10. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Poziv apostola Mateja koji nam prenosi evanđelje ove nedjelje prilika nam je da promislimo i o svom vlastitom pozivu.

Matej ističe dvije stvari koje su ga potaknule da krene za Isusom.

Prva je Isusov pogled: „Isus, prolazeći, ugleda“ Mateja. Matej je bio carinik, suradnik okupatorske vlasti. Ljudi su ga se bojali, ali ga nisu voljeli. Mrzili su ga i prezirali. Smatrali su ga nedostojnim i isključenim iz zajednice Božjeg naroda. Isus, međutim, vidi dublje. On uspijeva prodrijeti u nutrinu. Vidi u srce. Zato Matej ističe upravo to: da ga je Isus ugledao. I da ga je vidio drukčije nego drugi. Isus je u Matejevu srcu vidio drukčijeg Mateja od onoga kakvim se Matej prikazivao u javnosti. Vidio je Mateja koji može ostaviti sve i krenuti za njim, prepuštajući se njegovoj ljubavi koja ga želi uključiti u neshvatljivi plan spasenja što ga Bog ima s njim, ali i sa svakim drugim čovjekom. To je ponajprije Isusov plan. A onda, s njim, i plan svih onih koji žele prihvatiti njegov poziv i ići za njim. Matej je jedan od njih.

Druga važnu stvar koja ga je pokrenula i omogućila mu da krene za Isusom, su riječi Isusovog poziva: „Pođi za mnom!“ One su za Mateja tako snažne da on odmah „usta i pođe za njim.“ Ovo „usta i pođe za njim“ je, s jedne strane, Matejev „da“ Isusu i njegovu pozivu. Istovremeno je to, s druge strane, Matejev „ne“ životu koji je živio prije toga, „ne“ svemu onome što predstavlja carinarnica. Matej zna da nije moguće slijediti Isusa i nastaviti živjeti starim životom. Slijediti Isusa traži od njega da mu na raspolaganje stavi cijelu svoju osobu. Ići za Isusom znači potpuno uložiti sebe i sve svoje u Isusov poziv. Samo je takvo ulaganje moglo promijeniti i obratiti Mateja. Samo ga je ono moglo od sluge rimske okupatorske vlasti i vlastitih sebičnih interesa učiniti slugom Isusa Krista i njegova evanđelja.

Ovo novo Matejevo služenje radikalno je drukčije od onoga prvoga. Ono prvo bilo je posao koji mu je, uz svakodnevnu zabrinutost, muku i trud, omogućavao dobro odijelo, lagodnu svakodnevicu i pun stol. Ali mu nije pružalo ono što je mnogo važnije: unutarnje zadovoljstvo i istinsku radost. Matej u carinarnici bio je nezadovoljan sobom i svojim životom. Nisu ga samo drugi prezirali i mrzili. Prezirao je i mrzio i samoga sebe. Zato tako lako i tako brzo prihvaća poziv na ovo drugo služenje. To je poziv na služenje u ljubavi. Ono Mateju ne donosi materijalno bogatstvo – zapravo mu ga oduzima – ali mu daje unutarnju radost i osobno zadovoljstvo, blizinu i prijateljski pogled onih koje susreće. Daje mu, u konačnici, i vječnost s Bogom. Do susreta s Isusom Matej je živio za novac, za zaradu, za ovozemaljski život. Od susreta s Isusom, ulažući sebe i sve svoje u odgovor na njegov poziv, Matej živi za Isusa u kojemu je prepoznao Krista, živi za svoje bližnje, živi za vječnost.

Matej nije iznimka. Matej je slika svakoga od nas. Ono što je Isus učinio s Matejem, želi učiniti i s nama. Prolazeći ulicama našega života, Isus i nama dolazi ususret. Gleda nas. I vidi dubinu našega bića. Vidi i našu nedostojnost. Zna da smo, kao i Matej, obični ljudi svoga vremena, opterećeni svojim slabostima i manama, nasljednim osobinama i osobnim ograničenjima. Ali upravo kroz sve to Isus uspijeva prodrijeti u našu nutrinu. I u njoj otkriti pravi potencijal: našu potrebu da budemo ljubljeni i da ljubimo, da kao ljudi budemo ostvareni. I zato nam predlaže da ga slijedimo: „Pođi za mnom!“

Isus ne čeka odgovor, nego kreće dalje, ne osvrćući se. Želi da naš odgovor bude slobodan. I želi da bude radikalan, u smislu da naš „da“ njemu zahtijeva „ne“ svemu drugome što mu se protivi: „ne“ našoj vlastitoj carinarnici, „ne“ prignutosti nad samima sobom i svojim sebičnim interesima, kako bi njegov poziv u našem životu postao primaran.

A njegov je poziv: ići za njim. On ide prvi, pred nama i s nama. Želi, kao u Matejevu slučaju, naš dom učiniti svojim domom i naš stol svojim stolom, kako bi u našem domu i za našim stolom bilo mjesta za sve. Želi živjeti naš život kako bismo mi živjeli njegovim životom i, poput Mateja, mogli prestati biti sluge ovozemaljskih interesa i vlastitih potreba te postati sluge i svjedoci njegove ljubavi onima kojima nas on šalje.

A on nas šalje svima. Šalje nas i mnogoj našoj braći i sestrama, našim Matejima, prignutima nad sobom i svojim interesima u „carinarnicama“ našega vremena.

(Slika: Giovanni Battista Caracciolo, Poziv svetog Mateja, oko 1625.–1630. The Metropolitan Museum of Art, New York. Public Domain)