Međutim tu je i ona tamna strana. Ne mislim pri tome na različite oblike nasilja koji se javljaju u virtualnom svijetu, jer se o njima puno govori. Ja mislim da ljudi uopće ne razumiju da internet pamti i onog časa kada nešto objavite to uvijek stoji negdje. Današnji klinci svašta objavljuju na FB. A za koju godinu kada krenu tražiti posao i neko bude tražio njihovo ime na netu moći će svašta vidjeti. Uzalud vam savršen CV ako vam je FB prepun gluposti koji ste radili i njima se ponosili. Već danas vani ljudi prilikom zapošljavanja guglaju kandidate jer tako puno više mogu saznati o njima neko iz pukog gledanja CV, diploma i sličnih stvari. Zato budite pametni što objavljujete! Pravilo je jednostavno – ako nešto ne biste rekli ili pokazali nasred Korza u podne – nemojte to onda ni objaviti na netu.

 

-Kako bi opisali u nekoliko rečnica twitter? Koji je smisao twittera?

Twitter je moja omiljena društvena mreža. Brza, duhovita, ironična, sarkastična i pametna u isto vrijeme. Preko Twittera sam upoznao ljude koje inače nikad ne bih. A od svakog novog čovjeka se može nešto naučiti. I ne samo to, možete se povezati s različitim ljudima, organizacijama i tvrtkama  diljem svijeta i pratiti što oni objavljuju i tako učiti. Pravilo Twittera je da je svatko kovač svog timelinea (onoga što vidi), pa tako dakle svatko može pronaći nešto za sebe.

 

-Facebook?

FB je ogroman. Pruža ogromne, gotovo neslućene mogućnosti za komunikaciju i različita umrežavanja, promocije i slično. Kaže se da je FB mjesto gdje se družite s onima kojima ste išli u školu, a Twitter mjesto gdje se družite s onima s kojima ste željeli ići u školu.  Možda ja zato ipak više volim Twitter.

 

-Trebaju li vjernici, Crkva, biti aktivniji i na tom području?

Naravno da trebaju. Novi mediji pružaju različite nove mogućnosti za Crkvu i za vjernike. Uostalom i postoji pojam medijske evangelizacije. Ne zaboravimo i da su i blaženi papa Ivan Pavao II te pape Benedikt i Franjo i te kako upozoravali na važnost novih medija. Papa Benedikt je kazao kako su Crkva i novi mediji, osobito internet, prijatelji. I oni kao prijatelji, zajedno mogu na najbolji način prenijeti i pokazati Božju poruku u sadašnjem vremenu.

Možda su vani svijesniji te činjenice nego kod nas, ali svakog dana se ta slika, na sreću, mijenja na bolje. I imate sve više i vjernika-laika i svećenika koji aktivno koriste nove medije, svaki na svoj način, i na taj način približavaju vjeru i onima koji nemaju doticaja s njom. A počesto pokažu da vjernici nisu neka skupina čudnovatih ljudi sa zastarijelim mišljenjima koji žive u nekom drugom vremenu. A to je, čini mi se, vrlo važno, jer se tako razbijaju neki stereotipi, koji najčešće nemaju nikakve veze sa vjernicima i vjerom.

 

-Crkva ima katolički radio, no gdje vi vidite još prostora za rast?

Mislim da bi bilo dobro da postoje katoličke dnevne novine. Vjerujem da bi takav dnevni list imao svoju publiku ali i što je još bitnije mogao bi pružiti nove poglede na različita aktualna zbivanja.

Naravno tu je i TV, ali mislim da bi dnevni list bio puno bitniji, a vjerojatno i jeftiniji.

 

-Pjer imate obitelj, suprugu i od nedavno ste otac. Koliko je vama važna obitelj?

Obitelj je prva i najvažnija. Tako sam odgojen. A sada kada sam postao otac, to mi je postalo još važnije i jasnije. Od obitelji sve kreće i u konačnici, sve i završava u obitelji. Vrlo jednostavno.

 

-Uloga Boga u životu radijskog urednika i obiteljskog čovjeka?

Bog je važan. Pokušavam se voditi u životu za Božjim zakonima. Nekada u tome uspijevam više, nekada manje, ali se trudim. Nekad to nije jednostavno, ali se stvarno trudim. Nadam se da ću takvo razmišljanje prenijeti i na svojeg sina.

 

-Je li vam bio katkada problem svjedočiti u javnom životu ono što živite u privatnom?

Zapravo i nije. Kada stvari posložite u glavi i u srcu onda to nije teško. Možda nekada ne zvučim tako, jer znam biti jako kritičan prema svemu. I ponekad na prvi pogled možda izgleda da nije tako, ali one temeljne vrijednosti jesu tu i one se ne mogu samo tako mijenjati. Uostalom, svaki lažnjak se jako brzo prepozna i onda sve pada u vodu.

 

-Građane često (s pravom) ljuti licemjerstvo pojedinaca i unutar Crkve. No, mnogi zaboravljaju da je Crkva ustvari bolnica za grešnike, a ne kuća svetaca?

Najlakše je uprti prstom i reći – vidiš kakvi su oni. Crkvu čine ljudi, a ljudi su grešni. Pa tako i ljudi unutar crkvene hijerarhije. I ja sam u jednom periodu životu bio takav. Ali kad u glavi i srcu posložiš da na misu idem  susresti se  s Bogom, onda mi je gotovo svejedno da li mi se svećenik sviđa ili ne. Uostalom, postoji mnogo crkvi i mnogo svećenika, pa uvijek mogu odabrati onog svećenika koji mi više odgovara.

 

S druge strane možda bi i Crkva trebala jasnije i glasnije osuditi neka neprihvatljiva ponašanja. Živimo u vremenu kada se informacije, i dobre i loše, ne mogu samo tako gurnuti pod tepih i praviti se da se nešto ne događa. Tako se stječe pogrešan dojam – da Crkva, prešutno, odobrava takve stvari. A kad se jednom stvori takav dojam, onda ga se teško riješiti. A tu je uvijek i dio onih koji su neskloni Crkvi koji onda samo koriste priliku.

 

-Kada vam netko kaže Međugorje, kakve to u vama budi emocije?

Međugorje je za mene i moju obitelj jedno posebno mjesto. Mjesto mira, mjesto gdje se stvarno osjeća Marijina i Božja prisutnost. Meni je to jedno uistinu posebno mjesto koje u meni budi posebne emocije. Ako niste bili u Međugorju, svakako to učinite!

 

-Naše društvo je dosta podijeljeno, zasigurno ne možemo imati svi iste stavove, ali kao da nam u posljednje vrijeme nedostaje dijaloga. Ljudi moći su nerijetko bahati i građane to ljuti i žalosti?

U Hrvatskoj na žalost ne postoji kultura dijaloga. Svatko čuje samo sebe i nije ga briga za ono što govori onaj drugi. Svi bi se trebali naučiti – slušati. Ali to je izgleda jako teško. Umjesto da tražimo ono što nam je zajedničko, da tražimo ono što nas zbližava, mi uporno tražimo razlike i njih potenciramo. Gubimo vrijeme, živce i energiju na prepucavanja koja u biti nemaju smisla. I papa Franjo je nedavno istaknuo kako svi problemi s kojima se susrećemo nastaju zbog nedostatka dijaloga!

Za dijalog je uvijek potrebno dvoje. A ako slušamo i uvažavamo ono što drugi govori (bez obzira slagali se s njim ili ne) tada prema njemu pokazujemo poštovanje, tada možemo čuti što govori i tek tada možemo smisleno raspravljati s njime.

 

-Ipak, treba biti optimist ili?

Iako se kaže da je pesimista školovani optimista , ja sam uvijek optimist. Uostalom i kao vjernik moram biti optimist. Ne bi bilo dobro da nisam odnosno da nismo optimisti!

 

razgovor vodio: Marin Miletić

Skip to content