mr. Ana Anić Opašić: Najvažnije je biti autentičan

mr. Ana  Anić Opašić, prva vjeroučiteljica Riječke nadbiskupije koja je izabrana na službu ravnateljice jedne osnovne škole

Najvažnije biti vjerodostojan, autentičan u svome radu i poslanju. To se vidi i osjeti, a tomu su najbolji svjedoci djeca i mladi. Vi možete imati najbolju metodičku osposobljenost za rad, ali ako vi ne zračite onim duhom kojim bi trebao biti natopljen vaš govor i vaše prenošenje određenih spoznaja, vi niste toj djeci prenijeli ništa osim pukih informacija koje će oni vrlo brzo zaboraviti

Ana, vi ste prva vjeroučiteljica Riječke nadbiskupije koja je postala ravnateljica jedne škole, dobili ste povjerenje svih mjerodavnih, kako se osjećate?

Osjećam se veoma počašćeno što mi se ukazala takva prilika. Tim više što sam svojim stručnim radom i općeljudskim kompetencijama na kojima se temelji poslanje u školi općenito, uspjela zadobiti povjerenje većine svojih kolega koji su glasovali za mene. Znamo da članovi Školskog odbora predlažu ravnatelja kojega potom treba potvrditi resorni ministar. A članovi Školskog odbora nisu samo iz Vijeća učitelja, što znači da morate kao potencijalni kandidat za ovo radno mjesto biti prepoznati i od strane stručnih tijela koja nemaju izravnu vezu s neposrednim radom u nastavi. To znači da vaše djelovanje u školi mora biti prepoznatljivo u širem kontekstu na više polja rada, a ne samo u razredu i u zbornici. Tijekom rada u školi završila sam poslijediplomski znanstveni studij hrvatske povijest, a potom upisala poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene  hrvatske povijesti, što je također bilo prepoznato kao dodatna referenca od strane stručnih tijela za izbor na ovo radno mjesto.

Možemo li reći da ste vi svjedočanstvo kako se marljivi rad, zalaganje, trud uvijek isplati, iako neki gledaju teologe dosta ograničenog područja?

Da biste bili prihvaćeni i uvažavani od strane kolega i nadređenih u bilo kojem poslu i na bilo kojem radnom mjestu, vi morate biti ponajprije dobar čovjek, kvalitetan i stručan djelatnik i onaj koji će biti spreman na promjene, na trajnu edukaciju. U vremenu intenzivnih društvenih strujanja, strjelovito brze komunikacije i načina stjecanja novih spoznaja, vi ne možete ostati zatvoreni u nekom svom malom svijetu ili raditi na način koji je bio suvremen u periodu kada ste vi išli u školu. Dakle, svi smo primorani svakim danom, permanentno napredovati i raditi na sebi, a kada osoba istinski želi doprinijeti svojim radom općem dobru, onda je to i zamijećeno u sredini u kojoj živi i radi. Teolozi mogu svojim stručnim i osobnim kompetencijama uvelike pomoći sredini u kojoj žive i rade kroz različita polja djelovanja, a upravo područje odgojno-obrazovno djelatnosti omogućuje mnoge mogućnost višestrukog pristupa i djelovanja.

Godine 2003. ste diplomirali Teologiju, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ste 2011. obranili magistarski rad na temu: “Sušak pod talijanskom okupacijom od 1941. do 1943. godine”. Objasnite nam, od kuda vaša ljubav prema povijesti i od kuda zanimanje za povijest Sušaka?
Tijekom diplomskoga i poslijediplomskoga studija bavila sam se povijesnim temama. Na takvu radu stekla sam uvid u važnost povijesnih znanosti u otkrivanju stvarnih tijekova unutar sudbine i povijesti hrvatskoga naroda, a posebno užega zavičaja koji je predstavljao prostor ključnih povijesnih mijena unutar Srednje Europe pa i šire. U tome smislu, poseban sam interes stekla za proučavanje onih tema koje nisu dovoljno istražene, a tiču se novije povijesti i sudbine riječkoga područja, te za koje postoje određeni pisani izvori kao i osobna svjedočanstva sudionika prijelomnih događaja. Moj osobni znanstveni interes vezan je za povijesne procese Drugoga svjetskog rata u cilju produbljivanja spoznaja o povijesnim činjenicama i događajima. Uostalom, svjedoci smo kako i suvremena, ne samo znanstvena, javnost iskazuje znatan interes prema događanjima i prijeporima iz navedenog razdoblja. Interes za Drugi svjetski rat usmjerila sam k zavičajnoj povijesti Sušaka koji je neraskidivi dio identiteta Rijeke, njezina specifična cjelina i njezino bogatstvo.

Ana, čini li vam se da nama kao da danas nedostaje dijaloga u društvu i što bi trebalo učiniti da se više razumijemo ili barem da se više prihvaćamo iako smo različiti?
Pitanje dijaloga, komunikacije kompleksno je i važno društveno pitanje. Mislim da ono predstavlja okosnicu civilizacijskog razvoja nekog društva, baš kao što je i pitanje osjetljivosti za one najugroženije, najpotrebitije u tom istom društvu. Pitanje dijaloga i uvažavanja različitosti posebno je važno i u politici djelovanja škole kao društvene institucije. Ja ne bih rekla da je ovo pitanje danas u krizi, ali da je posebno osjetljivo i da se svi trebamo više truditi oko izgradnje kvalitetnije komunikacije na različitim poljima života, to svakako. No, valja nam svima skupa raditi na promociji vrjednota tolerancije, mira, razumijevanja drugih, slušanja drugih. Današnji čovjek nema potrebu slušanja drugoga jer nema vremena ili jer je opterećen svojim brigama i problemima. Površno slušamo, površno komuniciramo, pa time i površno razumijemo drugoga. Odgojno djelovanje škole ide upravo u tom pravcu promoviranja vrjednota izgradnje kvalitetne međusobne komunikacije učenika –učitelja/nastavnika –roditelja – društvene sredine. Slijedom navedenog mogu reći da ću u svojemu radu na

Koliko godina ste radili kao vjeroučiteljica prije nego što ste sada postali i ravnateljicom škole?
U Osnovnoj školi Eugen Kumičić bila sam zaposlena nepunih deset godina. Samo deset dana mi je nedostajalo do okrugle obljetnice. U rujnu 2013. godine preuzela sam službu tajnice i bilježnika u Interdijecezanskom ženidbenom sudu prvog stupnja u Rijeci koju sam obnašala sedam mjeseci. Stoga ovom prigodom još jednom želi izraziti zahvalu ocu nadbiskupu mons. dr. Ivanu Devčiću za ukazano povjerenje. 

Kako bi vi definirali vjeroučitelja? Vjeroučitelj je?
Vjeroučitelj je prije svega čovjek vjere koju živi i poučava. Tijekom svoga vjeroučiteljskog rada imala sam prilike čuti različite interpretacije i stajališta o tome tko je, odnosno tko bi trebao biti vjeroučitelj. Vjeroučitelj nije neki čudak koji bi se u svemu trebao razlikovati ili odudarati od sredine u kojoj živi i radi. No, to ne znači da se vjeroučitelj treba stopiti sa sredinom u kojoj živi i radi. On u svjedočenju i življenju kršćanskih vrjednota treba biti jasan, stalan i prepoznatljiv. I zato se od vjeroučitelja očekuje više nego od nekog drugog učitelja, jer se na njega gleda kao na primjer, uzor. 

Što je po vašem mišljenju najvažnije za vjeroučitelja?
Mislim da je najvažnije biti vjerodostojan, autentičan u svome radu i poslanju. To se vidi i osjeti, a tomu su najbolji svjedoci djeca i mladi. Vi možete imati najbolju metodičku osposobljenost za rad, ali ako vi ne zračite onim duhom kojim bi trebao biti natopljen vaš govor i vaše prenošenje određenih spoznaja, vi niste toj djeci prenijeli ništa osim pukih informacija koje će oni vrlo brzo zaboraviti. Vjeroučitelj bi trebao oko sebe privlačiti druge, a ne druge od sebe udaljavati.

Koliko je bitan vjeronauk kao izborni predmet u školama?
Moram naglasiti da ja nikada nisam svoj predmet doživljavala kao izborni u nekom inferiornom smislu u odnosu na druge obvezne predmete, niti sam to isto osjetila kod svojih kolega u odnosu na moj predmet. No, ta se razlika između obveznih i izbornih predmeta u smislu inferiornosti može osjetiti tek onda ako i vjeroučitelj na takav način percipira svoj predmet poučavanja. Naime, iako je vjeronauk službeno izborni predmet, on je izborni samo u smislu mogućnosti odabira na početku školske godine. Važno je posvijestiti činjenicu da u statusu vjeronauka kao izbornog predmeta ne gledamo neku zakonsku manjkavost nego naprotiv prednost koja omogućuje vjeroučiteljima široku lepezu djelovanja i kvalitetne korelacije s drugim predmetima.

Kako vi vidite školu 21. stoljeća?

Ovo je vrlo kompleksno pitanje, stoga će moj odgovor biti djelomičan. 
Škola 21. stoljeća prije svega treba biti otvorena izazovu promjena koje su temeljna okosnica uspješnog razvoja i napretka škole, a s time i društva u širem kontekstu. U tom smislu svakako treba akcentirati ne samo kvanitativnu, nego i kvalitetnu realizaciju promjena u odgojno–obrazovnoj djelatnosti. One su između ostalog usmjerene formiranju kompetencija koje treba stjecati tijekom osnovnoškolskog školovanja kako bi postale čvrsti temelj daljnjeg obrazovanja. Na tom tragu zaključila bih razmišljanjem, da škola 21. stoljeća u svojoj otvorenosti zahtjevima suvremenog odgoja i obrazovanja, ne smije zanemariti dimenziju humanosti u procesu učenja i poučavanja.

 

 

Skip to content