Razgovor s don Sebastijanom Markovićem, misionarom i svjedokom genocida u Ruandi. 

- 29 godina širili ste evanđelje u Ruandi. Zašto ste se odlučili za misionarstvo u Africi?

Misijama sam se oduševljavao od svoje desete godine. Sjećam se, otac je redovito kupovao Glas Koncila koji je 1965.- 1966. godine izvještavao o ratu u Biafri,  a koja je danas dio Nigerije gdje  žive kršćani. Gledajući te slike siromašne i izgladnjele djece s velikim trbusima, mršavih ruku i nogu, u meni je sve to potaknulo senzibilitet prema 'crnom kontinentu', osobito prema siromašnoj djeci Afrike. Onda smo kao djeca, zahvaljujući župniku župe Vidovice u Bosanskoj Posavini, prikupljali pomoć za to području. Župnik nam je dao misijske štedne kasice u koje smo ubacivali pokoji ušteđeni dinar. Čak smo se natjecali tko će više prikupiti i poslati toj siromašnoj djeci. Sjećam se, 1968. godine u našu župu došao je otac Anto Gabrić koji je u Indiji proveo 31 godinu i stigao je na odmor u Hrvatsku.  Toliko sam želio doći na taj susret, ali nisam mogao jer sam morao raditi u polju. Prijatelji su mi ispričali što je o. Gabrić govorio i s kojim oduševljenjem je svjedočio o Indiji. Ubrzo su izašle knjige o misionarstvu i te knjige sam neprekidno čitao. Kasnije kad sam došao u sjemenište u Rijeku imao sam priliku 27. ožujka 1978. u župi sv. Josipa susresti se s o. Gabrićem i Majkom Terezom i tada sam donio konačnu odluku o odlasku u misije. Imao sam 21 godinu. 

- Kad ste otišli u Ruandu i kako ste se snašli u početku?

Molbi vrhovnom poglavaru Salezijanske družbe u Rimu napisao sam navodeći  kako želim biti misionar u Africi, a potvrdan odgovor stigao mi je brzo i u njemu je pisalo da ću biti poslan u  Ruandu kada završim fakultet.  U to vrijeme na nivou Družbe bio je aktualan projekt „Afrika“ i nakon svećeničkog ređenja koje je bilo 24. lipnja 1984. i mlade mise u rodnoj župi otišao sam u Belgiju na mjesec dana naučiti nešto francuskih riječi koje će mi trebati za sporazumijevanje u Runadi.  U studenom iste godine krenuo sam u misije i stigao u glavni grad Kigali. Najprije sam boravio s don Dankom Litrićem u jednoj župi u predgrađu Kigalija, a potom otišao u jednu tehničku srednju školu gdje sam radio s učenicima u internatu. Internat okuplja petstotinjak djece i s njima sam brzo svladao francuski, dok sam ruandski jezik učio u misiji bijelih otaca. Potom sam otišao u župu Kivumu gdje je djelovao fra Vjeko Ćurić kojega su ubili nakon rata u Runadi. Nakon četiri godine misonarstva kod fra Vjeke, vratio sam se uz župu kod don Litrića.  

- Bili ste svjedok rata u Ruandi i genocida 1994. godine kada je ubijeno oko milijun  ljudi. Jeste li se i sami našli u životnoj opasnosti?

Da, bilo je to u travnju mjesecu 1994. godine u župi Musha, 35 km od Kigalija. Pokolj je počeo 6. travnja  nakon ubojstva predsjednika Ruande, Juvenala Habiarimana. U našoj župi tu istu noć ubijeni su neki poznatiji ljudi iz plemena Tutsi. Ne znajući što se dogodilo slavili smo jutarnju misu u 7 sati nakon koje je u sakristiju ušao jedan čovjek i javio nam da je predsjednik ubijen. Predosjećao sam da će početi ubijanje jer je vladala velika napetost između plemena Tutsi i Hutu i samo se čekao povod da pokolj započne. U župu su nam počele stizati izbjeglice iz oba plemena. U podne su se ljudi podijelili, Hutu su se otišli skrivati u zgradu Općine, a Tutsi su ostali s nama u crkvi i tu se skrivali punih tjedan dana. Pretpostavljam da su ih ekstremističke snage iz redova plemena Hutua puštali s k nama da ih bude što više kada započnu s klanjem. Na žalost, nakon nekoliko dana, točnije 13. travnja napadači su u jutarnjim satima provalili u dvorište i crkvu i krenuli s klanjem. To je trajalo do 16 sati istog dana. Pobili su sve što su stigli, a samo u crkvi je bilo oko 1.500 ljudi. 

- Nakon povratka u Europu, a bilo ih je ako se ne varam tri, izjavili ste kako Vaša noga više neće kročiti na afričko tlo, ali ipak ste se vratili? Zašto?

Odlazio sam iz objektivnih razloga, zdravstvenih poteškoća te sigurnosnih razloga. Sjećam se da sam na drugom odlasku iz Kigalija mahnuo prema gradu i sebi u srcu rekao: „Nikad više u Afriku!“.  Ali, vratio sam se nakon tri i pol godine studija u Rimu. Moj zadnji povratak u Europu bio je 2003. godine nakon pokušaja atentata na mene u župnoj kući gdje sam djelovao.  Zašto sam se uvijek vraćao? Samo zbog dragih ljudi.

- Danas radite i sa žrtvama i onima koji su ubijali prije samo 20.-ak godina. Kako biste okarakterizirali aktualno stanje u Ruandi?  Je li riječ o prividnom stanju mira ili?

Ruanda je danas jedna od najsigurnijih zemalja Afrike. Na vlasti je vojna diktatura, pripadnici Tutsija drže vlast i u zraku se osjeća bojazan od rata. Unatoč prividnom miru situacija nije 'normalna' i mislim da neće potrajati. No, nadam se i vjerujem da međunarodna zajednica, nakon strašnog iskustva iz 1994. godine, neće dopustiti da se povijest ponovi. Osjeća se napetost i bez obzira što u njihovim osobnim iskaznicama više ne piše pripadnost plemenu, nisu svi ravnopravni što se osobito osjeti kada ljudi traže posao. 

- Jednom ste izjavili kako ste nakon rata ispovijedali ljude koji su bili krvnici, a prije rata redovno išli na mise. Može li se objasniti što se dogodilo tim ljudima da su uzeli mačete u ruke? Kaju li se zbog toga?

Situacija u Ruandi prije tog pokolja bila je napeta i trajala od 1990. godine. Bilo je tu i razgovora o pomirenju, ali i kad je potpisan taj dogovor nije se u praksu moglo provesti. Naprotiv, napetost je rasla. Silna propaganda na obje strane je huškala narod i govorila da će ih 'oni drugi' pobiti i da samo o tome razmišljaju. U  ljudima se stvorila određena psihoza i panika i mislili su da se moraju braniti i ubijati druge da ne bi bili ubijeni. Takva se klima stvorila u čitavoj zemlji i kada je atentat izvršen svi su se dohvatili mačeta i toljaga i krenulo se u masovno ubijanje. Ubijalo se bez razmišljanja i ljudi su bili spremni iz straha tako postupati. Kad je sve prošlo, većina ovih koji su ubijali pobjegli su iz Ruande ili su uhićeni. Na žalost velika većina tih ljudi, a njih je preko 20 tisuća, zatvoreno je  a da nisu aktivno sudjelovali u tim klanjima i ubijanjima. Istina, mnogi su bili s mačetom i toljagom u ruci, ali su bili prisiljeni od pripadnika svoga plemena biti na tim barijerama i cestama da bi zaplašili i hvatali pripadnike drugog plemena. Sjećam se da je zbog velikog broja uhićenja organizirano tzv. narodno suđenje 'Gaćaća'  što je trajalo oko tri-četiri godine. Događalo se da su o sudbinama uhićenih odlučivali ljudi koji nisu bili pravnici, nego su samo uživali ugled u društvu. Mnogi od osuđenih su mi ponavljali: „Nismo mi, to je sotona, đavo u nama . On je to radio!“ Ja na to kažem da ne može đavo činiti ništa u naše ime, nego čovjek koji se prepusti đavlu i tada čovjek postaje gori nego sotona. 

Razgovor sa župnikom župe sv. Josipa, vlč. Nikom Cvitkušićem u povodu proslave blagdana sv. Josipa i 50. obljetnice župe

Župa sv. Josipa na Podmurvicama u okviru proslave svoga zaštitnika ove godine proslavlja i 50. godišnjicu postojanja. Kako je priča o župi počela?

Župa sv. Josipa u Rijeci osnovana je dekretom biskupa Viktora Burića 21. svibnja 1964. godine. Dekret o osnivanju br.172/1964. dostavljen je i župnim uredima Marije Pomoćnice, Presvetog Otkupitelja i sv.Nikole b. od čijih je dijelova osnovana župa. Svečano otvorenje župe bilo je 30. kolovoza 1964.  u 9 sati.

Nikola Babić je jedan od onih Riječana koji su u svom životu čineći male stvari, mnogo toga dobroga i velikoga stvarali. Nikolin odlazak u Afriku gdje je sa salezijancima spremno i požrtvovno pomagao najpotrebitijima zasigurno je dobar razlog objave ovog intervjua koji može i sam biti poticaj mnogim laicima na snažnije življenje svoje vjere kroz konkretna djela milosrđa.

Nitko nije presiromašan da ne može učiniti nešto za druge

- Nikola Babić,  Riječanin u Africi. Nikola,  što se dogodilo da ste završili u Africi?

Teško mi je sada nakon skoro deset godina nabrojiti sve detalje koji su me doveli do te prekretnice u mom životu, ali sjećam se da sam već pred kraj studija osjetio snažnu unutrašnju potrebu da napravim jednu unutrašnju „generalku“ prije nego krenem „u život“, uvjetno rečeno. U svakom slučaju motivacija je bila duhovne prirode, htio sam se na neko vrijeme izolirati, a kako je dan dug – trebalo bi nešto i raditi, za druge… Nisam ispočetka niti razmišljao  o misijama ali sad vidim da je taj put već odavno mene izabrao, i preko gosta u mojoj riječkoj župi, našeg starog misionara fra Ilije Barišića, Radosne vijesti, Misijskog ureda – došao sam do časne sestre Ljilje Lončar i Udruge Zdenac (zdenac.org). Bez njih bi moj put bio puno teži, gotovo godinu dana trajala je moja priprema, duhovni program, volontiranje s potrebnima, učenje jezika i mnogo toga još – sve inspirirano događajem u kojem Samarijanka na Zdencu susreće Isusa Krista i nakon tog susreta više nije ista. Zdenac je bio zamišljen kao mjesto na kojem se taj susret događa i na kojem ljudi postaju taj isti zdenac. Nakon pripreme, poslan sam – u Afriku!

- Koliko vremena ste proveli na tom kontinentu i gdje točno?

Godinu dana proveo sam u salezijanskom centru Gatenga u istoimenom siromašnom kvartu glavnog grada Ruande Kigaliju. Direktor tog centra tada je bio naš don Danko Litrić, u susjednom kvartu još jedan naš misionar – don Sebastijan Marković, a u selu 40-tak km od Kigalija – fra Ivica Perić. Svaki slobodni trenutak iskoristio bih za moj najdraži hobi – putovanja, tako da sam prošao i neke dijelove Burundija, DR Konga i Ugande, i upoznao još naših misionara, a na povratku proveo nekoliko dana u Etiopiji na susretu volontera. Nakon godine dana nisam bio spreman za povratak pa sam se zadržao još nekoliko mjeseci u Africi, uglavnom u Kongu kod fra Drage Gverića i fra Ivice u Ruandi.

-Volontiranje tamo nije turizam,  ali nije niti ostvarenje adrenalinskih ambicija nekog pojedinca?

 Nakon mog povratka doma ja sam htio samo govoriti o duhovnim darovima kojima me ovo iskustvo obasipalo, međutim pitanja s kojima sam se susretao uglavnom su bila tipa: „Jesi li vidio lava?“. Rekao bih da je sva ta afrička egzotika samo jedan bonus na sve darove koje dobiješ na svom putu ali ako je to glavni razlog odlaska u Afriku onda bi to moglo biti razočaravajuće iskustvo. Teško da bi netko mogao biti duže od godine dana „na izletu“.

-Mi život tamošnjih ljudi znamo preko televizije ili nema,  je li to baš tako?

 Rekao bih da prevladavaju određeni stereotipi – jednako kao što ljudi s kojima sam se susretao imaju velike predrasude prema zapadnom svijetu. Vijesti koje najčešće dolaze do nas uglavnom su vezane za neke ljudske ili prirodne katastrofe, što samo pojačava sliku afričkog čovjeka kao bijednog, neukog, gladnog i bolesnog. Neke humanitarne organizacije iskorištavaju onu tamniju sliku života u Africi – vjerojatno kako bi prikupile veća sredstva za pomoć. Naravno da to nije najvjerniji prikaz stvarnosti s kojom sam se susretao. Postoje veliki kontrasti – od ultrabogatih do jako siromašnih, s tim da je ovih prvih naravno vrlo malo, a onih potrebni čine većinu. Mnoge su stvari na puno nižem nivou nego što smo mi navikli, od školskog sustava, medicinske skrbi i slično, i u tom pogledu se može puno doprinijeti, ali uvijek mi se činilo vrlo nadmeno zbog toga nekog smatrati „jadnim“. Paradoksalna je jedna druga stvarnost, a to je da su djeca s kojom sam provodio po cijele dane - neki od njih siročad, neki od njih iz kuća od blata, neki jedva obučeni i gladni – puno nasmiješenija od naše djece koja nemaju takvih briga.

-Kako je to jednom Hrvatu živjeti tamo?

 Pa u to doba nas je po mom saznanju u cijeloj zemlji bilo 5 i nitko se nije žalio… ;)

-Što ste točno radili, kako je tekao jedan vaš uobičajeni dan?

 Kao volonter, bio sam dio salezijanske zajednice, pa sam uglavnom pratio njihov dnevni ritam. Dan bi započinjao jutarnjom molitvom i svetom misom na francuskom u kapelici, zatim doručak. U tom centru su se nalazile i razne škole i vrtić i dom za preko stotinu dječaka, sportski tereni,  tako da je svako jutro tu bilo tisuću i nekoliko stotina djece što povlači i bezbroj aktivnosti. Ja sam se ispočetka ulovio „sređivanja“ školske knjižnice, s vremenom sam popravljao računala i predavao informatiku, pisao različite projekte „kumstava“, organizirao malo savjetovalište, a da ne spominjem da sam cijelo vrijeme bio na raspolaganju zajednici u kojoj sam živio, bilo je tu puno vožnje (u kojoj sam posebno uživao) i drugih zadataka. Nakon ručka često su već čekale druge obaveze, a kasno popodne, pred mrak, često bih molio krunicu s dječacima iz doma, nakon čega slijedi večernja molitva pa večera. Vikendom – jednako toliko ili čak i više obaveza, kad su djeca slobodna. U svakom slučaju nije bilo dosadno a najljepše je bilo što su me don Danko i njegovi salezijanci pustili da se pronađem u aktivnostima koje su mi najviše odgovarale i gdje sam se mogao najviše davati.

Nikola Babić je jedan od onih Riječana koji su u svom životu čineći male stvari, mnogo toga dobroga i velikoga stvarali. Nikolin odlazak u Afriku gdje je sa salezijancima spremno i požrtvovno pomagao najpotrebitijima zasigurno je dobar razlog objave ovog intervjua koji može i sam biti poticaj mnogim laicima na snažnije življenje svoje vjere kroz konkretna djela milosrđa.

Nitko nije presiromašan da ne može učiniti nešto za druge

- Nikola Babić,  Riječanin u Africi. Nikola,  što se dogodilo da ste završili u Africi?

Teško mi je sada nakon skoro deset godina nabrojiti sve detalje koji su me doveli do te prekretnice u mom životu, ali sjećam se da sam već pred kraj studija osjetio snažnu unutrašnju potrebu da napravim jednu unutrašnju „generalku“ prije nego krenem „u život“, uvjetno rečeno. U svakom slučaju motivacija je bila duhovne prirode, htio sam se na neko vrijeme izolirati, a kako je dan dug – trebalo bi nešto i raditi, za druge… Nisam ispočetka niti razmišljao  o misijama ali sad vidim da je taj put već odavno mene izabrao, i preko gosta u mojoj riječkoj župi, našeg starog misionara fra Ilije Barišića, Radosne vijesti, Misijskog ureda – došao sam do časne sestre Ljilje Lončar i Udruge Zdenac (zdenac.org). Bez njih bi moj put bio puno teži, gotovo godinu dana trajala je moja priprema, duhovni program, volontiranje s potrebnima, učenje jezika i mnogo toga još – sve inspirirano događajem u kojem Samarijanka na Zdencu susreće Isusa Krista i nakon tog susreta više nije ista. Zdenac je bio zamišljen kao mjesto na kojem se taj susret događa i na kojem ljudi postaju taj isti zdenac. Nakon pripreme, poslan sam – u Afriku!

- Koliko vremena ste proveli na tom kontinentu i gdje točno?

Godinu dana proveo sam u salezijanskom centru Gatenga u istoimenom siromašnom kvartu glavnog grada Ruande Kigaliju. Direktor tog centra tada je bio naš don Danko Litrić, u susjednom kvartu još jedan naš misionar – don Sebastijan Marković, a u selu 40-tak km od Kigalija – fra Ivica Perić. Svaki slobodni trenutak iskoristio bih za moj najdraži hobi – putovanja, tako da sam prošao i neke dijelove Burundija, DR Konga i Ugande, i upoznao još naših misionara, a na povratku proveo nekoliko dana u Etiopiji na susretu volontera. Nakon godine dana nisam bio spreman za povratak pa sam se zadržao još nekoliko mjeseci u Africi, uglavnom u Kongu kod fra Drage Gverića i fra Ivice u Ruandi.

-Volontiranje tamo nije turizam,  ali nije niti ostvarenje adrenalinskih ambicija nekog pojedinca?

 Nakon mog povratka doma ja sam htio samo govoriti o duhovnim darovima kojima me ovo iskustvo obasipalo, međutim pitanja s kojima sam se susretao uglavnom su bila tipa: „Jesi li vidio lava?“. Rekao bih da je sva ta afrička egzotika samo jedan bonus na sve darove koje dobiješ na svom putu ali ako je to glavni razlog odlaska u Afriku onda bi to moglo biti razočaravajuće iskustvo. Teško da bi netko mogao biti duže od godine dana „na izletu“.

-Mi život tamošnjih ljudi znamo preko televizije ili nema,  je li to baš tako?

 Rekao bih da prevladavaju određeni stereotipi – jednako kao što ljudi s kojima sam se susretao imaju velike predrasude prema zapadnom svijetu. Vijesti koje najčešće dolaze do nas uglavnom su vezane za neke ljudske ili prirodne katastrofe, što samo pojačava sliku afričkog čovjeka kao bijednog, neukog, gladnog i bolesnog. Neke humanitarne organizacije iskorištavaju onu tamniju sliku života u Africi – vjerojatno kako bi prikupile veća sredstva za pomoć. Naravno da to nije najvjerniji prikaz stvarnosti s kojom sam se susretao. Postoje veliki kontrasti – od ultrabogatih do jako siromašnih, s tim da je ovih prvih naravno vrlo malo, a onih potrebni čine većinu. Mnoge su stvari na puno nižem nivou nego što smo mi navikli, od školskog sustava, medicinske skrbi i slično, i u tom pogledu se može puno doprinijeti, ali uvijek mi se činilo vrlo nadmeno zbog toga nekog smatrati „jadnim“. Paradoksalna je jedna druga stvarnost, a to je da su djeca s kojom sam provodio po cijele dane - neki od njih siročad, neki od njih iz kuća od blata, neki jedva obučeni i gladni – puno nasmiješenija od naše djece koja nemaju takvih briga.

-Kako je to jednom Hrvatu živjeti tamo?

 Pa u to doba nas je po mom saznanju u cijeloj zemlji bilo 5 i nitko se nije žalio… ;)

-Što ste točno radili, kako je tekao jedan vaš uobičajeni dan?

 Kao volonter, bio sam dio salezijanske zajednice, pa sam uglavnom pratio njihov dnevni ritam. Dan bi započinjao jutarnjom molitvom i svetom misom na francuskom u kapelici, zatim doručak. U tom centru su se nalazile i razne škole i vrtić i dom za preko stotinu dječaka, sportski tereni,  tako da je svako jutro tu bilo tisuću i nekoliko stotina djece što povlači i bezbroj aktivnosti. Ja sam se ispočetka ulovio „sređivanja“ školske knjižnice, s vremenom sam popravljao računala i predavao informatiku, pisao različite projekte „kumstava“, organizirao malo savjetovalište, a da ne spominjem da sam cijelo vrijeme bio na raspolaganju zajednici u kojoj sam živio, bilo je tu puno vožnje (u kojoj sam posebno uživao) i drugih zadataka. Nakon ručka često su već čekale druge obaveze, a kasno popodne, pred mrak, često bih molio krunicu s dječacima iz doma, nakon čega slijedi večernja molitva pa večera. Vikendom – jednako toliko ili čak i više obaveza, kad su djeca slobodna. U svakom slučaju nije bilo dosadno a najljepše je bilo što su me don Danko i njegovi salezijanci pustili da se pronađem u aktivnostima koje su mi najviše odgovarale i gdje sam se mogao najviše davati.

Razgovor s povjerenikom za sveučilišni pastoral Riječke nadbiskupije, vlč. Velimirom Martinovićem

Za Valentinovo organiziramo klanjanje i molitvu Gospodinu kako bi zagovorom svetog Valentina naši mladi pronašli pravog mladića ili djevojku

- Povjerenik ste za sveučilišni pastoral. Kako birate duhovni program kojega pružate studentima i mladima?

Da, povjerenik sam za sveučilišni patoral kojemu je povjerena pastoralna briga za Veleučilište i Sveučilište u Rijeci. Dakle, povjerenik bi trebao ostvariti kontakte s profesorima, djelatnicima i studentima i ponuditi adekvatni duhovni program. Sveučilište u Rijeci je treće po veličini u Hrvatskoj te izazovi i potrebe su velike. Duhovni program za studente i mlade je nastavljen od prijašnjih povjerenika s tim da je ove godine u mnogočemu moduliran i proširen. Nedjeljnja sveta misa u Assunti za mlade i studente u 18:00 sati je temeljna odrednica pastoralnog djelovanja. Kateheze svakog utorka u 20:00 sati s aktualnim temama koje privlače mlade i koje moraju biti usklađene s profesijom gosta koji dolazi jednom mjesečno na tribinu. Tu su i redovita klanjanja, prigodna klanjanja, duhovne obnove, trodnevnice uoči važnih događaja, duhovni razgovori, ispovijedi, duhovne vježbe, volontiranje za karitativne ustanove, pokretanje predbožićne akcije za potrebne i siromašne „Za osmijeh tvoj“, ostvarivanje ekumenskog i međureligijskog dijaloga, blagoslovi indeksa i soba te izleti i neformalna druženja.   

- Na kateheze pozivate osobe iz javnog života da svjedoče mladima o svom življenju vjere. Kako su mladi reagirali nakon gostovanja npr. bivšeg nogometaša i reprezentativca Darija Šimića?

Da, to je novost kojom se želi potaknuti mlade i studente da promisle o svome živote i svojoj vjeri. Jednom mjesečno dolazi neka poznata osoba iz javnog života na našu tribinu i tada posvjedoči svoju vjeru. Naš prvi gost bio je Dario Šimić, a doći će nam poznata dobrotvorka Ksenija Abramović, svećenik koji je bio ovisnik don Ivan Filipović, poznata pjevačica Sanja Doležal i mnogi drugi. Budući da je Dario bio naš prvi gost sigurno da nam nije bilo lako sve izorganizirati i započeti tribine ovakve vrste, ali moram reći da je odjek kod mladih bio fenomenalan, to potvrđuje i njihov odaziv jer Crkva je bila potpuno ispunjena. Njegovo svjedočanstvo vjere „uzdrmalo je duhove“. Mladi su bili oduševljeni činjenicom da je ostao na putu vjere unatoč ogromnih iskušenja u svijetu nogometa i materijalnog bogatstva.    

- Uoči Valentinova u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (kod Kosog tornja) organizirate  klanjanje za sve koji su zaljubljeni, kao i za one koji to još nisu da mole Gospodina posredstvom sv. Valentina da nađu pravu djevojku ili dečka. Pozivate i one koji su u vezi na dolazak s parom kako bi molili da ta veza bude od Boga blagoslovljena i ako Bog želi da se  zaruče i stupe u brak. Kako mladi i studenti reagiraju na ovakve pozive?

Organiziramo prigodne trodnevnice i klanjanja. Ovo klanjanje je organizirano povodom spomendana sv. Valentina, kojeg mladi i zaljubljeni uzimaju kao zaštitnika. Cilj je molitva Gospodinu posredstvom sv. Valentina da nađu dobrog dečka ili djevojku kao i za one koji već imaju da Bog blagoslovi tu vezu. Znam iz iskustva da mladi i student vole klanjanja, posebno kad su prilagođena njima, zato smo i organizirali ovo klanjanje uoči sv. Valentina 13.2. u 20:00 sati. Budući da je i ovo “Valentinovo” klanjanje po prvi puta znatiželjno iščekujemo odaziv mladih i studenata, ali mi smo uvijek vođeni činjenicom da je bitna kvaliteta, a ne kvantiteta.    

- Što pripremate za naredno razdoblje? (ožujak)

U ožujku ćemo nastaviti s redovitim katehezama koje će obrađivati započete teme iz teologije tijela. Osim toga neke od kateheza bit će posvećene i govoru o ovisnosti iz razloga što nam dolazi gost don. Ivan Filipović, koji je bio ovisnik pa zato želimo studente i mlade bolje educirati o toj temi tako da budu spremni za tu tribinu. Pripreme mladih i studenata za SHKM u Dubrovniku. Kroz korizmeno vrijeme ćemo opet imati akciju „Za osmijeh tvoj“, posjetit ćemo Islamski centar u Rijeci, a u zatvoru ćemo animirati jednu misu.  Također ćemo koncem ožujka 28.-30. organizirati duhovne vježbe za mlade i studente. To će biti prvi turnus, a tijekom godine će biti još tri termina za one koji sada neće moći. Za početak smo uzeli samo četiri puta godišnje jer ne znamo kako će biti odaziv, obzirom da prije nije bilo duhovnih vježbi.

- Predsjedniče,  po čemu ćete vi osobno pamtiti 2013. godinu? 

2013. godina će prvenstveno biti upamćena po činjenici da je  Hrvatska ušla u EU,  to je veliki događaj,  važan događaj. On nije samo formalne naravi,  nego je zapravo priznanje Hrvatskoj da je ispunila visoke standarde za uopće postati članom europske obitelji. S druge strane vidimo šest mjeseci nakon ulaska u Europsku uniju,  kao da smo nekako napustili neke zasade na kojima smo postali članica EU.  No,  mislim da su se neka nesnalaženja u reformama, pa i neki oblici netolerancije ipak dio nekog ciklusa koji je prirodan,  određena oscilacija,  ali ukupno će trend biti pozitivan za Hrvatsku.

- Čini mi se kao da je ova godina bila i godina sukoba u društvu, nedostatka dijaloga? 

Rasprave same po sebi nisu štetne, ako se vode u jednom tolerantnom duhu,  međutim vidjeli smo da je bilo puno isključivosti,  grubih riječi,  neodmjerenosti, i nadam se da takvog stila razgovora u novoj godini neće više biti. 

- Koji su po vama razlozi,  da unatoč različitostima ne možemo razgovarati koristeći silu argumenata,  nego nažalost u mnogim slučajevima su mnogi radije birali argument verbalne sile? Možda sve veća neimaština ili? 

Pa ja bih rekao da većina ipak može razgovarati, netolerancija ili čak i mržnja nisu opća pojava. Nažalost postoji jedan određeni krug ljudi koji su glasni,  koji su interesantni medijima,  koji se služe neprimjerenom retorikom,  u nekim apsketima ona čak nije ni ljudska,  no mislim da većina ne postupa tako. Držim kako mi možemo i znamo raspravljati o teškim pitanjima na jedan tolerantan i razuman način i želim da tako razgovaramo o svim problemima. Problema i rasprava je bilo i uvijek će ih biti,  samo o nama ovisi hoćemo li te rasprave voditi tolerantno,  pa onda i produktivno ili svađalački, ratnički, sa puno mržnje,  a onda takva rasprava ne daje rezultat nego produbljuje probleme. Gospodarski problemi,  siromaštvo sigurno izazivaju nezadovoljstvo kod ljudi, ali činjenica određenog nezadovoljstva politikama i strankama stvara novi prostor u koji sada ulaze i neki novi subjekti što je samo po sebi opravdano,  a neki traže svoj prostor koji nije baš u demokratskom duhu. 

- Iako je vrlo nezahvalno govoriti o sebi,  kako komentirate da ste po svim anketama najpopularniji političar u zemlji uvjerljivo vi.  Zašto je to tako,  što mislite? 

Ne govoreći o vlastito radu,  o tome će građani reći što misle na idućim izborima, nastojim djelovati pomirdbeno,  nastojim ostvariti ono što jest duh Ustava, a to je uloga Predsjednika kao interaktivnog faktora i da s puno strpljenja sasluša i one koji ne misle isto. To je vrlo važno i vjerujem da to građani cijene. 

- SDP će vas podržati kao starog kandidata za novi mandat na Pantovčaku? 

Vjerujem da ću uz podršku SDP-a imati i podršku drugih stranaka, upravo zato što Predsjednik jest nadstranački,  očekujem da će biti više stranaka, i ne nužno samo iz koalicije koji će podržati moju kandidaturu. 

- Ajmo malo o papi Franji.  Papa Franjo se u kratkom vremenu nametnuo u ovom svijetu kroz autoritet ljubavi i milosrđa? 

Imao sam sreću do sada dva puta susresti papu Franju. Prvo sam bio na svečanosti kada je preuzimao dužnost,  tada smo se kratko susreli i popričali,  no,  kasnije sam bio i u službenom posjetu Papi. Zaista sam izašao vrlo zadovoljan poslije tog razgovora. Papa je jedna vrlo topla osoba,  neposredna,  fokusiran upravo na ono,  ako smijem kao agnostik to tako primijetiti,  na ono što i ja vidim kao bit vjere,  a  to su duhovna pitanja, na dobrotu,  na ljudske probleme,  na poštovanje čovjeka,  zaista sam bio posebno zadovoljan nakon tog susreta. I još bih nešto rekao,  mislim da je isto tako važno reći kako je papa Franjo iza sebe jedno mnoštvo ljudi koji su okrenuti duhovnost i žele malo drugačije staviti naglasak na neke stvari. I zato sam stvarno sretan. 

- Nedavno je objavljena poruka pape Franje povodom Svjetskog dana mira 2014. "Bratstvo - temeljni put za mir." Papa Franjo tu ističe kako je nužno u Crkvi odgojiti miroljubive ljude. 

Imao sam čast i zadovoljstvo dobiti tu poruku od  Nuncija,  poruku sam pročitao i zaista je riječ o jednoj plemenitoj poruci i volio bih da svi prihvatimo temeljnu ideju te papine poruke o mirotvorstvu. 

Donosimo vam razgovor sa Željkom Markić, čelnom osobom građanske inicijative U ime obitelji. 

- Željka, proslavili smo Božić,  blagdan rođenja našeg Gospodina. Je li previše smiono reći da se na jedan način ponovno rodila svijest pripadnosti naravnim vrijednostima u našem narodu?

Mislim da  jako velik  broj hrvatskih građana koji se odazvao pozivu Građanske inicijative „U ime obitelji“  da na najdemokratskiji način, referendumom, kažu je li za njih brak zajednica žene i muškarca, pokazuje kako jako mnogo ljudi u Hrvatskoj razumije da bez njihovog/našeg zalaganja i angažmana Hrvatska ne može napredovati – štititi vrijednosti koje dijeli većina Hrvata i građana Hrvatske, vrednovati trud, rad i zalaganje, osigurati funkcioniranje pravne države – da nitko nije iznad zakona, najmanje političari čiji je prvi zadatak poštivati i provoditi zakone. 

- Ova 2013. godina ostat će trajno upisana u našu povijest? Papa Franjo čestitao je Hrvatima da su uspješno zaštitili brak.

Da, hrvatski su birači omogućili da se po prvi puta u 23 godine hrvatske države održi ustavotvorni referendum te osigurali da hrvatski Ustav štiti brak kao zajednicu žene i muškarca. I danas nam stižu čestitke iz članica EU i cijelog svijeta. Na hrabrosti da se suprotstavimo vladi koja funkcionira kao interesni lobi, a ne predstavnik svog naroda i odlučnosti da demokratskim metodama zaštitimo naše vrijednosti i doprinosimo društvu u kojem živimo. Još jednom čestitam svim hrabrim ljudima, kako nas nazivaju u brojnim mailovima i pismima koja primamo iz cijelog svijeta, koji su doprinijeli zaštiti braka, djece i obitelji u Hrvatskoj, ali i širenju suženog demokratskog prostora.

- No ipak, da je kojim slučajem u Hrvatskoj posljednjih tjedana prije referenduma boravio neki stranac, on bi tada mogao zaključiti kako će većina glasovati upravo protiv?

Da, na žalost aktivnosti „U ime obitelji“ pokazale su da je razina jednoumlja u sredstvima javnog priopćavanja zabrinjavajuća. Jednostranost velikog dijela medija u izvješćivanju, svrstavanje uz opciju koja je protiv braka kao zajednice žene i muškarca, pri čemu se de facto radi o svrstavanju na stranu trenutne SDP-ove vlade i predsjednika Josipovića, izazvala je kod svih koji Hrvatskoj žele dobro veliku zabrinutost. Jer, ako je velik dio novinara i urednika u stanju krivotvoriti stvarnost kad izvješćuju o referendumu o braku, mogućnosti posvajanja djece od homoseksualnih parova, onda su u stanju krivotvoriti stvarnost i kada se radi i o prodaji Croatia osiguranja, hrvatskih auto-cesta, popularnosti vlade i svemu drugom. Osobito zabrinjava činjenica da HRT, koja ima odgovornost djelovati kao javni servis, djeluje kao propagandni stroj aktualne vlasti. Jako me žalosti da se kvalitetne snimatelje, montažere, novinare i urednike zamjenjuje podobnim i nekompetentnim huškačima i krivotvoriteljima stvarnosti.   

-Možemo li malo o tom jednoumlju, sav tisak, portali, televizije, političari na vlasti, pjevači, puhali su u isti rog, argumenti ih nisu zanimali, no žigosanje jest. Nije lako bilo biti ogromnom većinom tih dana u našoj zemlji?

Nikad nije lako založiti se za pravdu i istinu. Ili demokraciju. Ili kompetenciju nasuprot podobnosti. Pokazalo se da su jamac demokracije u Hrvatskoj upravo oni građani koji su ustrajali u svom pravu na referendum. Na svom pravu da kažu tko su i što misle - ova tiha, ustrajna i hrabra većina kojoj manjina već godinama nameće svoju ideologiju. Tiha većina koja se suprotstavila vladi i odlučno i mirno poručila: „Nećete nas zaplašiti. Mi smo slobodni ljudi u slobodnoj zemlji i imamo pravo odlučivati kako izgleda društvo kojem doprinosimo i u kojem živimo“. Svaka im čast. Ponosna sam što sam dio ekipe - ljudi koji su se spremni založiti za opće dobro.