Mediteranski teološki susreti, 2026. – Propovijed nadbiskupa Uzinića, 12.7.2026.

15. nedjelja kroz godinu (A) – Mediteranski teološki susreti, 2026.

Drage sestre i braćo,

prispodoba o sijaču završava porukom nade: dio sjemena pao je na dobru zemlju i donio obilan rod. Promatrajući svijet oko sebe i sve ono što se u njemu događa, lako nam se može dogoditi da tu završnu sliku smetnemo s uma. Pozornost nam privlači ono sjeme koje je ostalo na putu, palo na kamenito tlo ili završilo među trnjem. Vidimo mnogo uloženoga truda, izgovorenih riječi i dobrih nastojanja koja kao da nisu donijela nikakav plod. Uostalom, i u Isusovoj prispodobi spominju se tri vrste tla koje nisu donijele roda, a samo jedna koja ga je donijela. Ipak, upravo nas ta prispodoba poziva da ne podlegnemo takvom zaključku podsjećajući nas na bogat urod onog zrna koje je palo na dobro tlo.

Želio bih da nam ovo bude polazište i za promišljanje o temi koja nas je ovih dana okupila ovdje u Lovranu na Mediteranskim teološkim susretima koji nose naslov: „Prorokovati mir okružen bukom rata: mirotvorstvo u doba militarizma.“ To, međutim, nije pitanje samo za sudionike ovoga susreta. To je pitanje za sve nas. Kako govoriti o miru dok oko nas odjekuje buka rata? Kako biti mirotvorac u vremenu u kojemu se naoružavanje sve češće predstavlja kao jedini mogući odgovor na nesigurnost i sukobe?

Prorokovati mir ne znači predviđati budućnost, nego odbaciti uvjerenje da je utrka u naoružavanju jedino jamstvo sigurnosti, a rat normalan način uređivanja odnosa među narodima. Prorok mira upozorava da se mir ne može trajno graditi sredstvima koja već u sebi nose sjeme novih sukoba. Takav proročki glas danas na osobit način upućuje papa Lav XIV. Već je u svojim prvim riječima nakon izbora zazvao mir uskrsloga Krista, „nenaoružan i razoružavajući, ponizan i ustrajan“. Mir se otada nametnuo kao jedna od središnjih tema njegova učiteljstva. Gotovo da nema Angelusa, opće audijencije ili važnijega govora u kojemu ne upućuje poziv na mir. Prema analizi Vatican Newsa, riječ „mir“ pojavila se više od četiri stotine puta u njegovim govorima i porukama tijekom prve godine pontifikata.

No, koliko je njegovo sijanje zapravo bilo uzaludno prosipanje riječi, slično onom onog sijača iz prispodobe? Je li to zaustavilo ratove? Nažalost, nije. Ratovi se i dalje vode, a neki se sukobi dodatno zaoštravaju. Papa poziva na mir, a ratovi se nastavljaju. Govori o razoružanju, a države ulažu sve više u naoružavanje. Poziva na dijalog, a društva postaju sve podijeljenija. Njegove su riječi često nadglasane govorom mržnje, geopolitičkim interesima, trgovinom oružjem i logikom sile. Moglo bi se zato učiniti da njegovi pozivi ne mijenjaju gotovo ništa i da padaju na neplodno tlo.

Ali prispodoba o sijaču uči nas da je to samo jedan dio slike. Sijač ne prestaje sijati zato što velik dio sjemena neće donijeti plod. On sije velikodušno, gotovo rasipnički, jer zna da će dio sjemena ipak pasti na dobru zemlju i donijeti rod koji će višestruko nadmašiti ono što se na prvi pogled činilo izgubljenim. Jednako je tako i sa sjemenom mira. Papa Lav nastavlja ga sijati i onda kada se čini da ga malo tko sluša, jer zna da ni Krist nije prestao sijati kada se činilo da njegove riječi ne donose ploda. Pozvani smo činiti isto. Osobito smo to pozvani mi koji ovih dana sudjelujemo na Mediteranskim teološkim susretima. I ne samo ovih dana ovdje. Ne. To treba biti početak. Pozvani smo ovih dana svojim promišljanjima, razgovorima i susretima tražiti nove načine sijanja mira, kako bismo to sijanje mogli nastaviti ondje odale smo došli, u svojim vjerskim zajednicama i društvima. Ali taj poziv nije upućen samo nama. Upućen je svima. Svatko od nas koji smo se večera okupili na ovoj euharistiji može i treba biti sijač mira ondje gdje živi, radi, govori i donosi odluke.

Iako nam se čini da papine riječi i svakodnevni apeli za mir nisu urodili plodom, možda to ipak nije tako. Možda upravo sada, negdje gdje to ne možemo vidjeti, sjeme mira koje je na primjer posijao u svojoj prvoj enciklici Magnifica humanitas pada na dobru zemlju. Možda njegova riječ mijenja savjest nekoga političara, vojnika ili diplomata. Možda dotiče jednu obitelj ili jednoga mladog čovjeka koji bira između vojnoga i civilnoga služenja, premda je zakonodavac ovo drugo uredio tako da je za njega osobno nepovoljnije. Možda će dotaknuti i osobu koja se upravo odlučuje hoće li na nepravdu odgovoriti osvetom ili krenuti drukčijim putem. Velike promjene često započinju neprimjetno, u ljudskoj savjesti, mnogo prije nego što postanu vidljive u društvu i povijesti.

Ovdje se, međutim, moramo zaustaviti pred još jednim važnim pitanjem. U prispodobi Isus ne poziva svoje slušatelje da procjenjuju kakvo je tuđe tlo. Ne kaže im da razvrstavaju druge na dobre i loše, plodne i neplodne. To bi zapravo bilo opasno. Uostalom, kako sam na ovom istom mjestu rekao pred tri godine, svatko od nas ima faze neplodnosti, ali i plodnosti.  Zato je pravo pitanje koje Isus danas postavlja svakome od nas pitanje: Kakvo sam ja tlo?

To pitanje vrijedi i kada slušamo papine pozive na mir. Nije nevažno jesu li ih čuli i prihvatili predsjednici država, vlade i vojni savezi. Ali prvo pitanje za nas glasi: Jesam li ih prihvatio ja? Jesam li dopustio da u meni donesu više strpljenja, više poštovanja prema drugome, manje agresivnosti u riječima i više spremnosti na slušanje i praštanje? Jesam li razoružao svoje riječi i postupke od osude, prijezira i želje za uzvraćanjem? Jesam li oprostom i pruženom rukom pomirenja spreman otvoriti prostor da se razoruža i onaj drugi? Jesam li spreman prestati govoriti o drugome kao o neprijatelju kojega treba poniziti i poraziti? Jesam li spreman prvi učiniti korak prema pomirenju?

Isus nas u Evanđelju podsjeća da iz ljudskoga srca izlaze zle misli, mržnja, zavist i nasilje. Ali ljudsko srce može postati i izvor dobra, milosrđa, praštanja i mira. U srcu započinju naši mali, svakodnevni ratovi, ali ondje može započeti i mir. To je, uostalom, jedna od temeljnih misli pape Lava XIV.: mir se ne gradi samo za pregovaračkim stolovima nego najprije u ljudskom srcu. Upravo zato njegovi pozivi nisu uzaludni, čak ni kada se čini da ne mijenjaju tijek svjetske politike. Oni nastavljaju Isusovo sijanje. A Isus nas u današnjoj prispodobi uči da se vrijednost sjemena ne mjeri brojem zrna koja su pala na put ili među trnje, nego plodom onoga koje je palo na dobru zemlju.

To je važna poruka i za nas danas. Ona nas ne ostavlja u pesimizmu zbog stanja u svijetu, nego nas potiče na osobnu odgovornost i nadu koja proizlazi iz Božje logike. Bog ne prestaje sijati zato što dio sjemena propada. Zato ni mi ne smijemo prestati. Prispodoba nam ulijeva nadu da će, budemo li poput njega ustrajni, dio sjemena pasti i na dobro tlo te prije ili poslije donijeti bogat rod. Upravo u toj Božjoj ustrajnosti, kojoj smo pozvani pridružiti i svoju ustrajnost, nalazi se naša nada u bolji svijet, u svijet u kojemu jedni drugima više nećemo biti neprijatelji, nego ćemo, kako nas je podsjećao papa Franjo, jedni u drugima prepoznavati braću i sestre.