27. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Tri dijela današnjeg evanđelja – koji se na prvi pogled čine nepovezani – povezuje jedna tema: vjera.

Vjera, ma bila i najmanja – barem u veličini zrna gorušice – ne zahtijeva ništa drugo osim Boga i spremnosti da mu služimo. Ta misao provlači se kroz sva tri ponuđena ulomka. Nasuprot tome, kada vjere nema ni u mjeri gorušičina zrna, sve – pa i ono što činimo kao vjernici ili mislimo da činimo jer smo vjernici – postaje važnije od Boga i od potrebe da mu služimo.

Kako, dakle, imati vjere barem kao zrno gorušice, da bismo mogli biti u zajedništvu s Bogom i služiti Bogu? Odgovor koji u vezi s prvim čitanjem nudi današnji evanđeoski ulomak glasi: molitva. Apostoli mole Isusa: „Gospodine, umnoži nam vjeru.“ Vjera ne postoji bez molitve. Ali ni molitva ne opstaje bez vjere.

Isus im, umjesto da im „umnoži“ vjeru čudom, govori prispodobu o gorušičinu zrnu i o dudu koji se s vjerom veličine gorušice može presaditi u more. Takva vjera, vjera velika kao gorušičino zrno, se ne množi čudima nego molitvom. I tako, dok život ne postane molitva, a vjera povjerenje u Boga i njegov plan. Takva vjera može sve, čak i ono što se ljudski čini nemoguće.

Za apostole se to neće dogoditi u Isusovu ovozemaljskom životu – to nam pokazuju epizode u kojima su im misli bile ograničene na ovozemaljsko i prolazno, daleko od onoga nebeskoga i vječnoga, osobito daleko od križa prema kojemu se Isus uputio i pozvao ih da ga slijede. Dogodit će se ipak poslije – nakon uskrsnuća i primanja Duha Svetoga. Tad će, kako sv. Pavao piše Timoteju, „zlopatiti… za evanđelje, po snazi Božjoj“, s potpunim povjerenjem u Gospodinova obećanja.

Tada će njihov život, po Duhu koji im je dan, postati neprestani razgovor s Bogom. Duh će oživljavati njihovu vjeru i preobraziti njihov odnos s Bogom. Molitva im više neće biti samo govor Bogu, u smislu iznošenja želja i potreba, nego iskren i trajan dijalog s Bogom živim i prisutnim. Riječima koje su izrekli pitajući: „Gospodine, umnoži nam vjeru“, bit će uslišeni – molitva će im postati vjera, a vjera će se pretočiti u misiju koja će ih iz dvorane posljednje večere izvesti na ulice Jeruzalema, a potom ih odvesti sve do kraja svijeta.

Misija, poslanje, jedno je od bitnih obilježja Crkve. Zato nas je, u Pratećoj bilješki uz Završni dokument XVI. sinodalne skupštine (24. studenoga 2024.), blagopokojni papa Franjo potaknuo da usvajamo stil sinodalne misionarske Crkve. Papa Lav XIV. je u svom nedavnom obraćanju skupštini Rimske biskupije (19. rujna 2025.) izrazio mišljenje da je jedan od preduvjeta da se to dogodi da naše crkvene zajednice postanu sinodalne i misionarske aktivno sudjelovanje svih vjernika. Da bi se ono postiglo potrebno je da se u svim crkvenim zajednicama omogući sudjelovanje svih, ali i da svi želimo sudjelovati u životu Crkve i njenom poslanju, odnosno u životu svojih crkvenih zajednica, kao što su na primjer župe ili biskupije. Željeti sudjelovati u misiji ili poslanju Crkve, a ne samo od Crkve primati ono što mi mislimo da nam treba i što se onda često zaustavi na tradicijama i onom što je uvijek bilo, treba postati jedno od obilježja našeg kršćanskog života. Bez toga naša vjera ne može rasti jer vjera je dar koji se mora umnažati. Nije nešto što se stekne jednom zauvijek, nego se mora razvijati tijekom cijelog života. Vjera se ne razvija kad se čuva, nego kad se dijeli. Zato smo kao kršćani svi, iako na različite načine, pozvani i poslani biti misionari, oni koji svoju kršćansku vjeru nude i svjedoče drugima. Neka nas ta naša obveza – osobito u ovom mjesecu listopadu, koji je misionarski mjesec – potakne na molitvu, dar za misije, ali i na osobno uključivanje u evangelizacijsko poslanje Crkve, ondje gdje nas i kako nas Bog šalje.

Fotografija: Pietra Foto d’archivio di Vecteezy https://it.vecteezy.com/foto-gratuito/pietra?fbclid=IwY2xjawNNzPVleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR572-tfgg7MWke_Fw861DjElqhz_IQIx6xfsUuix-5kXHOW4O5i-AouvwVsCg_aem_GqbDXWHj9cyfGM08HfSX8g