Križ nije samo znak prošlosti – on je poziv na obraćenje i život danas

Svetkovina Uzvišenja Svetoga Križa svečano je proslavljena u ponedjeljak 14. rujna u katedrali sv. Vida u Rijeci, gdje se nalazi i štuje Čudotvorno raspelo. Svečanu misu je služio prvostolni dekan Sanjin Francetić, a suslavili su rektor riječke prvostolnice Ivan Stošić, vikar za pastoral Mario Gerić i umirovljeni svećenik Nikola Uravić. Uoči mise vjernici su sudjelovali u pobožnosti križnoga puta koju je predvodio prvostolni dekan.

Na početku misnoga slavlja rektor Stošić istaknuo je da križ za kršćanina ne smije biti amajlija ni ukras. On je znak kršćanskoga identiteta i znak Božje bezuvjetne ljubavi.

Križni put – škola prihvaćanja i obraćenja

U propovijedi je dekan Francetić podsjetio da kršćanstvo nije tek pitanje vanjskih znakova i običaja. Na svetkovinu Uzvišenja Svetoga Križa ne dolazimo počastiti križ kao predmet, nego iskazati poštovanje Isusu Kristu, koji je živ i koji okuplja svoje vjernike. Križ je kroz ljudsku povijest bio sredstvo mučenja i zastrašivanja. Rimljani su raspećem nastojali javno pokazati poraženost i nemoć osuđenoga. No Isusov križ ima posve drukčije značenje. On je slavni križ jer nosi poruku ljubavi, predanja i spasenja.

Isus je još prije svoje muke i smrti učenicima jasno pokazao put kojim trebaju ići: »Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka pođe za mnom.« Kršćanin zato ne može birati samo lake dijelove vjere. Svaki čovjek ima svoj životni križ, onaj koji ne može umjesto njega nositi nitko drugi. Drugi mu mogu pomoći, ali križ ostaje njegov.

Pobožnost križnoga puta upravo nas tome uči. Isus prihvaća svoj križ i nosi ga premda pada, premda je izmučen i premda prolazi kroz neizmjernu patnju. Na tom putu susreće svoju majku Mariju, Šimuna Cirenca, Mariju Magdalenu i žene koje ga oplakuju. Posebno je snažna Isusova poruka ženama koje plaču za njim: »Ne plačite nada mnom, nego nad sobom i nad djecom svojom.« U tim riječima propovjednik je prepoznao poziv na obraćenje. Isus ne želi samo izazvati sažaljenje, nego čovjeka potaknuti da pogleda vlastiti život i zapita se što treba promijeniti.

Zmija kao slika grijeha

Osvrčući se na liturgijska čitanja svetkovine, kazao je da podsjećaju na događaj iz Staroga zavjeta kada je izraelski narod, nakon izlaska iz egipatskoga ropstva, zbog teškoća počeo mrmljati protiv Boga i Mojsija. Uslijedila je pošast zmija, a Mojsije je, prema Božjoj zapovijedi, podigao mjedenu zmiju. Zmija je, nastavio je propovjednik, u biblijskoj simbolici povezana i s grijehom – s čovjekovim odvajanjem od Boga i odlukom da ide vlastitim putem. Čovjek se lako nađe u napasti reći: »Ja ću po svome.« Upravo zato križ nije tek predmet koji promatramo, nego znak pred kojim se pitamo što se u nama treba promijeniti.

Čudotvorno raspelo – znak vjere riječkoga puka

U tom je kontekstu propovjednik podsjetio i na riječku pobožnost prema Čudotvornomu raspelu. Povjesničari mogu istraživati njegovu povijest, nastanak i umjetničke značajke, no za vjernika je najvažnije iskustvo vjere koje se kroz stoljeća uz njega okupljalo. Pred tim su raspelom mnogi molili i tražili pomoć. Čudotvorno raspelo zato nije samo umjetničko djelo. Ono je za vjernike znak živoga Krista. Turist može pred njim zastati i diviti se njegovoj umjetničkoj vrijednosti, ali vjernik pred križem traži Krista koji može pomoći njegovoj obitelji, zajednici i gradu. Križ tako postaje živi znak vjere onih koji se oko njega okupljaju.

»Ne možemo nositi križ kao Isus, ali možemo nositi svoj«

Križ se kroz povijest različito doživljavao. U riječkim i primorskim krajevima podizane su kalvarije, osobito nakon pučkih misija koje su krajem 19. stoljeća održavali isusovci. Mnoge su kalvarije tijekom vremena bile zapuštene ili uništavane, a neke su potom obnovljene.

No nije dovoljno samo sačuvati križeve i kalvarije kao kulturnu baštinu. Pred križem se uvijek iznova postavlja pitanje: Što trebam promijeniti u svome životu? Što mogu učiniti da se Bog proslavi? Križ, dakle, nije samo spomenik prošlosti. On je poziv na život danas, poručio je Francetić.

Posebnu snagu križ pokazuje u susretu Isusa i razbojnika koji umire zajedno s njim. Čovjek koji je možda cijeli život živio pogrešno u posljednjem trenutku obraća se Isusu i moli ga da ga se sjeti. Isus mu odgovara obećanjem raja. U tome se očituje snaga Kristove smrti na križu: ni posljednji trenutak nije izvan dosega Božjega milosrđa.

Kristov križ nije znak poraza, nego mjesto na kojem se očituje ljubav koja spašava, rekao je Francetić.

Propovjednik je vjernike pozvao da Kristov primjer prenesu u svakodnevni život. Nitko ne može nositi križ na isti način kao Isus, ali svatko može nositi svoj križ – u obitelji, na radnom mjestu, u odnosima s drugima i u onome što ga svakodnevno opterećuje, kazao je Francetić.

Dodao je da se kršćanski život ne sastojiu tome da biramo samo ono što nam je ugodno. Pozvani smo prihvatiti ono što nas »smeta i žulja«, ali istodobno dopustiti da nas križ mijenja i približava Bogu.

Od pobožnosti prema svjedočenju

Na kraju propovijedi upućen je poziv da pobožnost ne ostane samo na vanjskim činima. Vjernik je pozvan ono što čini činiti iz pobožnosti, a ne iz bahatosti – ne zato što nešto može ili zna, nego zato što želi učiniti dobro i odgovoriti na Božju ljubav. Također, kada netko psuje ili proklinje, kršćanin ne mora uzvratiti istom mjerom, nego može zazvati Božji blagoslov i Kristovu krv. Takvi jednostavni zazivi mogu postati svjedočanstvo vjere u svakodnevnom životu, poručio je propovjednik.

Poseban dio propovijedi bio je posvećen duhovnim zvanjima. Vjernici su pozvani moliti da Crkva ne ostane bez svećenika koji će svakodnevno slaviti svetu misu i služiti Božjemu narodu. U Riječkoj nadbiskupiji, istaknuto je, postoji ozbiljna potreba za novim duhovnim zvanjima. Zato je završni poziv bio usmjeren na molitvu za brojna svećenička i redovnička zvanja kako bi Crkva mogla nastaviti svjedočiti da Bog neizmjerno i silno ljubi čovjeka.

 

.