Antun Marcello de Petris – čuvar franjevačke vatre

Provincija franjevaca konventualaca i samostan sv. Frane u Cresu ove godine obilježavaju 500. obljetnicu smrti svojega znamenitoga člana, provincijala, vrhovnoga poglavara Reda i novigradskoga biskupa mons. Antuna Marcella de Petrisa (1450. – 1526.), rođenoga Cresanina. U proljeće je u Cresu održan zapažen međunarodni znanstveni skup posvećen njegovu životu i djelovanju, a završio je euharistijskim slavljem koje je predvodio krčki biskup Ivica Petanjak. Budući da se 8. rujna, na blagdan Male Gospe, obilježava i dan Petrisove smrti, Godina mons. Antuna Marcella de Petrisa zaključena je svečanim euharistijskim slavljem u crkvi sv. Frane u Cresu. Misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić.

U propovijedi je nadbiskup Uzinić povezao blagdan Male Gospe s likom Antuna Marcella de Petrisa, polazeći od evanđeoskoga rodoslovlja Isusa Krista. U njemu se nižu naraštaji i imena koja vode kroz povijest spasenja, sve do Josipa. No obrazac »ovome se rodi onaj, a onome se rodi onaj« prekida se kada je riječ o Josipu. Ne kaže se da mu se rodio Isus, nego da je Josip muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. U toj naizgled maloj promjeni krije se velika poruka: u Mariji i po Mariji događa se nešto novo. Duga povijest Božjih obećanja dolazi do ispunjenja, ali se istodobno otvara novoj i drugačijoj budućnosti. Ono što je započelo Abrahamovim pozivom i izborom jednoga naroda u Isusu Kristu otvara se svim narodima, poručio je propovjednik.

Marijino je rođenje, premda na prvi pogled neznatan događaj, početak novoga svijeta. Upravo zato što je riječ o djetetu koje još ništa nije učinilo, u njemu se već nalazi velika budućnost. U tome se, istaknuo je nadbiskup, krije i važna poruka blagdana Male Gospe: Bog velike stvari često počinje malim početcima.

Svako ljudsko rođenje na svoj je način obećanje da život ima budućnost i da povijest nije završena. No novi život istodobno zahtijeva žrtvu, odricanje, napor, odgovornost i spremnost da se nešto od sebe daruje kako bi drugi mogao živjeti, istaknuo je Uzinić.

Služba nije čast, nego milost i odgovornost

Upravo se na tome može razumjeti i životni put Antuna Marcella de Petrisa. Rođen u Cresu, kao mladić je stupio među franjevce i ondje proveo prvi dio svojega života. Kasnije ga je životni put odveo izvan rodnoga mjesta. Bio je obrazovan teolog i propovjednik, provincijal svoje provincije, a 1517., nakon podjele franjevačkoga reda, u jednom od najosjetljivijih razdoblja franjevačke povijesti, izabran je za prvoga generalnog ministra franjevaca konventualaca. Potom je zaređen za biskupa, najprije kao naslovni nadbiskup Patrasa, a zatim je postao biskup Novigrada u Istri. Pred kraj života vratio se u svoj Cres, gdje je i pokopan. Ipak, nije najvažnije nabrajati njegove službe i naslove. Mnogo je važnije zapitati se što je iza njega ostalo, kazao je Uzinić.

Ostao je trag čovjeka koji je, prema onomu što se može iščitati iz njegova života, shvatio da služba koju mu je Bog povjerio nije ponajprije čast, nego milost i odgovornost. U tome je sličan Mariji, koja je samu sebe prepoznavala kao neznatnu službenicu Božju, rekao je nadbiskup.

Posebno je znakovito da kao generalni ministar, djelujući u jednom od najtežih trenutaka povijesti franjevaštva, svoju braću nije pozivao na osudu zbog pretrpljenih nepravdi. Naprotiv, osobno se uključivao u pomirenje te pozivao na zajedništvo braće, obnovu zajedničkoga života i povratak vjernosti vlastitoj karizmi. A ta je karizma biti poput Isusa, dosljedno nasljedovati evanđelje.

Budućnost se ne gradi optuživanjem drugih

U tome se, istaknuo je nadbiskup, može prepoznati i Petrisova najaktualnija poruka. Budućnost se ne gradi optuživanjem drugih i življenjem od prošlosti, nego obraćenjem i obnovom nas samih. Dok god prema izgradnji boljega svijeta budemo išli upirući prstom u pogreške drugih, a ne polazeći od sebe i vlastitih pogrešaka, teško ćemo biti graditelji boljega društva i mira u svijetu.

Petris nije bio čovjek bez slabosti. U svojoj odlučnosti znao je biti i žestok te je nailazio na velike otpore. No njegov duhovni lik ne treba zbog toga uljepšavati. Svetost, podsjetio je nadbiskup, nije odsutnost ljudske ograničenosti. Važnije je promatrati smjer kojim se čovjek, unatoč svojim slabostima, kreće.

A Petris je, unatoč vlastitim ograničenostima i naravi, nastojao svoju redovničku zajednicu vratiti njezinim izvorima i u tome je sam prednjačio. Duhovni lik Antuna Marcella de Petrisa fra Ljudevit je opisao vrlo snažnom slikom: »čuvar vatre koja se počinje gasiti«.

Lako je čuvati vatru dok dobro gori. Mnogo je teže sačuvati je kada se počinje gasiti. Upravo je to bio Petrisov zadatak u vremenu ozbiljnih podjela i kriza unutar franjevaštva. Nije želio biti »novi Franjo«, nego ponovno raspiriti onu vatru koju je stoljećima prije njega zapalio sv. Franjo Asiški. Tako je i sam postao jedan od onih koji su u teškom trenutku franjevačke povijesti nastojali sačuvati i obnoviti ono što su primili te to predati onima koji dolaze poslije njih, kazao je Uzinić.

Utjecaj koji se ne mjeri brojem pratitelja

Nastavljajući je rekao da u suvremenom svijetu ljude koji utječu na druge nazivamo influencerima. Njihov se utjecaj često mjeri brojem pratitelja, pregleda i reakcija. No, postoji i drukčiji utjecaj koji se ne može izraziti statistikom. Sv. Franjo Asiški umro je prije osam stoljeća, a još uvijek snažno utječe na živote milijuna ljudi i na cijelu Crkvu. Njegova je baština utjecala i na Antuna Marcella de Petrisa, koji je ono što je primio nastojao sačuvati, obnoviti i predati budućim naraštajima. I to je također utjecaj: živjeti tako da dobro koje smo primili ne završi s nama. Prije sv. Franje i prije Antuna Marcella de Petrisa takav je primjer dala Marija.

Papa Franjo u jednom je dokumentu upućenom mladima Mariju nazvao »Božjom influencericom«. Ne slavimo je samo zato što je rodila Isusa niti samo zato što se rodila. Slavimo je zato što je ono što je učinila svojim životom – učinila na način da je darovala život i tako omogućila da se po njoj rodi Isus.

Na Božju je ponudu rekla: »Neka mi bude po tvojoj riječi.« Nije znala što je čeka, ali je znala komu vjeruje. Upravo je zato njezin život postao plodan daleko više nego što je sama mogla zamisliti. Isto se može dogoditi i s našim životima, istaknuo je nadbiskup.

Živimo u vremenu u kojemu mnogi žele utjecati na naše izbore: govore nam što kupiti, kako izgledati, kamo putovati, što misliti, za koga glasati i kakav život smatrati uspješnim. Zato je važno pitati se: Kome doista dopuštamo da utječe na nas? I utječemo li mi svojim životom na druge?

»Neka i naš trag bude takav da po nama nešto dobro započne«

Slaveći Marijin rođendan i njezin »da« koji je postao početak novoga svijeta, pozvani smo dopustiti da Marija bude naša »influencerica«. Pozvani smo dopustiti i sv. Franji da nas, čiji »da« i nakon osam stoljeća donosi plodove, ponovno zarazi radošću evanđelja. A spominjući se Antuna Marcella de Petrisa, čiji nas je život pet stoljeća nakon njegove smrti ponovno okupio, možemo zahvaliti Bogu za čovjeka koji je bio pod utjecajem sv. Franje i koji je franjevačku vatru prenio dalje, osjećajući odgovornost da se ona ne ugasi.

Bog je imao plan s njim, kao što ga je imao i s Marijom. Ima ga i sa svakim od nas. Nismo svi pozvani na nešto veliko u očima svijeta, ali je svatko pozvan učiniti ono što nitko drugi ne može učiniti umjesto njega. Nitko umjesto nas ne može naš život pretvoriti u dar. Nitko umjesto nas ne može primljenu vatru – vatru krštenja, vjere i života koji nam je darovan – predati dalje. Svijet nije počeo s nama i ne smije s nama završiti. Neka zato i naš trag bude takav da po nama nešto dobro može započeti i nastaviti živjeti i onda kada nas više ne bude. Neka Crkva i svijet zbog našega života budu bogatiji. Neka ovo mjesto u kojem živimo bude bogatije zato što smo mi njegov dio. Tako nećemo biti oni kojima nešto završava, nego ćemo biti obećanje budućnosti – ljudi po kojima Bog uvijek može započeti nešto novo, kao što je započeo u Mariji, u sv. Franji i nastavio u našemu sumještaninu Antunu Marcellu de Petrisu, zaključio je nadbiskup.