17. nedjelja kroz godinu (A), 2026. – Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba

„Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13, 52).

Ovom slikom Isus završava niz prispodoba kojima nam je želio približiti otajstvo kraljevstva Božjega. U današnjem evanđelju govori o blagu skrivenom u polju, dragocjenom biseru i mreži s raznovrsnim ulovom. Te slike nam govore da kraljevstvo Božje nije lako vidljivo, da ono može biti skriveno poput blaga u polju ili neprimjetno poput bisera među mnogim drugim stvarima. Ipak, onaj tko ga otkrije shvaća da je pronašao nešto čemu vrijedi podrediti sve drugo. Prispodoba o mreži upozorava nas, međutim, da nije dovoljno samo reći da smo pronašli to blago. Potrebno je dopustiti kraljevstvu Božjemu da nas mijenja, da mijenja naše odluke, odnose, riječi i postupke kako bismo mu doista mogli pripadati.

U nastojanju da pronađemo kraljevstvo Božje i postanemo njegovi dionici mogu nam se dogoditi dvije krajnosti.

Prva je zaustavljanje u prošlosti, u uvjerenju da sve mora ostati onako kako je nekada bilo i da je svaka promjena pogubna za Crkvu i spasenje duša. Takav se stav prepoznaje u pokušajima da se jedan oblik crkvenoga života iz prošlosti proglasi jedinim autentičnim izrazom vjere te da se zaustave sinodalni procesi, dijalog sa suvremenim svijetom i približavanje drugim kršćanskim Crkvama, religijama i ljudima različitih uvjerenja.

Druga je krajnost mišljenje da je svijet počeo s nama i da ono što je bilo prije nas nema nikakvu vrijednost. Ona se očituje u zahtjevima da se Crkva prilagodi trenutačnim društvenim očekivanjima, čak i kada bi to značilo odustajanje od evanđelja i njezina autentičnog nauka.

Drugim riječima, jedni bi iz riznice iznosili samo staro. Drugi bi sve staro najradije odbacili i prihvatili samo ono što se danas smatra novim i suvremenim.

Isus ne prihvaća ni jednu ni drugu krajnost. Zato govori o pismoznancu upućenom u kraljevstvo nebesko koji iz svoje riznice iznosi novo i staro. On riznicu ne zaključava kao muzej prošlosti, ali je ni ne prazni kako bi je ispunio stvarima bez korijena i trajne vrijednosti. On razlučuje: čuva ono što je dragocjeno i otvara se novome što Bog čini, kako bi i našu ljudsku povijest nastavio preobražavati u povijest spasenja.

Isusova slika domaćina koji iz svoje riznice iznosi novo i staro danas, na blagdan svetih Joakima i Ane, dobiva i sasvim novo značenje. Obilježavamo Šesti svjetski dan djedova i baka i starijih osoba, za koji je papa Lav XIV. izabrao geslo iz knjige proroka Izaije: „Tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49, 15). Papinu poruku u cijelosti možete pročitati ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2026/papina-poruka-za-6-svjetski-dan-djedova-i-baka-i-starijih-osoba/

Starije osobe ne smijemo jednostavno poistovjetiti sa „starim“ iz današnjega evanđelja, a mlađe osobe s onim „novim“. Naši djedovi i bake i druge starije osobe kojima je posvećen ovaj dan nisu tek ostatak prošlosti, poput nekog predmeta kojega treba pohraniti u muzej uspomena. Nažalost, često se upravo tako postupa sa starijim osobama, osobito onima među njima koji ostaju sami i zaboravljeni. Na to u svojoj poruci upozorava i papa Lav XIV. pišući da je na živote mnogih starijih osoba bačen veo zaborava. Objašnjava da se to događa u kućama i stanovima u kojima vlada samoća, ali i u ustanovama u kojima je osoba u opasnosti da bude svedena na broj kreveta ili na svoju bolest.

Da bismo prevladali takav odnos prema starijim osobama, Papa podsjeća na misao pape Franje da one zbog svoje brojnosti danas čine svojevrsni „novi narod“. Time želi istaknuti da starost nije samo prošlost i da starije osobe ne pripadaju samo onome „starom“. U svakoj životnoj dobi moguće je ponovno se prepoznati kao Božji sin ili kći i iznova otkriti svoj poziv. Usprkos godinama i tjelesnoj ili duševnoj krhkosti koja ih često prati, starije osobe ne nose u sebi samo staro, nego su otvorene i novome. I one žive, vole, nadaju se, pate i mole. I one su pozvane svakoga dana primati novo što im Bog daruje. Zato starost nije samo vrijeme života od uspomena. Ona može postati vrijeme novoga susreta s Bogom, novoga početka i obnove vjere.

Božja nas ljubav ne napušta kada ostarimo, oslabimo, razbolimo se ili postanemo ovisni o tuđoj pomoći. Čak i kada sami počnemo zaboravljati, Bog nas ne zaboravlja. I tada smo njegova djeca. Zato Papa ne govori najprije o tome što starije osobe još mogu učiniti za druge, nego ističe njihovo neotuđivo dostojanstvo: ono što one, kao i svaki čovjek, jesu u Božjim očima. Bog nam ne kaže, kao što to često poručuje potrošačko društvo u kojem živimo: „Neću te zaboraviti dok mi budeš koristan.“ On jednostavno kaže: „Tebe ja zaboraviti neću.“

Papa zato starije osobe poziva da se ne boje svoje krhkosti jer ona, kada je prihvatimo i priznamo, otvara srce uzajamnoj pomoći i zazivanju Boga, jedinoga koji može darovati ono što nijedna ljudska moć ne može zajamčiti: duboko pomirenje srca, a s njim i pravi mir.

Upravo na području pomirenja i mira, koji su toliko potrebni našem vremenu, starije osobe mogu imati osobito važnu ulogu. One su nositeljice pamćenja, ali ne bilo kakva pamćenja, nego pamćenja prosvijetljena mudrošću stečenom tijekom života. Kada iz svoje riznice iznose prošla iskustva osvijetljena tom mudrošću, novim naraštajima neće prenositi stare strahove, neprijateljstva, predrasude i nepomirena sjećanja. One znaju kakve posljedice takvo nasljeđe može imati i kako se povijest može ponoviti. Zato su pozvane prenositi pročišćeno pamćenje koje ne skriva rane, ali ih ne pretvara u novu mržnju i nove podjele. Prenositi takvo pamćenje, u kojem se susreću iskustvo prošlosti i mudrost sadašnjosti, znači ne ostati zatvoren u onome što je bilo, nego biti otvoren novome te zajedno s drugima, pa i s nekadašnjim neprijateljima, tražiti nove putove pomirenja i mira.

Zato papa Lav XIV. u svojoj poruci poziva starije osobe da mole za mir, osobito dok se, u svijetlu i vlastitog pamćenja, pitaju u kakvom će svijetu odrastati njihovi unuci. Njihova molitva nije znak nemoći ni bijeg od stvarnosti. Ona je dragocjena služba Crkvi i svijetu, blago koje mogu iznositi iz svoje riznice i dijeliti sa svima nama. Takva molitva pomaže Crkvi, a vjerujem i društvima u kojima živimo, da bude zajednica u kojoj se staro i novo ne isključuju, nego susreću; u kojoj stariji nisu samo prošlost, a mladi nisu prijetnja primljenoj baštini. Mlađima su potrebni korijeni, pamćenje i iskustvo starijih. Starijima su potrebni pitanja, snovi, snaga i nova osjetljivost mlađih. Bez toga susreta baština se može pretvoriti u zatvorenu i prašnjavu riznicu, a želja za novošću ostati bez korijena i pravoga usmjerenja.

Vratimo se zato blagu i dragocjenom biseru iz današnjega evanđelja. Možda je jedno od blaga koje trebamo ponovno otkriti upravo blago međusobne pripadnosti i neotuđivoga dostojanstva svakoga čovjeka, bez obzira na stanje u kojemu se nalazi. Možda je dragocjeni biser koji smo previdjeli čovjek pokraj nas, osobito onaj koji se osjeća zaboravljenim ili je doista zaboravljen. Božje kraljevstvo ni danas se ne skriva u velikim i nedostižnim stvarima, nego u malim gestama: u posjetu, razgovoru, strpljivu slušanju, pruženoj ruci ili zajedničkoj molitvi. Molimo zato Gospodina da naše obitelji, župne i društvene zajednice obogati takvim gestama i učini ih mjestima susreta među naraštajima. Molimo ga da nas učini mudrim domaćinima koji iz riznice vjere i životnoga iskustva znaju iznositi novo i staro. Tako će svi s kojima živimo i koje susrećemo, a osobito svaki naš djed, svaka baka i svaka starija osoba, po našoj blizini, zahvalnosti, molitvi i brizi moći čuti i osjetiti da je živo i trajno Božje obećanje:

„Tebe ja zaboraviti neću.“

Slika: Domenico Ghirlandaio, Djed s unukom, oko 1490., tempera na drvenoj ploči, Musée du Louvre, Pariz. Izvor reprodukcije: Wikimedia Commons, javna domena.