Ono što smo primili, pozvani smo predati dalje

Na završnoj misi proštenja Majke Božje Karmelske riječki nadbiskup Mate Uzinić pozvao je vjernike da ne dopuste da rane prošlosti postanu izvor novih podjela, nego da primljene darove – vjeru, baštinu, dom i život – zahvalno čuvaju i predaju budućim naraštajima Sa Svete Gore uputio je poziv na oprost, pomireno pamćenje i odgovornost za budućnost Gorskoga kotara.

Tradicionalno proštenje Majke Božje Karmelske na Svetoj Gori i ove je godine okupilo brojne hodočasnike iz Primorja, Gorskoga kotara i susjednih slovenskih župa. Od 11. do 13. rujna vjernici su hodočastili Majci Božjoj Svetogorskoj, mnogi od njih i pješice, svjedočeći tako živu vjeru i povezanost s ovim drevnim marijanskim svetištem. Završno misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić, u zajedništvu s čuvarom Svetišta Ivanom Markovićem i svećenicima – župnikom Brod Moravica Tomislavom Ravnjakom, župnikom Klane Kristijanom Malnarom i Antonijom Vučkovićem. Mnogi hodočasnici došli su pješice, poput župljana Klane koji su 11. rujna u večernjim satima krenuli sa svojim župnikom kako bi sudjelovali na završnoj misi 13. rujna. Na Svetu Goru pješice su hodočastili i vjernici iz Brod Moravica, Jelenja, Kukuljanova, Škrljeva, Grobnika, Delnica, Crnoga Luga i drugih okolnih župa. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor iz Gerova.

Oprost koji ne briše pamćenje

U središtu nadbiskupove propovijedi bila je Isusova poruka o oprostu. Nadovezujući se na evanđeoski odlomak, nadbiskup je podsjetio da Isusov govor o odnosima u Crkvi nije govor »drugima«, nego nama – kršćanima koji smo pozvani jedni prema drugima živjeti evanđeoski. Petrovo pitanje koliko puta treba oprostiti Isus pretvara u poziv na neograničeni oprost. No, propovjednik je upozorio da je oprost mnogo lakše izgovoriti nego živjeti. To osobito dobro znaju oni koji nose teške rane rata, gubitka svojih najbližih, obiteljskoga nasilja ili drugih oblika nasilja. Neke rane, istaknuo je, prate čovjeka cijeli život, a neke i čitave naraštaje. Upravo zato kršćanski oprost ne znači zaborav. Ne znači ni poricanje zla, odustajanje od istine ili izbjegavanje pravde i odgovornosti. Oprost znači odbiti dopustiti da zlo koje nam je naneseno nastavi živjeti u nama kao mržnja i želja za osvetom.

»Pamćenje traži istinu i čuva nas da se zlo ne ponovi. Zlopamćenje hrani osvetu«, poručio je nadbiskup, upozorivši na opasnost da pamtimo samo vlastite žrtve i krivnju drugih, a istodobno ne želimo vidjeti ni tuđe žrtve ni krivnju vlastite zajednice.

Govoreći o potrebi »čišćenja pamćenja«, nadbiskup je podsjetio da se na našim prostorima posljedice ratova ne mogu jednostavno izbrisati. Rat može završiti, ali njegove posljedice ostaju dugo nakon što utihne oružje. Pomireno pamćenje, međutim, nije potrebno samo zbog odnosa prema prošlosti. Ono treba otvoriti put budućnosti. A upravo je budućnost Gorskoga kotara danas ozbiljno ugrožena – demografskim nestajanjem, upozorio je nadbiskup.

Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku koje je nadbiskup naveo, u Gorskome kotaru prošle je godine rođeno samo 90 djece, dok su umrle 344 osobe. To znači prirodni pad od 254 stanovnika u samo jednoj godini. Istodobno, mnogi mladi odlaze radi školovanja i poslije se više ne vraćaju, što dodatno pridonosi starenju stanovništva.

Nije dovoljno čuvati uspomenu – treba čuvati život

„U Gorskom kotaru, znači, imamo župa bez ijednog stanovnika. Pitanje je za koliko ćemo godina imati još takvih mjesta u Gorskom kotaru bez stanovnika. Zato se moramo pitati: hoćemo li samo promatrati kako se taj proces nastavlja ili ćemo pokušati nešto učiniti da ga zaustavimo? Ako ga ne možemo zaustaviti – a bojim se da više ne možemo – barem ga moramo pokušati usporiti. To se pitanje odnosi na svakoga od nas, ali osobito na one koji na lokalnoj i nacionalnoj razini donose odluke i koji bi morali više voditi računa o životu u našim ruralnim i pograničnim krajevima. Nije dovoljno samo govoriti da su nam ti krajevi važni. Potrebno je stvarati uvjete da vi koji ovdje živite možete ovdje i ostati.“, poručio je nadbiskup.

Nadbiskup je demografsku temu povezao s evanđeoskom prispodobom o oproštenom dugu. Čovjek koji je primio veliki dar nije dopustio da taj dar promijeni njegovo srce. Primljena milost nije postala milost za druge. Isto pitanje postavlja se i pred nama: što činimo s onim što smo primili?

Svaki je čovjek, podsjetio je nadbiskup, primio mnogo više nego što je sam stekao. Primili smo ljubav, vjeru, obitelj, dom, jezik, kulturu i uspomene. Primili smo i kraj u kojemu živimo.

Gorski kotar stoga nije samo prostor kojim raspolažemo. On je baština koja nam je povjerena. Darovana su nam zemlja, običaji, kultura, način života, međusobna blizina i posebna kvaliteta života koju ovaj kraj može pružiti. Sve to nije samo razlog za ponos. Darovani ponos istodobno je i odgovornost, poručio je nadbiskup.

Pravo pitanje zato nije samo što ćemo sačuvati od prošlosti, nego što ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Hoće li buduće generacije ovdje moći živjeti, stvarati obitelji, njegovati običaje, čuvati prirodu i graditi nešto novo? Hoćemo li im ostaviti samo prazne kuće, zatvorene škole i ugašena mjesta ili živi prostor u kojemu će moći primiti ono što smo i mi primili – i zatim to predati drugima?

Marija – žena koja je primljeni dar pretvorila u darivanje

U tom je kontekstu nadbiskup usmjerio pogled vjernika prema Majci Božjoj Svetogorskoj. Marija je sama veliki dar. Vjera i pobožnost prema njoj koje su generacije prije nas gradile također su nam darovane. No Marija nas istodobno uči što znači primljeni dar pretvoriti u darivanje. Ona je, kako joj se obraća anđeo, »milosti puna«. No primljenu milost nije zadržala za sebe. Njezin odgovor – »Neka mi bude po tvojoj riječi« – postaje odgovor žene koja se potpuno otvara Bogu. Darujući sebe Bogu, Marija svijetu daruje Krista. Pod križem prihvaća i novoga sina te postaje majkom Isusovih učenika. Upravo zato Marija može biti uzor i današnjem čovjeku: zahvalno primati, vjerno čuvati i velikodušno predavati dalje.

»Nitko od nas nije apsolutni vlasnik onoga što imamo«, podsjetio je nadbiskup. Čovjek može nešto posjedovati, ali nije pozvan ponašati se kao da nema nikakvu odgovornost prema drugima i prema onima koji će doći nakon njega. Ta se odgovornost odnosi i na vjeru, i na obitelj, i na kulturu, i na prirodu, i na prostor u kojemu živimo. Ono što smo primili nije nam dano da bismo potrošili, nego da bismo oplemenili i predali dalje. Zato se, uz pitanje kome trebamo oprostiti, nameće i drugo: za što bismo možda trebali tražiti oproštenje od onih koji će doći nakon nas? Jesmo li dovoljno čuvali ono što nam je bilo povjereno? Jesmo li od primljenoga učinili nešto što će i drugima biti dar?

Najavljena obnova kapelica na Svetoj Gori

Na kraju misnoga slavlja čuvar Svetišta Ivan Marković zahvalio je nadbiskupu i svim hodočasnicima te posebno potaknuo mlade da se uključe u pastoralni život. Istaknuo je pritom i važnost starijih, koji svojim primjerom mogu pomoći mlađima da sačuvaju ono dobro što su primili.

Najavljena je i obnova kapelica na Svetoj Gori. Prema starijim povijesnim fotografijama planira se njihova rekonstrukcija, a Ministarstvo je za tu namjenu odobrilo pomoć od 120 tisuća eura. U obnovljene bi se kapelice trebala vratiti marijanska obilježja i sadržaji kako bi ponovno služile štovanju Marije. Istodobno se nastoji pronaći rješenje za sigurniji pristup Svetoj Gori. Posljednjih se godina radi i na asfaltiranju ceste, a u traženje rješenja uključene su nadležne institucije, Hrvatske šume i država. Velik broj vozila koji dolazi na proštenje pokazuje koliko je to pitanje važno za budućnost ovog mjesta, rekao je rektor.

Na kraju mise, nadbiskupu su župljani uručili prigodan dar, a on je predvodio posvetnu molitvu Majci Božjoj Svetogorskoj nakoj koje je učinjen ophod oko njezina oltara. Na ovogodišnje proštenje hodočastila su 24 svećenika, više redovnika i redovnica iz različitih redova među kojima i braća karmelićani iz Župe Remete u Zagrebu.