Poruka na početku pastoralne godine: Učiti živjeti sinodalno

Poruka riječkog nadbiskupa Mate Uzinića na početku pastoralne godine 2026./2027.

Pozvani smo učiniti korak prema trajnoj kulturi slušanja, sudjelovanja i suodgovornosti. – Želimo učiti drugačije živjeti ono što već jesmo i ono što već činimo. – Neka nas pritom ne vodi ni želja da po svaku cijenu sačuvamo ono na što smo naviknuli ni potreba da po svaku cijenu uvedemo nešto novo. Neka nas vodi jedno pitanje: Što Duh Sveti danas govori našoj riječkoj Crkvi i kamo nas šalje?

Drage sestre i braćo!

Na početku nove pastoralne godine želim vam se obratiti riječima nade, zahvalnosti i ohrabrenja.

1.

Iza nas je proslava stote obljetnice uspostave biskupskog sjedišta u Rijeci. Bila je to prigoda za zahvalan pogled na prijeđeni put i za pomireno sjećanje na vlastitu povijest: da prepoznamo dobro koje je Bog među nama činio, iskreno prihvatimo i ono što je bilo teško i nesavršeno te se, ne ostajući zarobljeni prošlošću, zauzetije posvetimo svojoj sadašnjosti i s nadom gledamo prema budućnosti. Spomen u kršćanskom smislu nije samo vraćanje u prošlost. Sjećamo se kako bismo bolje razumjeli sadašnjost i razabrali kamo nas Bog danas poziva. Zato završetak jubileja nije završetak jednoga puta nego nas uvodi u novu etapu našega crkvenog hoda.

2.

Ta nova etapa počinje pastoralnom godinom koja je pred nama. Nije to samo još jedna pastoralna godina u kojoj ćemo nastaviti činiti ono što smo činili do sada. Završni dokument XVI. redovne opće skupštine Sinode biskupa podsjeća nas da sinodalni proces nije završio završetkom skupštine Sinode nego se nastavlja u fazi provedbe (usp. ZD 9).

Drugim riječima, ono što je tijekom višegodišnjega zajedničkog slušanja, razlučivanja i molitve, a za nas osobito i tijekom jubilarne godine, sazrijevalo u našoj riječkoj Crkvi, sada treba sve više postajati načinom života naših župa, zajednica, pastoralnih vijeća, pokreta i ustanova te cijele nadbiskupije. Pozvani smo učiniti korak od pojedinačnih sinodalnih iskustava prema trajnoj kulturi slušanja, sudjelovanja i suodgovornosti; od pitanja „tko o čemu odlučuje?“ prema važnijem pitanju: kako zajedno razlučivati što Duh Sveti danas govori Crkvi?

Zato je jedan od glavnih naglasaka Pastoralnog plana i programa naše nadbiskupije u ovoj pastoralnoj godini formacija u sinodalnom duhu. Ona se osobito odnosi na postojeća tijela sudjelovanja i njihove članove, ali ne može se ograničiti samo na njih. Sinodalni način života tiče se svih članova Božjega naroda jer svi smo po krštenju pozvani sudjelovati u životu i poslanju Crkve.

3.

Sinodalnost se ne može naučiti samo govoreći o njoj. Učimo je živeći je: moleći zajedno, slušajući jedni druge, razgovarajući u Duhu, zajednički razlučujući i preuzimajući odgovornost za ono što smo prepoznali kao potrebno učiniti.

Ne želimo, dakle, samo razgovarati o sinodalnosti. Možemo imati mnogo pastoralnih aktivnosti, a malo zajedništva; mnogo sastanaka, a malo stvarna slušanja; možemo govoriti o evangelizaciji, a ostati zatvoreni u vlastite obrasce. Možemo također neke stvari nastavljati činiti samo zato što smo ih uvijek tako činili. Umjesto toga potrebne su nam razboritost i hrabrost: razboritost da sačuvamo i razvijamo ono što je dobro i plodonosno te hrabrost da se

odvažimo na nove korake ondje gdje dosadašnji načini više ne odgovaraju zahtjevima našega vremena i poslanja.

Želimo da se sinodalnost vidi u načinu na koji slavimo, naviještamo, odlučujemo, služimo, upravljamo dobrima, brinemo za siromašne i ranjive te izlazimo ususret onima koji su se udaljili ili se ne osjećaju dijelom naših zajednica. Sinodalna Crkva treba biti Crkva otvorenih vrata, Crkva koja gradi nove odnose i u kojoj svi krštenici otkrivaju svoju suodgovornost za

zajedničko poslanje.

4.

Ova pastoralna godina ima i konkretan cilj. U prvoj polovici 2027. mjesne Crkve pozvane su održati skupštine vrednovanja u okviru prve etape puta prema Crkvenoj skupštini 2028. Ta je etapa označena riječima „spominjati se“.

Za nas je to osobito znakovito nakon proslave stote obljetnice. Pozvani smo ponovo pogledati prijeđeni put i pitati se: Čime nas je Gospodin iznenadio svojim djelovanjem? Što je među nama dao da sazrije? Za što mu možemo zahvaliti? Što je urodilo dobrim plodom, a gdje smo ostali nedovršeni? Koga nismo dovoljno čuli? Na koje nas nove korake Gospodin danas poziva?

Tijekom ove pastoralne godine zato će se na različitim razinama naše mjesne Crkve održavati susreti na kojima ćemo, služeći se osobito metodom razgovora u Duhu, ponovo slušati jedni druge i razlučivati ono što smo tijekom dosadašnjega sinodalnog hoda živjeli i naučili. Iz tih će iskustava biti oblikovan i naš doprinos daljnjem sinodalnom hodu Crkve. Pritom ne želimo slušati samo one koje uvijek slušamo. Potrebno je pokušati čuti i one koji se rjeđe čuju: mlade, siromašne i ranjive, one koji se osjećaju na rubu naših zajednica, kao i one koji su se od Crkve udaljili ili prema njoj osjećaju nepovjerenje. Pritom moramo imati na pameti da sinodalnost nije parlamentarizam, natjecanje većine i manjine ni anketa kojom ćemo jednostavno utvrditi što ljudi žele. Ona je zajedničko osluškivanje Duha Svetoga u poslušnosti Kristu, njegovoj riječi i vjeri Crkve. Zato je sinodalni hod uvijek povezan s molitvom, euharistijom, Božjom riječi i razlučivanjem.

Želio bih stoga da tijekom ove pastoralne godine naša nadbiskupija sa svojim tijelima i vijećima, kao i svaka župa, zajednica, pokret i ustanova, pronađu vrijeme za zajedničku molitvu, slušanje i razlučivanje. Pitajmo se: Što od onoga što činimo donosi dobre plodove i treba ga njegovati? Što činimo samo po navici? Tko među nama nedostaje? Koga ne uspijevamo dosegnuti? Što možemo učiniti kako bismo postali otvorenija i više misionarska Crkva?

Ne želimo time uvoditi još jednu pastoralnu obvezu niti stvarati nove programe samo zato da bismo ih imali. Želimo učiti drugačije živjeti ono što već jesmo i ono što već činimo.

5.

Pred nama je dakle važna godina zajedničkoga hoda prema našoj skupštini vrednovanja u prvoj polovici 2027., koja će biti jedna od etapa na putu prema Crkvenoj skupštini u listopadu 2028. Ne trebamo do tih trenutaka doći s osjećajem da smo sve riješili. Mnogo je važnije nastaviti rasti kao Crkva koja je naučila bolje slušati Duha Svetoga i, mi jedni druge, koja se ne boji obraćenja, koja je svjesna suodgovornosti svih svojih članova i koja je ponovno otkrila radost svoga poslanja.

Zato nas sve pozivam da se osobno uključimo u ovaj hod. Pronađimo vremena za molitvu i slušanje. Imajmo hrabrosti izreći ono što nas raduje, ali i ono što nas boli i sputava. Budimo spremni čuti jedni druge, osobito one čiji glas teško dopire do nas. Ne bojmo se preispitati ono što više ne donosi plod. Neka nas pritom ne vodi ni želja da po svaku cijenu sačuvamo ono na što smo naviknuli ni potreba da po svaku cijenu uvedemo nešto novo. Neka nas vodi jedno pitanje: Što Duh Sveti danas govori našoj riječkoj Crkvi i kamo nas šalje?

Ako budemo tako hodili, naš će spomen na proteklih sto godina doista biti plodonosan: prošlosti ćemo se sjećati zahvalno i pomireno, sadašnjost ćemo živjeti odgovorno i zajedno, a prema budućnosti ćemo ići s nadom.

Neka nas, po zagovoru Majke Milosti i svetoga Vida, na tom putu prati i usmjerava Gospodin Isus Krist. Neka nas njegov Duh uči slušati, razlučivati i odvažno činiti ono što prepoznamo kao njegov poziv, kako bismo znali prepoznati prioritete i konkretne korake koje trebamo učiniti te kako bi naša Riječka nadbiskupija, zahvalna Bogu za primljene milosti, sve više postajala Crkva zajedništva, sudjelovanja i poslanja.

U Rijeci 8. rujna 2026.

Mate Uzinić

riječki nadbiskup