6. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Nastavljajući govor na gori, Isus kaže da nije došao dokinuti starozavjetni Zakon i Proroke, nego ih ispuniti. I potom – kroz šest primjera – pokazuje u čemu je novost evanđeoskoga Zakona i kako se starozavjetni Zakon može ispuniti samo na taj način.

U današnjem evanđelju ponuđena su nam četiri takva primjera. Sva četiri dotiču teme koje je obrađivao starozavjetni Zakon. Izabrane su, kao i preostale dvije, zato što su ih Isusovi suvremenici iskrivili u značenju i sužavali u primjeni. I zato što nam Isus upravo na tim primjerima želi pokazati da evanđelje promjenu započinje u srcu, a ne u poštivanju propisa. Ako se promijeni srce, mijenja se i riječ, i odnos, i obitelj, i društvo. Bez promjene srca ni najbolji propisi ne spašavaju.

1) Ubojstvo
Na prvome je mjestu ubojstvo. Isus ne dopušta nikakvu iznimku. Nema „naših“ i „vaših“. Nema „pravih“ i „krivih“. Isus se protivi svakom obliku ubojstva, jer čovjek nije gospodar ljudskoga života.

To je bilo jasno već starozavjetnom čovjeku, a ipak su se pronalazile iznimke. S tim su, nažalost, nastavili i kršćani. Uostalom, tek je nedavno u Katekizmu Katoličke Crkve došlo do promjene kad je riječ o smrtnoj kazni.

A to nije jedini problem našega odnosa prema životu. Naše vrijeme pamti najkrvavije ratove i najstrašnije zločine koje su ljudi počinili jedni drugima – i, nažalost, i danas rađa nove žrtve: novim ratovima, ali i novim „racionalizacijama“ koje postupno otupljuju savjest: pa se kao “rješenje” nude pobačaj i eutanazija, a čovjek se sve češće mjeri korisnošću, snagom i zdravljem. I nemojmo misliti da je to samo problem drugih.

Nedavno smo u središtu pozornosti imali mladu ženu koju je ubio njezin partner; ona je samo jedna od osamnaest žena koje su prošle godine ubijene u Hrvatskoj. Ovih dana u Rijeci svjedočimo neshvatljivom nasilju nad šesnaestogodišnjim maloljetnikom. Pred očima nam raste i verbalno i fizičko nasilje, a u srcu se, gotovo nehotice, rađa pitanje: tko je sljedeći?

Ipak, fizičko ubojstvo nije jedini način na koji ljudi ubijaju jedni druge. Ubijamo se i riječima: klevetom i ogovaranjem; ali i kad nekoga „prekrižimo“ neopraštanjem; kad u obitelji uporno otvaramo stare rane i stalno podsjećamo na krivnje; kad u radnoj sredini širimo cinizam, ponižavanje i prijezir; kad na društvenim mrežama – i izvan njih – druge zlostavljamo, zastrašujemo, sramotimo, etiketiramo i dehumaniziramo. Ubijamo i sebičnim ekonomskim politikama; neodgovornim iskorištavanjem zemljinih resursa i ekološkim zagađenjem; nečinjenjem i propustima… Sve to razara. Sve to oduzima život – ako ne tijelu, onda dostojanstvu, nadi i miru.

Jedan oblik ubojstva danas je i ravnodušnost: kad za nečiju nevolju kažemo „nije moj problem“. I nemoć: kad sebe uvjerimo da ništa ne možemo napravit.

2) Preljub
Na drugome je mjestu preljub. Isus ovu zapovijed ne ostavlja samo na tjelesnoj razini, nego je proširuje na razinu srca. Upravo u srcu pronalazi njezino pravo značenje. Isus nudi i rješenje. Rješenje nije tek u tome da se sačuvamo od završnoga čina preljuba. Jer u tome se teško uspijeva ako se prije toga ne dogodi odlučno odricanje od onoga što mu prethodi – a što počinje u nutrini: u pogledu, u mašti, u pristanku srca, a nastavlja se „bezazlenim“ dopisivanjem, skrivanim porukama, uspoređivanjem supružnika s drugima, navikom da u sebi hranimo fantaziju umjesto zahvalnosti za ono što imamo.

Kad nam Isus govori da iskopamo oko i odsiječemo ruku, ne traži od nas to doslovno. Ali traži da ne kalkuliramo i da ne mislimo kako sve držimo pod kontrolom. Traži i odluku da ne hranimo ono što nas dovodi do preljuba. Ponekad to znači: maknuti se od sadržaja koji truje; prekinuti odnos koji prelazi granicu; vratiti se razgovoru u braku; potražiti pomoć prije nego što bude kasno. Preljub se lako izbjegne ako pazim što gledam, što čitam, s kim i kako razgovaram.

3) Rastava braka
Treći primjer odnosi se na rastavu braka. Bog želi stabilne brakove, jer na stabilnim brakovima počiva stabilna obitelj; na stabilnoj obitelji stabilno društvo; a na stabilnosti obitelji i u stabilnom društvu – stabilna će biti i Crkva. Zato je Bog od početka želio brak kao neraskidiv savez. Zato Isus ukida iznimke koje bi rastavu opravdavale kao nešto usputno ili lako.

Ali to ne znači da smijemo osuditi one koji to nisu uspjeli do kraja ostvariti. Rastava je stvarnost s kojom moramo računati. Ponekad je, primjerice u slučajevima obiteljskoga nasilja, razdvajanje jedino moguće rješenje. Uvijek je to, za sve dionike, bolno iskustvo – i zato im ne treba još i naša osuda, ni odbacivanje. Nekad je prvi korak jednostavan: saslušati; pomoći da se zaštite djeca; ohrabriti odgovornost, a ne ogorčenost; pratiti osobu da ponovno stane na noge i ostane u zajednici.

U tom je smislu važan naglasak koji nam je donijela pobudnica Amoris laetitia, kao i smjernice dokumenta „Ususret svima bez iznimke (AL 309)“ Vijeća HBK za život i obitelj. Ne trebamo mijenjati nauk o nerazrješivosti braka. Ali trebamo primjenjivati postupnost u pastoralu rastavljenih, vodeći se logikom pastoralnoga milosrđa. Postupnost ne znači spuštanje ideala, nego strpljivo hodanje prema njemu.

4) Prisega
I naposljetku, četvrti primjer odnosi se na prisegu. Osim uzaludnoga spominjanja Božjega imena, prisega često u sebi nosi i sliku Boga kao osvetnika. A to je suprotno slici Boga koju nam je Isus navijestio i svojim životom pokazao.

Prisega je i znak nepovjerenja – kao da u zajednici istina nije sigurna bez dodatnoga jamstva. Koliko puta i bez prisege govorimo više nego što možemo ispuniti: „Nazvat ću“, pa ne nazovemo; „Doći ću“, pa ne dođemo; „Računaj na mene“, pa nestanemo. Zato se povjerenje u zajednici troši. A u kršćanskoj zajednici, ako živimo sklad između onoga što mislimo, govorimo i činimo, istina ne bi smjela biti dovedena u pitanje. Istina nije samo točnost riječi, nego vjernost: da naša riječ ima težinu. Potreba zaklinjanja – s Bogom kao svjedokom, ali zapravo iz straha od kazne – znak je da se istina i među nama kršćanima ponekad dovodi u pitanje.

Nažalost, još se toga nismo posve oslobodili. Još se uvijek i u Crkvi – i to službeno – traži prisega. A očito se istodobno i krši. Sanjam dan kad to više neće biti tako. Kad će doista biti ono što Isus želi za svoju zajednicu. A on želi da naša riječ bude jednostavna, čista i vjerodostojna: „Da, da – ne, ne!“ Sve više od toga – kaže Isus – od Zloga je.

Slika: Károly Ferenczy, „Govor na gori“, 1896., Mađarska nacionalna galerija, Budimpešta https://www.lavitadelpopolo.it/rubriche/vangelo-arte/vi-domenica-del-tempo-ordinario-beati-voi-GY436800?fbclid=IwY2xjawP7EyhleHRuA2FlbQIxMABicmlkETB0ZG9JTmxBM3FNRk9BMXp4c3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHg8RXvNTGM5YMTO75Q5gnmNqke39vvLDwYIhdKEc8i0iFLZ_8iuMUuseHhGE_aem__o2mS5HtQohOIlOfi_z8yQ