Živio sam svoju vjeru prema Bogu, služeći ljudima u Africi

 

 

Nikola Babić je jedan od onih Riječana koji su u svom životu čineći male stvari, mnogo toga dobroga i velikoga stvarali. Nikolin odlazak u Afriku gdje je sa salezijancima spremno i požrtvovno pomagao najpotrebitijima zasigurno je dobar razlog objave ovog intervjua koji može i sam biti poticaj mnogim laicima na snažnije življenje svoje vjere kroz konkretna djela milosrđa.

Nitko nije presiromašan da ne može učiniti nešto za druge

– Nikola Babić,  Riječanin u Africi. Nikola,  što se dogodilo da ste završili u Africi?

Teško mi je sada nakon skoro deset godina nabrojiti sve detalje koji su me doveli do te prekretnice u mom životu, ali sjećam se da sam već pred kraj studija osjetio snažnu unutrašnju potrebu da napravim jednu unutrašnju „generalku“ prije nego krenem „u život“, uvjetno rečeno. U svakom slučaju motivacija je bila duhovne prirode, htio sam se na neko vrijeme izolirati, a kako je dan dug – trebalo bi nešto i raditi, za druge… Nisam ispočetka niti razmišljao  o misijama ali sad vidim da je taj put već odavno mene izabrao, i preko gosta u mojoj riječkoj župi, našeg starog misionara fra Ilije Barišića, Radosne vijesti, Misijskog ureda – došao sam do časne sestre Ljilje Lončar i Udruge Zdenac (zdenac.org). Bez njih bi moj put bio puno teži, gotovo godinu dana trajala je moja priprema, duhovni program, volontiranje s potrebnima, učenje jezika i mnogo toga još – sve inspirirano događajem u kojem Samarijanka na Zdencu susreće Isusa Krista i nakon tog susreta više nije ista. Zdenac je bio zamišljen kao mjesto na kojem se taj susret događa i na kojem ljudi postaju taj isti zdenac. Nakon pripreme, poslan sam – u Afriku!


– Koliko vremena ste proveli na tom kontinentu i gdje točno?

Godinu dana proveo sam u salezijanskom centru Gatenga u istoimenom siromašnom kvartu glavnog grada Ruande Kigaliju. Direktor tog centra tada je bio naš don Danko Litrić, u susjednom kvartu još jedan naš misionar – don Sebastijan Marković, a u selu 40-tak km od Kigalija – fra Ivica Perić. Svaki slobodni trenutak iskoristio bih za moj najdraži hobi – putovanja, tako da sam prošao i neke dijelove Burundija, DR Konga i Ugande, i upoznao još naših misionara, a na povratku proveo nekoliko dana u Etiopiji na susretu volontera. Nakon godine dana nisam bio spreman za povratak pa sam se zadržao još nekoliko mjeseci u Africi, uglavnom u Kongu kod fra Drage Gverića i fra Ivice u Ruandi.


-Volontiranje tamo nije turizam,  ali nije niti ostvarenje adrenalinskih ambicija nekog pojedinca?

 Nakon mog povratka doma ja sam htio samo govoriti o duhovnim darovima kojima me ovo iskustvo obasipalo, međutim pitanja s kojima sam se susretao uglavnom su bila tipa: „Jesi li vidio lava?“. Rekao bih da je sva ta afrička egzotika samo jedan bonus na sve darove koje dobiješ na svom putu ali ako je to glavni razlog odlaska u Afriku onda bi to moglo biti razočaravajuće iskustvo. Teško da bi netko mogao biti duže od godine dana „na izletu“.


Mi život tamošnjih ljudi znamo preko televizije ili nema,  je li to baš tako?

 Rekao bih da prevladavaju određeni stereotipi – jednako kao što ljudi s kojima sam se susretao imaju velike predrasude prema zapadnom svijetu. Vijesti koje najčešće dolaze do nas uglavnom su vezane za neke ljudske ili prirodne katastrofe, što samo pojačava sliku afričkog čovjeka kao bijednog, neukog, gladnog i bolesnog. Neke humanitarne organizacije iskorištavaju onu tamniju sliku života u Africi – vjerojatno kako bi prikupile veća sredstva za pomoć. Naravno da to nije najvjerniji prikaz stvarnosti s kojom sam se susretao. Postoje veliki kontrasti – od ultrabogatih do jako siromašnih, s tim da je ovih prvih naravno vrlo malo, a onih potrebni čine većinu. Mnoge su stvari na puno nižem nivou nego što smo mi navikli, od školskog sustava, medicinske skrbi i slično, i u tom pogledu se može puno doprinijeti, ali uvijek mi se činilo vrlo nadmeno zbog toga nekog smatrati „jadnim“. Paradoksalna je jedna druga stvarnost, a to je da su djeca s kojom sam provodio po cijele dane – neki od njih siročad, neki od njih iz kuća od blata, neki jedva obučeni i gladni – puno nasmiješenija od naše djece koja nemaju takvih briga.


-Kako je to jednom Hrvatu živjeti tamo?

 Pa u to doba nas je po mom saznanju u cijeloj zemlji bilo 5 i nitko se nije žalio… 😉


-Što ste točno radili, kako je tekao jedan vaš uobičajeni dan?

 Kao volonter, bio sam dio salezijanske zajednice, pa sam uglavnom pratio njihov dnevni ritam. Dan bi započinjao jutarnjom molitvom i svetom misom na francuskom u kapelici, zatim doručak. U tom centru su se nalazile i razne škole i vrtić i dom za preko stotinu dječaka, sportski tereni,  tako da je svako jutro tu bilo tisuću i nekoliko stotina djece što povlači i bezbroj aktivnosti. Ja sam se ispočetka ulovio „sređivanja“ školske knjižnice, s vremenom sam popravljao računala i predavao informatiku, pisao različite projekte „kumstava“, organizirao malo savjetovalište, a da ne spominjem da sam cijelo vrijeme bio na raspolaganju zajednici u kojoj sam živio, bilo je tu puno vožnje (u kojoj sam posebno uživao) i drugih zadataka. Nakon ručka često su već čekale druge obaveze, a kasno popodne, pred mrak, često bih molio krunicu s dječacima iz doma, nakon čega slijedi večernja molitva pa večera. Vikendom – jednako toliko ili čak i više obaveza, kad su djeca slobodna. U svakom slučaju nije bilo dosadno a najljepše je bilo što su me don Danko i njegovi salezijanci pustili da se pronađem u aktivnostima koje su mi najviše odgovarale i gdje sam se mogao najviše davati.

-Koje su po vama najveće teškoće s kojima se ta djeca susreću?

Ako pitate djecu – vjerojatno je samo jedan odgovor. Na primjer, kada bih vidio dijete u centru da plače, to bi rijetko bilo zbog loše ocjene ili je nešto izgubio, najčešći odgovor je bio: „Ndashonje!“ – što znači „Gladan sam!“. S obzirom na moje iskustvo ja bih rekao nekakav manjak perspektive da se mogu kroz jedno kvalitetno obrazovanje izdignuti iznad granice siromaštva i skrbiti o sebi i najbližima. Ono najviše, fakultetsko obrazovanje toliko je skupo da si to velika većina ne može ni sanjati, tako da nažalost, oni koji su već bogati i dalje dobivaju najbolje obrazovanje i najbolja radna mjesta, dok oni siromašni imaju vrlo male šanse za to. Tu su naravno i srednje škole, u Gatengi je postojala i obrtnička škola nakon koje se nije moglo nastaviti formalno obrazovanje ali koja je u dvogodišnjem programu obrazovala djecu za desetak različitih zanata. Općenito vlada mišljenje da je najbolja vrsta pomoći pružanje kvalitetne edukacije i misionari puno energije ulažu upravo u to.


-Što vam se najviše sviđa u Africi?

Pa meni je najviše odgovarala upravo ta opuštenost i jednostavnost koja se uvuče u čovjekovo srce. Divan je bio i taj volonterski život u kojem sve svoje predaješ drugima, bogato je to siromaštvo! Toliko me lijepih sjećanja veže za taj period da je nemoguće ovako kratko nešto posebno izdvojiti. Možda samo to da sam u Africi i ja bio nekako barem malo bolji…


-Neki događaj koji vam se trajno urezao u pamćenje?

Ja sam živio u tom centru koji ima preko 20 hektara ali ne u kući zajednice već jedno kilometar dalje, u kući gdje su prije genocida živjele časne sestre a sada se koristio kao kuća za odmor i molitvu. Svaku večer kad sam kroz polja banana išao u svoju sobu – nikada nisam znao hoće li biti struje i vode. Ako ne bi bilo struje – čekale su me svijeće, ako nema vode – tu je kanta vode i plastični vrč – „douche africaine“ (afrički tuš). Tako da su se mijenjale sve moguće kombinacije, i što je najvažnije – uvijek je bilo dobro! A kad bi se desilo da ima i struje i vode – to je bilo veselje! Ovo je samo mala ilustracija pojednostavljenja o kojem sam vam maloprije govorio…


-Uloga crkve u radu s ljudima?

Uloga crkve, a pogotovo misionara i misionarki u Africi uvelike nadilazi pastoralnu djelatnost. To su ljudi koji su itekako svjesni svih potreba ljudi kojima su došli služiti, koji su često i učitelji, graditelji, poslodavci, vozači, medicinari… Upravo u tome i narod osjeća njihovu bliskost i posvećenost i okuplja se oko njih. A radi se o narodu koji je prirodno izražene duhovnosti i rado odlaze na bogoslužja i sudjeluju u slavlju.


-Što vama osobno znači vjera, kako je to biti kršćaninom u vašem svakodnevnom volontiranju u toj dalekoj zemlji?

Moje iskustvo koje me vodilo i koje mi se učvrstilo u srcu govori da je ljubav prema Bogu, drugima i samom sebi neraskidivo povezana i ako na bilo kojem od tih polja imamo poteškoća sve se skupa ruši… Da pojednostavimo, upravo sam JA živio kad sam svoju vjeru prema BOGU živio služeći drugim LJUDIMA. To je ono što sam tražio a što se u misijama tako lijepo i konkretno ostvaruje…


-Iako se i mi susrećemo s mnogim teškoćama,  čini li se dovoljno za te potrebite?

Mislim da nitko nije presiromašan da ne može učiniti nešto za druge. Mislim da je zabluda da se misionarsku djelatnost rezervira za „tamo gdje palme cvatu“, nema razlike između čovjeka i čovjeka, a oko nas je također toliko potreba… Smatram da će svatko u svom srcu osjetiti gdje je pozvan davati se, nekoga će privući letak Misijskog ureda, nekoga akcija na televiziji i telefonski poziv, nekoga volontiranje u šoping centru, sumnjam da ako i nemamo novaca ne možemo dati svojih sat vremena za potrebne. A čini li se dovoljno – to je teško odgovoriti. Koliko je to i možemo li činiti dovoljno? Neke vijesti kažu da na zemlji ima toliko resursa da nitko ne bi trebao biti gladan ni žedan. Znači da kao ljudska rasa sigurno ne činimo dovoljno ali kako kažu – „Promijeni sebe i promijenit ćeš svijet“. Mislim da je ključno pitanje: „Što JA činim?“.


-Što bi preporučili nekome tko i sam želi otići volontirati poput vas?

Nakon povratka više me ljudi kontaktiralo s takvom željom, svima bih rekao da bace oko na moj blog http://muzungu.blog.hr/ koji sam pisao za vrijeme boravka u Africi, a kasnije da mi se jave sa svim pitanjima koje imaju, i rado ću pomoći kako god znam. Radostan sam kad vidim da je sve veći broj ljudi u Hrvatskoj koji se uključuju u volontiranje u Africi, grade se škole, sirotišta, čuda se čine! Afrika, Južna Amerika, nisu više preko svijeta i ako je u vašem srcu prava želja a ne samo hir, i budete ustrajni, tražite Božji blagoslov i neće proći dugo dok budemo čitali i o vašem iskustvu!


-Hvala vam na razgovoru.

Hvala vama.

razgovor vodio: Marin Miletić

 

 

Skip to content