Zlo čini čovjek koji se prepusti đavlu
Kategorija:
Intervju mjeseca

Razgovor s don Sebastijanom Markovićem, misionarom i svjedokom genocida u Ruandi. 

– 29 godina širili ste evanđelje u Ruandi. Zašto ste se odlučili za misionarstvo u Africi?

Misijama sam se oduševljavao od svoje desete godine. Sjećam se, otac je redovito kupovao Glas Koncila koji je 1965.- 1966. godine izvještavao o ratu u Biafri,  a koja je danas dio Nigerije gdje  žive kršćani. Gledajući te slike siromašne i izgladnjele djece s velikim trbusima, mršavih ruku i nogu, u meni je sve to potaknulo senzibilitet prema ‘crnom kontinentu’, osobito prema siromašnoj djeci Afrike. Onda smo kao djeca, zahvaljujući župniku župe Vidovice u Bosanskoj Posavini, prikupljali pomoć za to području. Župnik nam je dao misijske štedne kasice u koje smo ubacivali pokoji ušteđeni dinar. Čak smo se natjecali tko će više prikupiti i poslati toj siromašnoj djeci. Sjećam se, 1968. godine u našu župu došao je otac Anto Gabrić koji je u Indiji proveo 31 godinu i stigao je na odmor u Hrvatsku.  Toliko sam želio doći na taj susret, ali nisam mogao jer sam morao raditi u polju. Prijatelji su mi ispričali što je o. Gabrić govorio i s kojim oduševljenjem je svjedočio o Indiji. Ubrzo su izašle knjige o misionarstvu i te knjige sam neprekidno čitao. Kasnije kad sam došao u sjemenište u Rijeku imao sam priliku 27. ožujka 1978. u župi sv. Josipa susresti se s o. Gabrićem i Majkom Terezom i tada sam donio konačnu odluku o odlasku u misije. Imao sam 21 godinu. 

– Kad ste otišli u Ruandu i kako ste se snašli u početku?

Molbi vrhovnom poglavaru Salezijanske družbe u Rimu napisao sam navodeći  kako želim biti misionar u Africi, a potvrdan odgovor stigao mi je brzo i u njemu je pisalo da ću biti poslan u  Ruandu kada završim fakultet.  U to vrijeme na nivou Družbe bio je aktualan projekt „Afrika“ i nakon svećeničkog ređenja koje je bilo 24. lipnja 1984. i mlade mise u rodnoj župi otišao sam u Belgiju na mjesec dana naučiti nešto francuskih riječi koje će mi trebati za sporazumijevanje u Runadi.  U studenom iste godine krenuo sam u misije i stigao u glavni grad Kigali. Najprije sam boravio s don Dankom Litrićem u jednoj župi u predgrađu Kigalija, a potom otišao u jednu tehničku srednju školu gdje sam radio s učenicima u internatu. Internat okuplja petstotinjak djece i s njima sam brzo svladao francuski, dok sam ruandski jezik učio u misiji bijelih otaca. Potom sam otišao u župu Kivumu gdje je djelovao fra Vjeko Ćurić kojega su ubili nakon rata u Runadi. Nakon četiri godine misonarstva kod fra Vjeke, vratio sam se uz župu kod don Litrića.  

– Bili ste svjedok rata u Ruandi i genocida 1994. godine kada je ubijeno oko milijun  ljudi. Jeste li se i sami našli u životnoj opasnosti?

Da, bilo je to u travnju mjesecu 1994. godine u župi Musha, 35 km od Kigalija. Pokolj je počeo 6. travnja  nakon ubojstva predsjednika Ruande, Juvenala Habiarimana. U našoj župi tu istu noć ubijeni su neki poznatiji ljudi iz plemena Tutsi. Ne znajući što se dogodilo slavili smo jutarnju misu u 7 sati nakon koje je u sakristiju ušao jedan čovjek i javio nam da je predsjednik ubijen. Predosjećao sam da će početi ubijanje jer je vladala velika napetost između plemena Tutsi i Hutu i samo se čekao povod da pokolj započne. U župu su nam počele stizati izbjeglice iz oba plemena. U podne su se ljudi podijelili, Hutu su se otišli skrivati u zgradu Općine, a Tutsi su ostali s nama u crkvi i tu se skrivali punih tjedan dana. Pretpostavljam da su ih ekstremističke snage iz redova plemena Hutua puštali s k nama da ih bude što više kada započnu s klanjem. Na žalost, nakon nekoliko dana, točnije 13. travnja napadači su u jutarnjim satima provalili u dvorište i crkvu i krenuli s klanjem. To je trajalo do 16 sati istog dana. Pobili su sve što su stigli, a samo u crkvi je bilo oko 1.500 ljudi. 

– Nakon povratka u Europu, a bilo ih je ako se ne varam tri, izjavili ste kako Vaša noga više neće kročiti na afričko tlo, ali ipak ste se vratili? Zašto?

Odlazio sam iz objektivnih razloga, zdravstvenih poteškoća te sigurnosnih razloga. Sjećam se da sam na drugom odlasku iz Kigalija mahnuo prema gradu i sebi u srcu rekao: „Nikad više u Afriku!“.  Ali, vratio sam se nakon tri i pol godine studija u Rimu. Moj zadnji povratak u Europu bio je 2003. godine nakon pokušaja atentata na mene u župnoj kući gdje sam djelovao.  Zašto sam se uvijek vraćao? Samo zbog dragih ljudi.

– Danas radite i sa žrtvama i onima koji su ubijali prije samo 20.-ak godina. Kako biste okarakterizirali aktualno stanje u Ruandi?  Je li riječ o prividnom stanju mira ili?

Ruanda je danas jedna od najsigurnijih zemalja Afrike. Na vlasti je vojna diktatura, pripadnici Tutsija drže vlast i u zraku se osjeća bojazan od rata. Unatoč prividnom miru situacija nije ‘normalna’ i mislim da neće potrajati. No, nadam se i vjerujem da međunarodna zajednica, nakon strašnog iskustva iz 1994. godine, neće dopustiti da se povijest ponovi. Osjeća se napetost i bez obzira što u njihovim osobnim iskaznicama više ne piše pripadnost plemenu, nisu svi ravnopravni što se osobito osjeti kada ljudi traže posao. 

– Jednom ste izjavili kako ste nakon rata ispovijedali ljude koji su bili krvnici, a prije rata redovno išli na mise. Može li se objasniti što se dogodilo tim ljudima da su uzeli mačete u ruke? Kaju li se zbog toga?

Situacija u Ruandi prije tog pokolja bila je napeta i trajala od 1990. godine. Bilo je tu i razgovora o pomirenju, ali i kad je potpisan taj dogovor nije se u praksu moglo provesti. Naprotiv, napetost je rasla. Silna propaganda na obje strane je huškala narod i govorila da će ih ‘oni drugi’ pobiti i da samo o tome razmišljaju. U  ljudima se stvorila određena psihoza i panika i mislili su da se moraju braniti i ubijati druge da ne bi bili ubijeni. Takva se klima stvorila u čitavoj zemlji i kada je atentat izvršen svi su se dohvatili mačeta i toljaga i krenulo se u masovno ubijanje. Ubijalo se bez razmišljanja i ljudi su bili spremni iz straha tako postupati. Kad je sve prošlo, većina ovih koji su ubijali pobjegli su iz Ruande ili su uhićeni. Na žalost velika većina tih ljudi, a njih je preko 20 tisuća, zatvoreno je  a da nisu aktivno sudjelovali u tim klanjima i ubijanjima. Istina, mnogi su bili s mačetom i toljagom u ruci, ali su bili prisiljeni od pripadnika svoga plemena biti na tim barijerama i cestama da bi zaplašili i hvatali pripadnike drugog plemena. Sjećam se da je zbog velikog broja uhićenja organizirano tzv. narodno suđenje ‘Gaćaća’  što je trajalo oko tri-četiri godine. Događalo se da su o sudbinama uhićenih odlučivali ljudi koji nisu bili pravnici, nego su samo uživali ugled u društvu. Mnogi od osuđenih su mi ponavljali: „Nismo mi, to je sotona, đavo u nama . On je to radio!“ Ja na to kažem da ne može đavo činiti ništa u naše ime, nego čovjek koji se prepusti đavlu i tada čovjek postaje gori nego sotona. 

– U Kigaliju je ubijen fra Vjeko Ćurić. Kako se to dogodilo i zašto ga nazivaju ruandskim Oskarom Schindlerom?

Fra Vjeko Ćurić bio je jedan od rijetkih stranaca koji je ostao cijelo vrijeme rata u Ruandi. Pomagao je svima i bio je čovjek vjere. Ubijen je četiri godine nakon rata. Ime je dobio zbog svog pomaganja svima koji su bili ugroženi. Nikada nije gledao tko je pripadnik kojeg plemena. Tako je nakon rata organizirao gradnju porušenih kuća, pokušavao nagovoriti pripadnike obaju plemena da zajedno jedni drugima pomažu i to je bio njegov pokušaj izmirenja. Političari na te njegove inicijative nisu blagonaklono gledali i jedan od razloga njegova ubojstva može biti i taj. Sjećam se kad sam došao u Ruandu malo sam znao o Tutsima i Hutima, ali nisam došao zbog njih nego zbog naroda. Ti ljudi uvijek vas pokušavaju staviti na jednu stranu i nerijetko znaju reći ‘vi ste prohutu ili protutsu’.  Fra Vjeko nije zauzeo stranu i možda je to bio razlog zašto je ubijen.

– Što znači biti misionar u Ruandi danas?

Kigali se razvio nakon rata i postao je milijunski grad koji vrvi mladim ljudima. U gradu niču nove zgrade i od Kigalija se želi napraviti afričku metropolu. Puno je mladih koji su doživjeli traume kao djeca u tom ratu i oni još uvijek imaju potrebu biti potpomognuti. Sjećam se, kad sam došao nakon rata teško je bilo naći čovjeka koji je preživio te nevolje. Bilo je to vrijeme šutnje. Vremenom su se počeli oslobađati tog straha i danas imaju potrebu razgovarati, ali nemaju sugovornike. Svećenik tu ima jako delikatnu ulogu. Treba naći načina kako steći povjerenje tih mladih osoba i onda im pomoći. 

– Dugo ste radili u sirotištu. Koliko mališana je tamo i na koji način im se pomaže?

U Ruandi ima sirotišta, a mi salezijanci smo samo u četvrti Katenga tada imali oko 160 djece koja su ostala bez oba roditelja u ratu. Danas ih je puno manje. Politika u Ruandi ide ka smanjenju broja  sirotišta i obvezuje članove šire obitelji da skrbe o djeci koja su ostala bez roditelja. Sirotište je i danas otvoreno, a u njemu su djeca čiji roditelja su umrli od side ili malarije. Imali smo i grupu od dvjestotinjak žena oboljelih od AIDS-a koje su proizvodnjom i prodajom suvenira pokušavale preživjeti i brinuti se o svojoj, ali i tuđoj djeci koja su ostala bez roditeljske skrbi, a kojih je bilo preko 500. 

– Što bismo mi mogli naučiti od Afrikanaca?

Uvijek me oduševljavao njihov polet,  puni su planova, projekata i nikada se ne obeshrabruju. Također, bez obzira na siromaštvo, imaju radost i osmjeh što nedostaje i našim ljudima. Previše smo tužni.

– Često slušamo kako trebamo pomoći misijama. Što to u praksi znači? Kakva pomoć je Ruandi najpotrebnija?

Projekti koji će koristiti velikom broju ljudi. Ja sam pomagao u školovanju djece  da bi se oni kasnije mogli osamostaliti. To je jedan od načina na koji im se može pomoći – školovanje.  

– Volonteri Vam dolaze iz cijeloga svijeta. Onima koji se žele uključiti u volontiranje u misijama, što biste poručili?

Oni koji žele u misije ne trebaju tamo ići na mjesec dana. Neka odu na pola godine. Također, treba doći s idejom što želite tamo raditi. Specijalizirati se za neko područje, bilo da je riječ o predavanju u školi, pomoć u informatici, glazbi ili nekom drugom području, pripremiti se i takav doći. Tamo je i fra Ivica Perić koji rado prima volontere i njegovu e-mail možete pronaći na službenim stranicama „Centar otac Vjeko“. 

 

Don Sebastijane, hvala Vam na razgovoru!

Hvala Vama.

razgovor vodila : Helena Anušić 

Skip to content