Slijep sam bio,  a sada vidim

Ivanovo evanđelje ove četvrte korizmene nedjelje nam govori o Isusovom čudu u kojem je ozdravio slijepca od rođenja. Učitelj nam kroz ovo evanđelje pruža nekoliko važnih poruka. Prvo,  susrećemo se s čovjekom koji je slijep od rođenja. Učenici pitaju Gospodina tko je za to kriv,  tko je odgovoran za bolest tog čovjeka,  on ili njegovi roditelji?  Isus jasno odgovara  –  nitko.  Nitko nije kriv za bolest,  a Bog upravo i kroz tu bolest pokazuje slavu svoju.  Mnogo puta ovdje na zemlji,  među nama,  a mnogo puta upravo preko trpljenja dolazimo do vlastitog spasenja. Možemo se stoga prisjetiti proroka Jeremije koji je jasno rekao kako nitko više neće moći govoriti da očevi naši jedoše kiselo grožđe,  a sinovima zubi da trnu. Dakle,  osobna odgovornost. Neće nikome od nas pasti cigla na glavu s Mjeseca zato jer je naš djed činio katkada loše stvari ili zato jer nije ljubio dovoljno Isusa. Sami smo krojači vlastite sudbine,  vlastita života,  položit ćemo račun za vlastiti život. 

Slijepac nakon susreta s Isusom doživljava otvorenje očiju. Iako je i prije imao oči, vidjeti nije mogao. Upravo to čini svima nama grijeh. Grijeh nam stavlja mrene na oči,  tako da nam Istina biva zamagljena,  ne prepoznajemo je onako kako bi je trebali vidjeti. Susret s Isusom uvijek u čovjeku čini da možemo pravim očima vidjeti ovaj svijet i ljude oko sebe. 

Slijepca koji više to nije susreću razne grupe ljudi. Susreću ga oni koji su ga i prije gledali slijepim,  pa im to nije previše smetalo.  Nažalost,  ovdje se i mnogi od nas mogu prepoznati.  Koliko puta u naše živote uđu ljudi koji “ne vide”,  a mi smo tako hladni,  bez zrnca evađeoske hrabrosti i ljubavi za brata u potrebi (i sestru,  dakako.) 

Farizeji su uvijek farizeji.  Draža su im pravila nego ljubav.  Ne zanima njih što je Isus spasio čovjeka,  kada je to učinio u dan kada Židovi ništa ne čine. I ovdje valja čitati upozorenje nama danas,  kad god stavimo u prvi plan krute zakone,  a ne gledamo čovjeka. Mnogi naši političari, ali i ljudi Crkve od mnoštva propisa zaborave gledati u srce čovjeka. 

I treća skupina iz ovog evanđelja (Iv 9, 1-41) je promašila bit. Roditelji se boje,  plaše se svjedočenja,  roditelji su u ovom slučaju potpuno zakazali. Na upit što se dogodilo sa sinom,  je li on slijep od rođenja,  roditelji iz ovog evanđelja potvrđuju da se radi o njihovom sinu,  ali odmah odbijaju svjedočiti,  oni prebacuju lopticu na vlastitog sina tvrdeći kako je punoljetan pa neka sam za sebe svjedoči. 

Koliki naši roditelji su više površni od ovih površnih roditelja iz Ivanova evanđelja. Koliki naši roditelji su posve prepustili odgoj svoje djece ulici,  školi,  državi?  Zar su zaboravili roditelji da je njihova prva odgovornost,  prva zadaća dobro odgojiti vlastito dijete? Za roditelje vjernike je krucijalno važno prenijeti svome djetetu ono najvažnije –  vjeru. Notorne su ispraznosti kada netko kaže kako će pustiti da dijete samo odluči kada odraste što želi. Oni roditelji koji to tvrde,  time pokazuju potpuno nepoznavanje Isusa i vlastite vjere. Pitam se,  puštaju li ti roditelji vlastitoj djeci odluku o pohađanju škole kada odrastu,  ili pak da sami odluče hoće li nešto jesti ili uopće neće jesti ili hoće li jesti samo neki junk food?  Ili kažu djetetu neka napuni osamnaest pa neka odluči hoće li se baviti nekim sportom? Nema logike,  zar ne? Dakle,  roditelji se moraju brinuti o vlastitoj djeci,  a postoji još važnija dimenzija od dimenzije tjelesnosti i materije raspadljive. 

Slijepac od rođenja bijaše ovdje spašen. Iako nema znanje poput farizeja,  iako ne  vidi od rođenja, on je taj koji u susretu s živim Bogom sada može vidjeti. Bog grešnike ne uslišava, kaže nam ovdje još evanđelje. Kada bih bio jako kritičan mogao bih se pitati leže li u ovim Isusovim riječima razlozi naših neuslišanih molitava. 

Ovaj se ovaj  slijepac se bacio ničice pred Isusa,  izrekavši “Vjerujem, Gospodine.” Prihvatio je Isusa za svoga Spasitelja i Učitelja. 

Mnogi prvi bit će posljednji,  mnogi od nas vjernika, bit će posljednji,  a mnogi grešnici, mnogi slijepci,  bit će prvi. Zapitajmo se što će biti s nama. 

Marin Miletić