Matija Luketić, Karlo Stipeč i Mario Đurić zaređeni za svećenike

U riječkoj prvostolnici, katedrali sv. Vida, u subotnje je prijepodne 25. travnja vladalo ozračje kakvo se pamti: svečano, radosno i ispunjeno tihim, ali snažnim osjećajem zajedništva. Već prije početka euharistijskog slavlja klupe su bile popunjene, a mnoštvo vjernika – obitelji, prijatelji, svećenici i redovnici, kao i gosti iz različitih krajeva, pa i inozemstva– ispunilo je prostor iščekivanjem. Povod okupljanja bio je svećeničko ređenje trojice đakona Riječke nadbiskupije: Marija Đurića, Matije Luketića i Karla Stipeča.

Svečano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je na samom početku uputio srdačne pozdrave svima okupljenima, a osobito ređenicima i njihovim najbližima. U tim je riječima odzvanjala zahvalnost – za obitelji koje su darovale sinove Crkvi, za zajednice koje su ih pratile i oblikovale, ali i za sve koji su svojim dolaskom posvjedočili koliko je ovaj trenutak važan ne samo za trojicu mladića, nego i za cijelu mjesnu Crkvu. Posebno je pozdravio generalne vikare Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije, Maria Tomljanovića i Richarda Pavlića kao i goste iz Italije, mnogobrojne redovnice, katoličke skaute kao i osobe s invaliditetom te zahvalio Nadbiskupijskom zboru čije je pjevanje slavlju dalo dodatnu svečanost i ljepotu.

U ozračju Nedjelje Dobrog Pastira, čija su čitanja bila odabrana za ovo slavlje, nadbiskup je progovorio o slici pastira. Podsjetio je kako u izraelskom iskustvu pravi pastir nije bio ni kralj, ni prorok, ni svećenik, nego sam Gospodin. On je taj koji vodi, čuva i hrabri svoj narod, ali u svojoj providnosti za tu službu poziva i ljude.

Dvije logike života

Upravo u tom pozivu, naglasio je nadbiskup, krije se i odgovornost. Povijest pokazuje da nisu svi pastiri bili vjerni: neki su služili narodu, dok su drugi tražili vlastitu korist. Proroci su, podsjetio je, dizali glas protiv takvih vođa, ali su istodobno naviještali dolazak pravoga Pastira – Mesije koji će voditi narod nesebično, u istini i ljubavi. Za kršćane, taj Pastir ima ime i lice – Isus Krist. U njemu se, rekao je nadbiskup, susreću dvije logike života: jedna koja stavlja sebe u središte, i druga koja se daruje drugima. Upravo je ta druga, Kristova logika, logika Dobrog Pastira koji ne traži vlastitu korist, nego je spreman dati život za svoje ovce.

Poziv na služenje

Obraćajući se izravno ređenicima – Mariju, Matiji i Karlu – nadbiskup je naglasio da njihov poziv nije nagrada niti priznanje njihove savršenosti. „Ne zove vas zato što ste bolji od drugih“, poručio im je, „nego zato da služite.“ Pojasnio je to govoreći o dvjema logikama života koje se očituju u evanđelju. Jedna stavlja u središte samu sebe, podložna je spletkama i manipulacijama te nasiljem podređuje druge – upravo je takva logika dovela Isusa na križ. Druga, nasuprot tomu, u središte stavlja Drugoga i druge; ne vodi se sebičnim interesom, nego ljubavlju koja služi i spremna je darovati život. To je, istaknuo je, Isusova logika – logika Dobrog Pastira.

Krist je taj pastir koji „ulazi na vrata“, poznaje svoje ovce i one prepoznaju njegov glas. On je među njima i za njih, ne služi se njima radi sebe, nego sebe daje za njih. Prolaziti kroz ta vrata, kroz Krista, znači prihvatiti njegov način ljubavi, služenja i pastirstva. To je, naglasio je, poziv svima, a osobito novoređenicima.

“Svi smo pozvani slušati Kristov glas i razlikovati ga od mnogih drugih glasova koji u suvremenom društvu lako mogu zavesti. No Mario, Matija i Karlo na taj su poziv pozvani odgovoriti na osobit način – spremnim „evo me“. Ne zato što su bolji od drugih, niti da bi primili čast, nego da bi služili. Postavljeni su među narod i za narod, a ne iznad njega. Pozvani su biti pastiri po Kristovu srcu.”, poručio je nadbiskup.

Da bi to mogli, istaknuo je nadbiskup, moraju trajno ostati u zajedništvu s Kristom – u molitvi, slušanju njegove riječi i življenju iz euharistije, kako bi mogli razlučivati što Bog želi od njih i preko njih za druge u službi koja im je povjerena.

Nadbiskup nije izbjegao ni pitanja koja zadiru u samu srž svećeničkog života. Retorički, ali snažno, postavio je pred ređenike niz izazova: hoće li u središtu njihova života biti Krist ili oni sami? Hoće li ih voditi evanđelje ili osobni interes? Hoće li ljude upućivati prema Kristu ili ih vezivati uz sebe? Istodobno, njegova je poruka bila duboko realistična. “Ređenjem nećete prestati biti slabi ljudi”, rekao je, podsjećajući da svećeništvo ne briše ljudsku krhkost. Govorio je o umoru, kušnjama, sumnjama – o svemu onome što prati život svakog čovjeka, pa tako i svećenika. U tom kontekstu spomenuo je i primjer svetog Marka evanđelista, koji nije bio bez slabosti, ali je unatoč tome ostao dio Božjeg plana. Time je jasno poručio: Bog ne traži savršene, nego raspoložive.

Zajedništvo i odgovornost

Upravo ta dimenzija – prihvaćanje vlastite nesavršenosti uz istodobno pouzdanje u Božju milost – bila je jedan od naglasaka propovijedi. Ređenike je potaknuo da se ne oslanjaju na vlastite snage, nego na Gospodina, a okupljene vjernike pozvao na molitvu za njih, ali i za sve svećenike.

Poseban dio obraćanja uputio je i prezbiteriju – okupljenim svećenicima. Pozvao ih je da novoređenike prime s ljubavlju, razumijevanjem i spremnošću na podršku. Naglasio je važnost zajedništva, međusobne pomoći i otvorenosti, ali i odgovornost da jedni druge podižu, a ne osuđuju.

Na kraju, nadbiskup je uputio poziv svima: da budu ljudi koji traže Krista i njegovu volju. “Svi smo pozvani brinuti se jedni za druge”, istaknuo je, podsjećajući da je kršćanski život uvijek zajednički hod.

Zahvalna riječ ređenika

Na kraju slavlja, riječ zahvale u ime ređenika uputio je Matija Luketić. Izrazio je zahvalnost ponajprije Bogu, svjestan dara koji su primili – nezasluženo i s dubokom poniznošću. „Zbog toga smo mu neizmjerno zahvalni“, istaknuo je don Matija.

Zatim je zahvalio svima koji su ih pratili na njihovu putu prema svećeništvu: roditeljima na otvorenosti daru života i ljubavi, rodbini i prijateljima, riječkom nadbiskupu Mate Uziniću na očinskoj brizi, kao i vjernicima njihovih rodnih župa koji su došli na ovo slavlje, ali i onima iz drugih zajednica. Posebno se obratio i gostima iz Italije, kojima je zahvalu uputio na talijanskom jeziku; među njima su bili padovanski župnik don Sergio Turato i kapelan don Damiano Terzo sa svojim župljanima. Posebnu je zahvalnost uputio i duhovnoj obitelji Omnia Deo, kojoj pripadaju don Matija i don Mario.

Na kraju su ređenici nadbiskupu uručili i prigodan dar, kao znak zahvalnosti i zajedništva koje je obilježilo ovaj radostan i svečan dan, a svima na kraju mise uputili i mladomisnički blagoslov.