26. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Prošlonedjeljno evanđelje upozorilo nas je na nepošteno upravljanje dobrima koja su nam povjerena.
Evanđelje ove nedjelje ide korak dalje: upozorava na nepošteno korištenje tih dobara.
I dok je nepošteni upravitelj (premda kriv) zaslužio pohvalu jer je uloživši u ljude razumno upotrijebio ono što je nepošteno stekao, bogataš iz današnje prispodobe zaslužuje osudu – jer to nije činio.

No cilj prispodobe nije osuda.
Isus raskrinkava stanje nepravde na zemlji i poziva sve – a osobito članove kršćanskih zajednica – na nove i drugačije odnose: na dijeljenje i solidarnost.

Istina je: mi kršćani jesmo dali – i dajemo – velik doprinos društvenoj pravdi, ne samo u teoriji nego i u praksi. Tako smo, na primjer, u našoj Riječkoj nadbiskupiji otvorili i vodimo različite socijalno-karitativne ustanove u kojima se brinemo za one za koje se drugi nisu adekvatno brinuli.
Ali to još uvijek nije dovoljno. To je tek milostinja u moru nepravde svijeta koji je zatrovan, riječima pape Franje, „ekonomijom koja ubija“.
Posljedica takve ekonomije jest da se ekstremno bogatstvo zadržava u rukama nekolicine, premda je – po Božjoj promisli –namijenjeno svima, da bismo svi mogli živjeti dostojanstveno.

Što nam je činiti?
Trebali bismo mijenjati uzroke takvih nepravdi, a ne tek gasiti njihove posljedice. A uzrok je uvijek u nama i našem korumpiranom ljudskom srcu koje treba obraćenje. Prispodoba nas zato šalje Mojsiju i prorocima, dakle Svetomu pismu.

U prvom čitanju čuli smo snažan proročki glas proroka Amosa. On prokazuje one koji su – i na Sionu i u Samariji – raskošno zaokupljeni sobom, ne primjećujući drugoga i njegovu potrebu.
Ne prepoznajemo li u onima kojima se Amos obraća i današnje aktere ratova: vlast u Izraelu i Hamas protiv kojega se bori – i njihovu zajedničku neosjetljivost na patnje i stradanja civilnog stanovništva? Među njima su nevina palestinska djeca i nevini izraelski taoci. Ovo isto možemo reći i za druge ratove koji se vode i nepravde koje se čine, a kojima su uzrok uvijek oni koji misle samo na sebe i svoj interes i nije ih briga za druge.
Amosov poziv nije politička analiza; to je moralni alarm: gdje god interes zaslijepi oči za čovjeka, prorok diže glas u Božje ime.

Sveti Pavao, preko svoga učenika Timoteja, upućuje nas Isusu i njegovu plemenitom svjedočanstvu pred Pilatom.
Isus nije samo govorio; on je živio ono što je govorio. To je onaj trenutak kada se do kraja lišio svoga bogatstva i poistovjetio s našim siromaštvom.
Iz toga slijedi i pouka za nas: kakvi trebaju biti društveni odnosi za koje se kršćani zalažu u podijeljenom svijetu, obilježenom ratovima – pa i onima koji se vodi između dvaju kršćanskih naroda, štoviše iste crkvene tradicije.

Promjena svijeta ne počinje „negdje drugdje“.
Ne počinje od „onih“.
Počinje od mene i tebe. Od mog i tvog obraćenja.
Zato se Pavao obraća Timoteju – i svakome od nas – ovim riječima:

„Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću.
Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima. (…)
Čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista.“ [2 Tim 6,11–14]

To je put izlaska iz svijeta u kojem „vidim samo sebe“ – u svijet u kojem u drugome prepoznajem brata i sestru.

Neka nas ova prispodoba i Isusov primjer potaknu po Božjom milosti: pravedno misliti, velikodušno dijeliti, vjerno svjedočiti.

Slika: Stipe K., prosjak i beskućnik: https://www.suh.hr/naslovna/stipe-k-prosjak-i-beskucnik/?fbclid=IwY2xjawNEuD9leHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR6Jrh3Oi4nlXTHnuWaokkdeERJGn7yYGHkThLV2GADapF64GiHShc0TTSy7Mw_aem_9w66bvbkabou5siD88MZ2Q