don Litrić: Pomažite misionare kako bi mi mogli pomagati siromašne

don Danko Litrić je svećenik, salezijanac, koji je misionar u Ruandi već trideset i tri godine. Budući da je pred nama Misijska nedjelja, neka ovaj intervju bude poticaj svim vjernicima na uključenje pomoći našim misionarima

Mi u Ruandi ne bi mogli živjeti bez pomoći drugih

– Don Litriću kada ste prije trideset i tri godine krenuli u misije, što vas je motiviralo da napustite Hrvatsku?

Nije me ništa posebno motiviralo.  Imao sam službu u Hrvatskoj  kao pučki misionar… poziv vrhovnog poglavara je bio odlučujući, on je pozivao sve dobrovoljce za Afriku, jer u Africi ima puno ljudi, puno mladih, tada nije bilo salezijanaca… ja sam se tada javio kao dobrovoljac za pet godina…

– Što ste zatekli, danas postoje ipak neke škole, sagrađana je bolnica, kako je to bilo prije trideset i tri godine kada ste došli dolje?

Sve je bilo sasvim drugačije, to je bila 81. godina, dakle 80 godina otkako su dolje došli prvi misionari, to je bio sasvim jedan kraj koji nije imao nikakvog dodira s bjelcima, zatekli smo ljude u prirodi, bez automobila, bez praktično odijevanja… no, kada sam ja došao prije 33 godine već je ipak dolje bila organizirana Crkva, bio je domaći biskup, svećenici…. salezijanci su dolje došli 1951. godine. U glavnom gradu Kigaliju prije 33 godine nisu imali niti jedne jedine bolnice, niti jednog dispanzera, imali smo samo jednu osnovnu školu i jednu tehničku školu koju su imali salezijanci, djeca su sva bosa, veliko siromaštvo je bilo… međutim danas ipak ljudi ne hodaju bosi. Kućice su bile pokrivene lišćem, blatom… to se sada sve promijenilo. Danas su izgrađene ipak ceste, sve skupa gledano promjene su velike, kako je bilo.

 

– Nije bilo lako propovijedati Evanđelje, imali ste dosta prijetnji, čak i prijetnji smrću.

Ustvari mi smo došli u Afriku, a nismo znali kako je tu. Pogotovo tada je bilo puno bolesti, dobivali smo redovito injekcije, ma čovjek kada ide u misije zna da ne ide na izlet. Rat je tamo bio posebno strašan. Čudo je da sam ostao živ, mnoge su pobili, nas nekolicinu su zatvorili. No, najgore je bilo poslije rata, 1995. godine. Ljudski život nije ništa vrijedio, ubijalo se svaki dan, osvete su bile strašne, ubijalo se bijelce, moralo se paziti da se ne govori ništa protiv nove vlasti. Bila je snažna propaganda protiv Crkve, stvarno smo bili proganjani, čak nas se optuživalo da smo mi krivi za rat. U ratu je ubijano na mah, između tih etničkih skupina, ali iza rata se ubijalo misionare, svećenike ciljano, s namjerom.

– Vaš apostolat, skrbite o siromašnima, o djeci u školama, s čime se još bavite vi i volonteri u Africi, u misijama?

Evangelizacija, kateheza, vjeronauk, puno se radi na karitativnom području,  škole… to je veliki pastoralni i socijalni rad. Mi salezijanci smo se prvenstveno usmjerili tamo gdje je naša karizma – škole, rad s najsiromašnijom djecom, preko vrtića, osnovnih škola i zanatskih škola. Preko tog rada s djecom susrećemo se svakodnevno i s bijedom tih obitelji, pa se onda i djelovanje širi samo po sebi, volonteri koji nam dođu usmjere se baš u škole.

 – Koliko se danas pomažu misionari, osobito u Ruandi i koliko su važna Papinska misijska djela i ljudi koji su dobrotvori?

Gledajte, mi bez toga ne bi mogli pomagati druge. Dolje vam  nema nikakvog bogatstva, što imamo škole, država vam tu ne daje ni kune, sve troškove škole, plaće profesorima, to vam je sve od dobrotvora, pomoći institucija tu nemamo. Sav materijal, hrana, sve potrebno za organizaciju nastave, mi smo ovisni o pomoći izvana. Mi ne bi mogli živjeti tamo da nema donacija iz drugih zemalja. Skraćeno, ne bi se mogli brinuti za siromahe, ako ne dobijemo za siromahe.

– Ako se govori o slavljenju svete mise, neki kažu kako je slavljenje mise mnogo radosnije u Africi nego li u Europi?

Misa u Ruandi. Oni su spontani, svi žele sudjelovati, imamo jako puno ministranata, mnogo grupa, za njih je to dio kulture, ples i pjevanje je dio njih samih. I kod nas je bilo nešto drugačije dok se ipak ljudi nisu pogospodili. 

– Bili  ste u rijeci 1958. godine. Sada vas je dočekala puna crkva Marije Pomoćnice. Usporedba?

I tada je bila puna crkva, iako je ipak bila nešto drugačija skupina vjernika.

 

– Na svetoj misi ste usporedili  Europu i Afriku s biblijskom slikom Lazara i bogataša?

To je istina. Bogataš ne vidi i danas Lazara. On ga ne želi vidjeti, nema interesa, ne dira ih to, ne osjećaju svoju odgovornost, kažu da im nisu oni krivi za njihovo siromaštvo. Žalosno je to. Političari, države nisu u Ruandi da pomažu potrebitima, oni iz Ruande, ali i iz cijele Afrike izvlače korist. Jedino nevladine udruge, Crkva stvarno žele pomoći siromašnima Afrike.

 

– Nerijetko se znaju događati napadi na katolike u Africi, kakva je situacija u Ruandi?

Evo trenutno je mirno. Nema više onih razbojničkih grupa koje su iza rata ubijale i nas svećenike, misionare. U Ruandi je sada jedna diktatura koja nosi svu vlast, ali i čuvaju ljude. Već od 17 sati pa čitavu noć vi imate svuda raspoređenu vojsku, oružje je strogo zabranjeno nositi sa sobom.

 

– Što biste preporučili svim onima koji bi htjeli doći u misije Ruande?

Imali smo volontere iz raznih zemalja: Njemačke, Italije, Francuske, Kanade, Hrvatske. Važno je da volonteri ne idu u misije radi avanturizma, da idu kao ljudi koji žele pomoći. Naš volonter mora biti čovjek vjere koji je spreman dati jedan dobar primjer kršćanina. U Ruandi danas ipak imamo stručnjake za razna područja, ali jedan dobar primjer čovjeka koji želi pomoći koji žele biti uz svećenika  uz časne sestre, koji želi pomoći, takvi su dobrodošli.

Crkva u Ruandi je danas dobro organizirana. Sada je  vrijeme da imaju svoje svećenike koji idu u druge zemlje kao misionari, neki čak dolaze u Europu. U Ruandi raste svećenički poziv, iako su to velika područja, tamo su vam župe po 20, 40 tisuća ljudi, tako da potreba ima velikih i dalje. 

 

Mi moramo tim ljudima pomagati i dalje kako bi oni  mogli nastaviti živjeti i razvijati se kao ljudi. Bez pomoći drugih, oni sami još ne mogu.

 

razgovarala: Helena Anušić

uredio: Marin Miletić