Da se odijeljena braća prepoznaju kao djeca istoga Oca
Kategorija:
Intervju mjeseca
Nalazimo se pred molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Donosimo vam stoga razgovor s pastorom Giorgiom Grljem, čelnim čovjekom riječkih baptista i predsjednikom Protestantskog evanđeoskog vijeća. 
 
– Pastore, koliko godina trčite ekumensku trku i jeste li se umorili?
 
Za mene osobno počeci sežu u 80-te godine kad su se nenadano kod nas u crkvi pojavila dvojica mladića iz Taize molitvene zajednice i pozvali nas mlade na zajedničku molitvu. Isprve sam bio iskreno šokiran pozivom da se pridružim molitvi u Rimokatoličkoj crkvi, ali, mislio sam, kako odbiti uljudni poziv na molitvu? I našli smo se kod patera Marijana kod Dominikanaca na zajedničkoj molitvi. Preživjeli smo i to su za mene bili počeci.  
 
Na organiziranom crkvenom ekumenizmu u Rijeci započeli smo raditi početkom 1997. Na Božićnom prijemu 96′ kod tadašnjeg gradonačelnika Rijeke, g. Slavka Linića, pristupio sam, sada pokojnom nadbiskupu Tamarutu i zapitao ga što ćemo s ekumenizmom u Rijeci. Uputio me na vlč. Dinka Popovića, tek imenovanog monsinjorom, i ovlastio ga da u ime Rimokatoličke crkve sudjeluje u radu Ekumenskog odbora. U siječnju 1997. smo se prvi put našli kod fratara na Trsatu i tako započeli zajednički hod k jedinstvu. 
 
 
– Jeste li se ikad umorili? 
 

Umorio baš i ne, zato što rad na jedinstvu Kristove crkve vidim kao sastavni dio mog identiteta i službe. Ponekad se jesam rastužio videći ravnodušnost, zatvorenost pa čak i mržnju jednih prema drugima. Ali ako sam išta naučio u ovih mojih dvadeset i pet godina pastoralne službe, onda je to da je čovjek beskrajno slabo biće i da s njim valja biti beskrajno strpljiv i milosrdan, baš kao što je Gospodin bio i jest s nama. 
 
– Koji je smisao ekumenizma? 
 

Ja ekumenizam doživljavam kao nastojanje odijeljene braće da se prepoznaju kao djeca istoga Oca. Zahtjev za postizanjem ‘vidljivog jedinstva Crkve’ se dakako različito razumije. Osobno ne mislim ni da je potrebno, a ni moguće da se sva raznolikost duhovnog iskustva i stoljećima nagomilane podijele institucionalno prevladaju. Barem ne tako lako. Ono što će svijet uvjeriti da vjerujemo u Oca koji je poslao Sina da bi po Duhu danas bio među nama djelatan je zajednička molitva, zajedničko služenje čovjeku i zajedničko blagovanje. Prvo već činimo u svijetu već više od stotinu godina, drugo je sve prisutnije kroz zajednički karitativan rad, a u trećem još uvijek Gospodnju večeru – Euharistiju svojatamo kao da je riječ o nekom našem partikularnom vlasništvu. Ako je to Gospodnja večera, onda je on bio i ostao domaćin i, držim, nemamo pravo polagati monopol na nju. Prije ili kasnije morat ćemo se svi osloboditi monopolističkog ponašanja kad je u pitanju Euharistija. 
 
– Vidimo da je mnogima teško živjeti zajedno u različitosti,  zašto je to tako? 
 

Temeljna je odrednica onoga što teološki zovemo grijehom, upravo sebičnost, zagledanost u sebe, uskogrudnost. To je naprosto čovjek. Što znači duhovno rasti? Znači biti sve manje fokusiran na sebe. I to je najteži zadatak koji se pred svakog čovjeka postavlja. Pobjediti sebe. Mi kršćani dakako znamo da to ne ide bez snage Duha Svetoga koji nas preporađa za novi život. Nikad se nećemo do kraja osloboditi grešnosti tj. postavljanja sebe samih u centar svemira, ali tim smo putem pozvani kročiti. 
 
-Što je sve ono što vas je radovalo tijekom svih ovih godina prilikom ekumenskih nastojanja,  a radi čega ste katkada bili tužni?
 

Sjećam se slike u dvorištu Pravoslavnog hrama Sv. Georgija na Trsatu kad su se, neposreno nakon ratnih godina na molitvenom susretu koji smo upriličili na Blagdan Duha Svetoga, susreli i srdačno zagrlili episkop Jovan i nadbiskup Tamarut. Bila je to slika tjedna u Novome listu. Sjećam se mnogih molitvenih susreta kad sam, stojeći pred okupljenom zajednicom u Kapucinskoj crkvi na Žabici, mislio kako slučajni prolaznik ne bi u nama prepoznao pripadnike pojedinih vjerskih zajednica, već bi rekao: ‘Ma svi su oni isti!’ Da, na zajedničku molitvu okupljena zajednica svjedoči o svom jedinstvu u različitosti. 
 
Rastužili su me oni koji su se zbog raznih razloga povukli sa zajedničkog putovanja, ali ne sustajem(o) u molitvi za njih. 
 
– Žalostimo li mi kršćani često Isusa? 
 

Isusa je uz Lazarovu smrt, ražalostio Jeruzalem. Ravnodušni i oholi Jeruzalem koji ne prepoznaje čas svoga pohođenja. Centar moći koji misli da sam sve može i sve zna i kad mu dolazi siromašni, putujući učitelj iz Galilejske zabiti sve što s njim zna i može jest raspeti ga zbog njegove uznemirujuće poruke i moćnoh djela. Da, ako se i mi tako samodostatno ponašamo žalostimo onoga koji ne dolazi u sjaju, raskoši, titulama i moći ovoga svijeta, već dolazi baš kao maleni Bog, kao Božić. 
 
– Veliki papa Ivan Pavao II.  govorio je kako je podjela kršćana veliki skandal u svijetu? 
 

Ne treba dovoditi u pitanje to što je Ivan Pavao II rekao. Rekao je zapravo ono isto što reče Isus: Svijet će vjerovati da si me ti (tj. onaj koga je on nazivao Ocem) poslao ako budu ljubili jedan drugoga, ako budu jedno kao što smo mi jedno. Današnji papa Franjo govori o ekumenizmu u krvi jer su mnoga naša braća i sestre diljem svijeta progonjeni i ubijani zbog vjere u Krista i progonitelji ih ne dijele na katolike, pravoslavne i protestante već su oni za njih ‘svi isti’. 
 
 
– Ove godine i neke novine, idete u kampus na Trsat, u Sušačku gimnaziju dolazite baš na sat vjeronauka, mladi su se dosta angažirali? 
 

Da, ove smo godine odlučili napraviti zaokret i prestati ‘odrađivati’ molitvenu osminu već osmisli kreativne načine kako porukom Radosne vijesti izaći u svijet. Zato ćemo imati tribinu na Filozofskom fakultetu i pokušati kroz dijalog (ili barem početak dijaloga) razumijevati teškoću suvremenog čovjeka da svoju vjeru – povjerenje stavi u dobroga Boga Stvoritelja. U obje riječke gimnazije u kojima djeluju zauzeti vjeroučitelji poput prof. Radića i Miletića, već postoji tradicija ekumenskih okupljanja i ovo je nastavak toga. Uz to ćemo imati projekciju filma, bogoslovi, mladi iz raznih kršćanskih zajednica i udruga su se uključili sa svojim kreativnim potencijalima… 
 
– Kakva su očekivanja od ovogodišnje molitvene osmine za jedinstvo kršćana?
 

Očekivanja su da ideja o važnosti zajedničkog hoda u potpunije jedinstvo zahvati i mlade ljude. Da svoj vjernički identitet ne razumiju i ne grade u opreci ili ravnodušnosti spram braće i sestara koji drugačije žive svoju duhovnost, već da drugog uvijek vide kao obogaćivanje samih sebe. Ako ove godine napravimo mali korak u tom smjeru, učinili smo veliku stvar. 
 
-Kada ćemo svi zajedno moliti u novom vašem centru na Zametu?
 

Jedna od promjena koju smo osmislili za ovu godinu je ta da ćemo na završnom molitvenom slavlju kod Kapucina na Žabici 25. siječnja predstaviti svoje projekte i potrebe i moliti jedni za druge. Svakako je naš Pastoralni centar na Zametu jedan od prioriteta riječke Baptističke crkve. Ovih dana vršimo pripreme za završno pokrivanje zgrade i onda nam slijedi unutrašnje uređenje. Kad će to biti gotovo? Morao bih biti prorok da mogu na to odgovoriti, no kako to nisam, ostaje mi u vjeri odgovoriti: uslišao Bog naše molitve da to bude čim prije, ali pravi trenutak prepuštamo u njegove ruke. Tijekom ovog vremena oblikuje i nas i naše međuljudske odnose. I to je dobro. 
 
– Obilje blagoslova pastore.

 

Blago-slova, tj kao blagog govora drugome i o drugome nikad dosta, pa i na ovom blagoslovu od srca zahvaljujem i uzvraćam na isti način.

razgovor vodio: Marin Miletić

Skip to content