Četvrta nedjelja kroz godinu

Osam blaženstava koje je Isus priopćio svojim učenicima izdvajajući ih iz mnoštva da bi ih pripravio za služenje tom mnoštvu, središnja su poruka cijelog Matejevog evanđelja. Ona, kao i evanđelje u cjelini, nisu govor o onom što mi trebamo učiniti nego o onom što čini Bog. Bog je onaj koji siromasima duhom daje kraljevstvo nebesko, tješi ožalošćene, krotkima daje baštiniti zemlju, gladnima nasititi se pravednosti, milosrdnima zadobiti milosrđe, čistima srcem Boga gledati, mirotvorcima sinovima Božjim se zvati i progonjenima zbog pravednosti uživati u kraljevstvu nebeskom i zato su blaženi. Čitavo je evanđelje sažeto u tih osam rečenica kojima se oslikava „portret osobe koju bismo mogli okarakterizirati kao blaženu, dobru i vjerodostojnu“ (papa Franjo).

Takva osoba je ponajprije sam Isus Krist. Blaženstva su njegov autoportret i temeljni program njegova djelovanja. On je onaj koji je u svom životu ostvario sva blaženstva. Blaženstva su – on sam. I u njemu su trajno sada blaženstva i sve ono što obećavaju. Ona su istovremeno i program svih onih koji mu vjeruju i u životu ga slijede. Blaženstva su sama po sebi evanđelje, radosna poruka nade, trajni poziv i usmjerenje. I portret onih koji su, u većoj ili manjoj mjeri, u tome uspjeli. Kao takva ona su poziv nama kršćanima, među kojima, kad je riječ o logici blaženstava koja je ludost za logiku ovoga svijeta, ne smije biti „mudrih po tijelu … snažnih … plemeniti“ jer, kako to izriče sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima, „lúde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“ Ali, blaženstva su poziv upućen i svima drugima, svim ljudima i svim vremenima, osobito onima kojima se obraća prorok Sefanija kad kaže: „Traže Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove!“ To su svi oni koji svoju sreću ne vide u sreći ovoga svijeta koji je podijeljen zbog nastojanja ljudi da vlastitu sreću traže u bogatstvu, sili i moći, nego svoju sreću traže i vide u onom u čemu ljudsku sreću i blaženstvo vidi Bog.

Blaženstva se, dakle, ne ograničavaju na nas kršćane, Crkvu. Ona su poziv nama, ali i svima. Ona su evanđelje za nas i za sve ljude. Ipak, ima jedno blaženstvo koje je isključivo naše, za nas kršćane i Crkvu, jer ga Isus ne upućuje svima, nego samo nama, ne kaže, kao u drugim blaženstvima, blago onima, nego blago vama. „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ Isus je, kako vidimo, samo za nas kršćane, Crkvu, rezervirao blaženstvo progonstva, pogrđivanja i klevete, zbog njega. To je velika milost, ali i veliki izazov. Strašim se i pomisliti što bi to moglo značiti u svakodnevnici koju živimo. I bojim se onih koji olako vide one koji nas zbog Isusa pogrđuju, progone i klevetanju. I pitam se je li to baš uvijek zbog Isusa. Olako se proglašavamo mučenicima. I olako takvima proglašavamo one svoje. I još lakše zaboravljamo one tuđe. Vjerujem da ovo može biti i zato što nerijetko ovo „naše“ blaženstvo promatramo kao zaštitu od drugih, onih koji su drugačiji, koji drugačije vjeruju ili uopće ne vjeruju, drugačije izgledaju, drugačije se ponašaju, drugačije misle i drugačije se osjećaju. I zato olako procijenimo da su drugi i drugačiji oni koji nas pogrđuju, progone i kleveću zbog Isusa i istine na koju se pozivamo i za koju mislimo da je posjedujemo zaboravljajući da je Istina samo Isus. I još lakše zaboravimo da i oni mogu biti, čak i od nas, pogrđivani, progonjeni i klevetani zbog Isusa. Ne zavaravajmo se. Nisu uvijek drugi koji nas pogrđuju, progone i kleveću zbog Isusa. I mi to možemo činiti drugima, zbog Isusa. Kako je tragično ovo samo i pomisliti. A događa se. Događa se, nažalost često, svakodnevno, događa se kad god prema sebi i prema drugima nismo autentični, kad god dozvolimo nekim drugim interesima, a ne interesima evanđelja blaženstava, da nas vode i nadahnjuju, kad god ne živimo logikom blaženstva. Zato uopće nije najgore što nam se može dogoditi to da nas se pogrđuje, progoni i kleveće zbog Isusa. To je blaženstvo! Najgore što nam se može dogoditi je to da mi to činimo drugima, i još zbog Isusa. Nije tragedija zlo podnositi. To je blaženstvo! Tragedija je zlo nanositi. To je za pravi poraz! A kad je to još, navodno, zbog Isusa? Daleko je to od Isusa. To je negacija Isusa! A zlo podnositi zbog njega, za njega je to najveći uspjeh, istinsko blaženstvo, razlog za istinsku radost, onu koju samo Bog može dati. I razlog za onu plaću na nebesima, onu za koju smo stvoreni.

Nije lako ovo shvatiti i prihvatiti, ali je nužno želimo li biti i ostati blaženi. Jer tko to ne shvaća, ne shvaća blaženstva i njihovu logiku. I tko to ne prihvaća, ne prihvaća Isusa i njegovo evanđelje. Molimo Isusa, kojemu smo se i mi izdvojeni iz mnoštva s učenicima pridružili na gori, da nam pomogne to shvatiti i prihvatiti. I da nas nauči u skladu s tim i živjeti, kako bismo, bez obzira na pogrde, progonstvo i klevete, zauzetom ljubavlju mogli s njim nastaviti služiti mnoštvu, svijetu, iz kojega smo, ali i za kojega smo izdvojeni.