Homilija nadbiskupa Mate Uzinića na Čistu srijedu 2026.

Odlučimo: u ovoj ćemo korizmi više moliti, truditi se oko toga da učinimo više dobra, ali i nastojati postiti drugačije. Postit ćemo od riječi koje bole i povrjeđuju, da naše riječi ne budu oružje mržnje, nego oruđe ljubavi.

Braćo i sestre,

Čistom srijedom započinjemo korizmu: četrdeset dana priprave za središnji kršćanski blagdan – Uskrs. U toj nam pripravi, tradicionalno, pomažu tri korizmene prakse: molitva, milostinja i post.

No da bi nas te prakse doista pripravljale i preobražavale, Isus danas jasno kaže: ne smiju biti licemjerne. Ne činimo ih „da nas ljudi vide i hvale“, nego u skrovitosti. Jer: „Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“

Zašto nam te tri prakse, kad ih ne činimo radi dojma nego iskreno, mogu pomoći da se pripravimo za Uskrs, odnosno da budemo onakvi kršćani kakvi bi trebali biti?

Zato što molitva, osobna i zajednička, pročišćuje i usmjeruje naš odnos s Bogom, sa samima sobom i s drugima. Zato što milostinja, kao konkretna pomoć onome tko je u potrebi, postaje nesebičan i slobodan dar koji nas oslobađa navezanosti na „imati“. I zato što nas post, kao nutarnja odluka uzdržavanja od hrane ili od nečega drugoga, jača u borbi protiv zla: protiv neurednih strasti, onoga što nas zarobljuje, različitih ovisnosti i slično.

A danas, nastavno na ovogodišnju korizmenu poruku pape Lava XIV., želio bih da razmislimo o jednom posebnom obliku posta o kojemu možda rijetko razmišljamo, a iznimno je važan. Možda dans u našem vremenu važniji nego ikad prije. To je post koji uključuje i molitvu, jer mu je pretpostavka slušanje – ponajprije Boga, a zatim bližnjih. Papa u svojoj poruci skreće pozornost na važnost davanja prostora Riječi kroz slušanje, jer je spremnost na slušanje prvi znak želje da se uspostavi odnos s drugim.

A taj post uključuje i milostinju, jer je riječ o konkretnom činu ljubavi: ne samo da drugome učinimo dobro, nego i da mu – kao pretpostavku toga – ne učinimo zlo. Na to Papa podsjeća kada kaže da se korizmeno obraćenje ne odnosi samo na savjest pojedinca, nego i na stil naših odnosa, na kvalitetu dijaloga i na sposobnost da se uhvatimo u koštac s izazovima stvarnosti, tražeći ono što doista vodi prema pravdi i pomirenju.

Za cjelovitije razumijevanje posta na koji nas Papa poziva u ovoj korizmi može nam pomoći i prošlonedjeljno evanđelje: ulomak iz Isusova Govora na gori, u kojem Isus, kroz četiri primjera, pokazuje pravo značenje i ispunjenje starozavjetnih zapovijedi.

Danas ću se osvrnuti samo na prvi: zabranu ubojstva. Za razliku od prakse koja je poznavala iznimke, koje i danas nažalost postoje, Isus zabranu ubojstva radikalizira. U razumijevanju ovog radikalnog stava od kojega nema i ne smije biti iznimke nam pomaže prvo ubojstvo koje se spominje u Bibliji, a to je bratoubojstvo: Kain ubija Abela. Poruka Biblije je jasna: Tko ubije čovjeka, ubio je brata ili sestru. Isus – kojega će braća i sestre ubiti – to najbolje zna. Zato za njega nema „naših“ i „vaših“. On ne gleda na to pitanje jesu li naši žrtve, a ubojice drugi, ili obrnuto, On se protivi svakom obliku ubojstva, jer čovjek nije gospodar ljudskoga života.

Pa ipak, svijet se po tom pitanju nije bitno promijenio. Ratovi i nasilje ne prestaju, a savjest se katkada otupljuje i novim „racionalizacijama“. I nama blizu, nedavno smo u našem gradu svjedočili tragičnom ubojstvu mlade žene, a proteklih dana i neshvatljivom nasilju nad maloljetnikom. Pred očima raste i verbalno i fizičko nasilje, a u srcu se, gotovo nehotice, rađa pitanje: tko je sljedeći?

No ljudi ne „ubijaju“ samo fizički. Ubijamo i ravnodušnošću – kad kažemo: „nije moj problem“. I nemoći – kad se uvjerimo da ništa ne možemo učiniti. Ubijamo i kad nekoga „prekrižimo“ neopraštanjem; kad u obitelji uporno otvaramo stare rane; kad u radnoj sredini širimo cinizam, ponižavanje i prijezir, kad u društvu otvaramo stare podjele. Sve to oduzima život – ako ne tijelu, onda dostojanstvu, nadi, miru i sigurnosti.

A danas želim, u kontekstu posta kojeg Papa sugerira, osobito istaknuti jedan oblik ubojstva koji je oduvijek postojao, ali je danas – zbog novih tehnoloških mogućnosti – postao neusporedivo opasniji: ubojstvo riječima – klevetom i ogovaranjem.

Nedavno sam spomenuo anegdotu iz života sv. Filipa Nerija. Žena je na ispovijedi priznala da je ogovarala više osoba. On ju je odriješio, ali joj dao neobičnu pokoru: neka pođe kući, uzme kokoš i vrati se – čupajući putem njezino perje. Kad se vratila, rekao joj je: „Sada se vrati i pokupi sve perje koje si prosula.“ Ona je odgovorila: to je nemoguće – vjetar ga je raznio na sve strane. Sv. Filip je upravo to želio čuti: kao što se ne može sakupiti perje, tako se ne može „vratiti“ ni riječ kad jednom iziđe iz naših usta. A što tek kad je ušla u svijet društvenih mreža, interneta.

Ta slika pokazuje koliko doista možemo ranjavati riječima: i u razgovorima, i na društvenim mrežama – kad druge zlostavljamo, kad smo nemilosrdni u komentarima, kad druge sramotimo, etiketiramo i dehumaniziramo. Sredstva komunikacije mogu učiniti mnogo dobra, ali mogu postati i sredstva širenja zla.

I tu dolazimo do korizme i korizmenog posta. U ovoj ćemo korizmi svi donositi neka odricanja kako bismo se bolje pripravili za proslavu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Papa Lav XIV. nas pritom upozorava da nije dovoljno postiti samo od hrane, nego da post treba uključivati i druga odricanja koja vode trijeznijem načinu života. I zato nas poziva na vrlo konkretan, a često podcijenjen oblik uzdržavanja: uzdržavanje od riječi koje udaraju i ranjavaju bližnjega.

Neka taj papin poziv bude ono što ćemo ponijeti iz ovoga slavlja i iz obreda pepeljanja. Odlučimo: u ovoj ćemo korizmi više moliti, truditi se oko toga da učinimo više dobra, ali i nastojati postiti drugačije. Postit ćemo od riječi koje bole i povrjeđuju, da naše riječi ne budu oružje mržnje, nego oruđe ljubavi.

I završavam papinim riječima – kao pozivom svima nama: da u ovoj korizmi manje govorimo ono što ranjava, kako bismo više slušali Boga i bližnje, te svojim riječima i životom gradili dobro:

„Započnimo s razoružavanjem svoga jezika: odrecimo se oštrih riječi, brzopletih sudova, lošega govora o onima koji nisu prisutni i ne mogu se braniti, te klevetanja. Umjesto toga, nastojmo odvagivati svoje riječi i njegovati ljubaznost… Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira.“

Amen.