Ne možemo ukloniti križ, ali možemo učiniti da čovjek na križu nije sam

Vjernici u katedrali sv. Vida proslavili su 15. rujna suzaštitnicu riječke prvostolnice, Gospu Žalosnu. Misu je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić, a s njim su suslavili kanonici riječkog kaptola i brojni svećenici gradskih župa. Misu je još svečanijom učinio Katedralni zbor Cantores Sancti Viti.

Nadbiskup je u propovijedi vjernike potaknuo na suosjećanje i blizinu sa svima koji pate. „Slavimo Gospu Žalosnu koja pati, ali glavni naglasak nije njezina patnja nego suosjećanje i blizina Isusu koji pati.“ Nadbiskup je na primjeru Isusa i Marije ukazao da i u patnji postoji utjeha i da je potrebno biti blizu čovjeku.

„Možda, gledajući druge kako oko nas pate, ne možemo učiniti puno, ali možemo barem biti prisutni. Možemo nazvati nekoga za koga znamo da je sam. Posjetiti bolesnika. Odvojiti vrijeme za stariju osobu koja nam već nekoliko puta priča istu priču. Ostati uz obitelj koja je nekoga izgubila. Saslušati čovjeka koji ne vidi rješenje za svoj problem. Primijetiti nečiju skrivenu tugu.“

Isus nije blizu samo kad sve dobro ide, nego je, kao Bog koji je postao čovjekom, blizu čovjeku i u patnji, objasnio je propovjednik. „On nam je blizu i kad se sve počne rušiti, kad nas bolest iznenada zaustavi, kad izgubimo nekoga koga volimo, kad nas povrijedi, napusti ili izda osoba do koje nam je stalo, kad doživimo odbacivanje ili nerazumijevanje drugih, kad nas pritisnu godine i nemoć, kad više ne vidimo izlaz iz svojih problema, kad se počnemo suočavati s vlastitim umiranjem ili umiranjem nekoga do koga nam je stalo, tko nam je blizak. I tada je Isus s nama“, poručio je nadbiskup.

Kao utjehu, Isus je učenicima ostavio svoju majku. Zato je vjernici nazivaju Majkom Crkve, ali i Majkom svih onih koji pate. „To lijepo prepoznajemo i u Litanijama. Tamo je zazivamo kao zdravlje bolesnih, utočište grešnika, utjehu žalosnih. Papa Franjo dodaje još jedan naziv: utjeho selilaca“, rekao je nadbiskup te detaljno naveo brojne teške situacije suvremenog čovjeka kojemu je potrebna ljudska i Božja blizina.

„To su bolesnici koji čekaju dijagnozu ili terapiju, a osobito oni koji su postali svjesni da im medicina više ne može pomoći. To su i članovi njihovih obitelji i prijatelji koji suosjećaju u nemoći s njima.

To su ljudi koji su ostali bez osobe s kojom su dijelili život. To su stariji ljudi kojima dani postaju dugi jer ih rijetko tko posjećuje, kao i oni koji o njima brinu.

To su roditelji koji pate zbog svoje djece i djeca koja pate zbog svojih roditelja. Oni koji ne uspijevaju popraviti narušene obiteljske odnose i oni čiji brak prolazi kroz teško razdoblje. Oni koji nose rane nasilja, poniženja ili zapostavljanja u obiteljima, u Crkvi, u društvu.

To su ljudi koji su izgubili posao i osjećaj sigurnosti, obitelji koje jedva podmiruju svakodnevne potrebe. To su oni koji su se morali iseliti iz svojih domova ili domovine, izbjeglice, migranti, ljudi pogođeni ratovima i nasiljem – imamo ih i u našem gradu, u našem zboru.

To su zatvorenici i njihove obitelji, oni koji su učinili nešto zbog čega se kaju, ali ne znaju kako početi iznova. To su oni pogođeni patnjama koje se ne vide. Oni koje muče tjeskobe, depresivnost, osjećaj besmisla, beznađa, samoće, bespomoćnosti, nepotrebnosti. Isus sve to primjećuje. I darovao nam je Mariju da bude supatnica u takvim patnjama svima. Isus i Marija žele biti blizu“, poručio je nadbiskup Uzinić.

Istaknuo je kako Isus i Marija, zato što su utjeha onima koji pate, pozivaju i sve vjernike da čine tako, da budu blizu onima koji pate. „Ne možemo ukloniti križ, ali možemo učiniti da čovjek na križu nije sam. Molimo zato danas Mariju, Gospu Žalosnu, da bude blizu svima koji pate, da im bude majka, prisutna majka. Molimo joj se i da nama daruje oči koje će primijetiti tuđu bol, srce koje će biti otvoreno i hrabrost da ostanemo pod križem s onima koji pate. A kada ostanemo uz čovjeka koji pati, tada više nismo samo promatrači tuđeg križa. Tada s Marijom stojimo pod križem“, zaključio je nadbiskup.