(razgovarao sam s paterom Tvrtkom Barunom, svećenikom koji pripada isusovačkom redu, trenutno se nalazi na nastavku studija u Parizu, a sve je poznatiji u novim medijima, napose twitteru gdje ovaj svećenik redovito promišlja život, Crkvu, i naše poslanje.)
“Društvene mreže su dio našeg života, dio su stvarnosti čovjeka 21. stoljeća. Uopće ne želim trošiti vrijeme govoreći o onoj predrasudi dijeljenja života na realan i virtualan. Ova “online” dimenzija je isto toliko realna kao i neka druga: obitelj, osjećaji, intelekt, zanimacije… I ulazi sve više i više u druge dimenzije života suvremenog čovjeka. Puno ljudi to ne vidi. I tu čine pogrešku. Nažalost to – važnost pastorala na internetu – ne shvaćaju ni oni koji donose odluke u Crkvi.”
Tvrtko Barun: Preko pape Franje Bog nam puno toga poručuje… Nismo (i zbog povijesnih razloga) naučili na dijalog, otvorenost drugome i drugačijem. S obje strane, tj. s bilo koje od onih 1234 strane :). Nismo naučili na kompromise: ne kao izdaju vrijednosti, principa i vrlina – već kao razlučivanje Božjeg poziva u konkretnim povijesnim i društvenim situacijama. Dijalog je puno više od tolerancije.”
Tvrtko, možeš li ispričati (napisati) našim čitateljima: kako je tekao tvoj put koji te je doveo do svećeništva?
Najprije bih želio naglasiti da je moj prvi i glavni poziv koji osjećam i trudim se živjeti – redovništvo u Družbi Isusovoj. U to se prije nekoliko godina ugradio i svećenički poziv kao služba Crkvi na koju me pozvao Bog preko Družbe.Moj put je prilično jednostavan, bez puno skokova: rođen sam u mnogobrojnoj obitelji koja je aktivno živjela svoju vjeru. U tom duhu sam i odgojen. Kao i moja starija braća u osnovnoj školi sam išao na duhovne susrete kod isusovaca na Fratrovac i tamo s nekih 12 godina prvi put se pitao “zašto ne bih i ja postao svećenik?”. Taj poziv i svoj odziv u obliku običnog jednostavnog pitanja doživio sam u isusovačkom okruženju. Iz tog razloga sam se odlučio svoju srednju školu završiti živeći u isusovačkom sjemeništu. Nakon završetka srednje škole bio sam primljen u novicijat. Slijedile su dvije godine formacija u molitvenom životu i usvajanja ignacijevske i isusovačke duhovnosti. Na kraju tog razdoblja dao sam svoje redovničke zavjete poslušnosti, čistoće i siromaštva. Moj studij filozofije trajao je dvije godine na Jordanovcu u Zagrebu; jednu godinu sam proveo radeći u Isusovačkoj službi za izbjeglice i raseljene osobe (Jesuit Refugee Service) u Bruxellesu; tri godine sam studirao teologiju u Parizu prije nego li sam bio zaređen za svećenika.
Nakon ređenja moje prvo poslanje bila je služba studentskog kapelana na Jordanovcu. Dvije godine sam ima radost i milost živjeti tu službu. I evo zadnje dvije godine Družba me poslala na daljnju teološku formaciju. Zato sam ovdje u Parizu produbljujući svoje teološko znanje o ignacijevskoj duhovnosti.
Papa Franjo. Čujemo li mi njegove riječi, njegove pozive?
Moram priznati da sam prilično oduševljen osobnošću i pristupom pape Franje. I to teško mogu sakriti 🙂 Kao subrat potiče me na življenje i dublje shvaćanje mog poslanja i duhovnosti svetog Ignacija. Svoj osobni odnos s papom Franjom izrekao bih kroz naš isusovački izraz “jedinstvo srdaca” koji označuje povezanost svih nas isusovaca ili ne-isusovaca koji se u svom životu trudimo nasljedovati Krista kroz tradiciju svetog Ignacija. Sretan sam što se jedan isusovac stavio na raspolaganje Bogu i Crkvi i kroz ovu papinsku službu. I sretan sam što s njim, u duhu ovog “jedinstva srdaca”, mogu dijeliti poslanje koje on živi. A živi ga duboko ukorijenjen u život i iskustvo svetog Ignacija.
Što se tiče njegovih riječi i poziva – mislim da to ovisi o svakome od nas pojedinačno. Vjerujem da nam preko pape Franje Bog puno toga poručuje i na puno nas toga poziva: svakoga pojedinačno i Crkvu kao zajednicu i Kristovo Tijelo. Svatko čuje te pozive u mjeri u kojoj je otvoren Duhu, promjeni… u mjeri u kojoj je spreman preispitati svoje mišljenje, stav, ideju, način postupanja…
Uistinu Duh Sveti postavlja na Petrovu stolicu pravog papu za ovo vrijeme?
Samo bih rekao da Duh djeluje u određenom kontekstu vremena i prostora – u okviru naših mogućnosti i naše otvorenosti Njemu. A Crkva živi i djeluje u svijetu i kroz ovaj svijet – i na taj način svjedoči Božju prisutnost i brigu za njega u svim radostima i tugama, razočaranjima i mogućnostima koje naše vrijeme sa sobom donosi.
Papa Franjo je prešao 10 milijuna pratitelja na twitteru. Time je znatno premašio i najveće “zvijezde” ovoga svijeta. Ako je uopće umjesno raditi takve usporedbe. Razlozi tome?
Uspoređivati papu Franju i “zvijezde” nema puno smisla. Zašto je on toliko drag ljudima – i onima koji se smatraju dijelom zajednice koju zovemo Crkva i onima izvan nje? Mislim da je odgovor jednostavan: njegova iskrenost, autentičnost, poniznost. On ne glumi, prihvaća svoju ograničenost, trudi se živjeti odnose s konkretnim “običnim” ljudima. I Twitter je samo odraz onoga što ljudi misle i što govore: ljudi su željni i potrebni autentičnih svjedoka Boga, ljubavi, blizine, brige. I zato im je drago biti preko društvene mreže povezan s osobom kao što je papa Franjo. Žele da na taj način njegove riječi i djela budu prisutni u njihovom životu.
Koliko je važno svjedočiti Krista i na društvenim mrežama?
Svjedočenje Krista podrazumijeva se kao poziv svakog kršćanina. I to svjedočanstvo može biti različitih oblika i vrsta, bilo ono izričito ili ne. Za mene na društvenim mrežama to znači dijeljenje onoga što živim, mislim i želim; dijeljenje s drugima (ako to žele) ono što moj život čini radosnijim i ljepšim – a to uključuje i susret s Isusom Kristom.
Društvene mreže su dio našeg života, dio su stvarnosti čovjeka 21. stoljeća. Uopće ne želim trošiti vrijeme govoreći o onoj predrasudi dijeljenja života na realan i virtualan. Ova “online” dimenzija je isto toliko realna kao i neka druga: obitelj, osjećaji, intelekt, zanimacije… I ulazi sve više i više u druge dimenzije života suvremenog čovjeka. Puno ljudi to ne vidi. I tu čine pogrešku. Nažalost to – važnost pastorala na internetu – ne shvaćaju ni oni koji donose odluke u Crkvi.
Koliko dnevno si ti na twiteru, fejsu, kakva su ti iskustva s mladima u tim medijima?
Previše :). Možda previše. Ali mislim da je kvalitetna prisutnost kršćanina u tim medijima jako važna. Činjenica jest da se većina dragih mi ljudi, uključujući i subraću, ne slaže se s mojim razmišljanjima o važnosti tih medija. Što se mene tiče – oni ne shvaćaju izazove koje sa sobom ti mediji nose, i sve mogućnosti koje oni pružaju.
A što se tiče “mladih”, oni ne poznaju svijet nego ovakav: svijet u kojem dobar dio svojih odnosa žive i grade zahvaljujući društvenim mrežama. Oni ne mogu ni zamisliti drugačiji svijet nego li ovakav – linkan, dijeljen, “lajkan”. To je njihova stvarnost. I ako je zaboravimo ili niječemo njeno postojanje ili je pak ne možemo prihvatiti (ne mislim da ne treba preispitivati njene prednosti i mane!), onda imamo problem (iliti blaže rečeno: izazov) sa stvarnošću. Ukratko tada ne razumijemo kulturu, vrijeme, svijet u kojem živimo.
Što naša Crkva mora ovdje u Hrvatskoj još činiti da bi bila snažnija i nepatvorenija?
Snaga nije uvijek znak Božje prisutnosti. “Crkva siromašna i za siromašne”. Ta papina rečenica govori i o bijedi, slabosti i ranjivosti te Crkve. I to u smislu da takva može još autentičnije živjeti svoje poslanje. Čini mi se da smo mi u Hrvatskoj naučili na snažnu Crkvu, koja se čuje, koja ima moć, koja je utjecajna. Možda bi nam dobro došlo prihvatiti svoju malenost i slabost spram društva u kojem živimo. I možda bismo u toj poniznosti mogli autentičnije svjedočiti Krista.
Ponovno se stvara atmosfera netrpeljivosti. Dijaloga kao da nema. Shvaćaju li uopće ljudi što je to tolerancija?
Ne shvaćaju. Ne shvaćamo! Nažalost. Nismo (i zbog povijesnih razloga) naučili na dijalog, otvorenost drugome i drugačijem. S obje strane, tj. s bilo koje od onih 1234 strane :). Nismo naučili na kompromise: ne kao izdaju vrijednosti, principa i vrlina – već kao razlučivanje Božjeg poziva u konkretnim povijesnim i društvenim situacijama. Dijalog je puno više od tolerancije. Ne možemo dijalogizirati ako smo uvjereni da posjedujemo istinu i ako nismo otvoreni da naučimo nešto od drugoga – uključujući da vjerujemo da nam se Bog objavljuje, govori i djeluje u ovom svijetu i preko onih koji se ne smatraju vjernicima. Da bi dijalog postojao mora postojati želja da se drugoga iskreno susretne i ne mijenja, da se od drugoga uči! U tom smislu, mislim da bi nam malo relativizma spram svojim stavova, misli i postupaka dobro došlo. Bez obzira s koje se strane nalazili.
Mislim da kršćanin nije pozvan istinu, a još manje Istinu, znati i(li) posjedovati, nego je tražiti, otkrivati, dopuštati da ga iznenađuje. Za nas se Istina utjelovila u konkretnoj povijesnoj osobi – Isusu Kristu. Kao što ne mogu posjedovati ili apsolutno poznavati neku osobu, na isti način nemam vlast nad tom Istinom.
Baš me zanima kako će papa u svojoj poruci za svjetski dan medija 2014. godine progovoriti na temu dijaloga i autentičnog susreta. Između ostalog najavljeno je da će se ista poruka dotaknuti i sposobnosti komuniciranja koja ljude “poziva na međusobno poštovanje i odluku da učimo jedni od drugih, i da u isto vrijeme naučimo dijalogizirati poštujući tuđu istinu.”
Neki ministri nisu izgleda samo stručni za prosvjetu, sport, nego su eksperti i za tumačenje teologije, nauka Crkve, knjiga pape Franje?
Ma dobro je to: treba se malo nasmijati :). A u vremenima krize – smijeh je uvijek dobrodošao 🙂 Dakako da nekima to nasmijavanje ide jako dobro 🙂
Neka što više ljudi čita knjige i sluša govore ljudi kao što je papa Franjo. Kad bismo još i u svoj konkretni život unijeli nešto od onog duha koji osobe kao što je papa nosi i ispunja – svijet i naše društvo, Crkva, bi bili ljepša i radosnija stvarnost. Ovako smo zapeli u sivilu naših ograničenosti. Vjerujem i nadam se da će se to promijeniti – da ćemo se promijeniti. Sve je moguće s milošću Božjom. Slažem se s Baretom: “Neka se čudo desi” 🙂
Zašto se toliko bune na instituciju braka? Pripadnici tih manjina su pak nebrojeno puta izjavili kako je brak mrtav i kako ih brak ne zanima. Meni se čini da onoga trena kada svašta može postati sveto, tada se javlja opasnost da to sveto može u očima ljudi postati ništa. Što kažeš?
Izgleda mi kao da ovdje ciljaš na pitanje predstojećeg referenduma 🙂
Jedino je Bog svet. Sve ostalo samo u određenoj mjeri sudjeluje u Njegovoj svetosti. To treba imati na umu kad proglašavamo ljude, stvari, vrijednosti itd. svetima. A što se tiče nekih općeljudskih vrijednosti koje se trudimo živjeti i međusobno se u njima poticati, vrijednosti kao što su skladna obitelj, odgoj djece za ljubav, otvorenost životu, vjernost i ljubav među supružnicima… slažem se da ih nije dobro relativizirati. Na nama je da ih hvalimo kako bi u konačnici što veći broj ljudi uživao njihove plodove. A što je još važnije – to smo pozvani činiti svojim konkretnim životom: ulaganjem vremena i truda u kvalitetnije obiteljske odnose, radom na svojem pristupu djeci, konkretnim znakovima ljubavi prema osobama s kojima dijelimo život.
Ono što mene osobno prilično brine jest da velika većina ljudi u ovim društvenim, svjetonazorskim i vrijednosnim neslaganjima potpuno zaboravlja na sve rane i ožiljke koje će isti sukobi ostaviti na pojedincima, društvu, Crkvi. Nitko se ne brine o tome.
I druga stvar: u ovakvim društvenim raspravama pokazujemo nimalo zavidnu razinu odgoja: građanskog, odgoja savjesti i svijesti, izgrađenosti osjećaja za duhovno razlučivanje… Smatram da bi to trebalo biti u centru pažnje zajednice kao što je Crkva: izgradnja zrelih osobnosti koje, nakon što uzmu u obzir sve argumente – sve prednosti i mane jednog ili drugog stava – mogu slobodno i svjesno donijeti vlastitu odluku. I ponosno i u poniznosti stajati iz nje. Čini mi se da smo u tome kao Crkva podbacili.
Zašto toliko ljubimo ovaj svijet, ako znamo da smo stvoreni za Nebo?
Dio smo ovoga svijeta, u njemu kao kršćani živimo svoj poziv i svoje poslanje. Vječnost počinje već ovdje, ona ne počinje u trenutku naše smrti. Već sada smo, dakle, pozvani ovaj svijet učiniti kutkom Neba: učiniti da se Božja prisutnost još više očituje u našem vlastitom životu, našim odnosima, društvu u kojem živimo, u Crkvi…
razgovor vodio: Marin Miletić
