Svetkovina svete Bogorodice Marije – Nova Godina 2026.

Draga sestre i braćo,

prvi dan nove godine pred nas stavlja više tema, a sve se na neki način slijevaju u jednu riječ: početak. Nova godina je – barem simbolički – novi početak. No mi u vjeri znamo: svaki početak je prije svega dar, a tek onda zadatak. Ona je i kontinuitet. Nastavljamo nadograđivati na onome što je bilo.

Prošla godina bila je za opću Crkvu obilježena jubilejem o 2025. obljetnici Isusova utjelovljenja. Za nas u Rijeci to je bio i jubilej 100. obljetnice utemeljenja biskupije koji se nastavlja u ovoj godini, sve do svetkovine sv. Vida.

Uz jubilej je bila povezana i mogućnost potpunog oprosta, a mi smo prije nekoliko dana dobili odgovor Apostolske pokorničarne (br. 1361-1361/25/I) da je riječka katedrala i u ovoj godini, sve do svetkovine sv. Vida mjesto gdje se može zadobiti potpuni oprost. No nemojmo se zaustaviti samo na tome. Jubilej nas poziva na nešto dublje: da budemo sinodalna i misionarska Crkva, odnosno Crkva u kojoj će se svatko od nas – u svojim zvanjima i poslanjima – ugraditi osobnim doprinosom. Jubilej nije samo “nešto što se dobije”. Jubilej je i “nešto što se živi”.

Druga tema današnjega dana je Blažena Djevica Marija, koju danas slavimo pod njezinim prvim velikim crkvenim naslovom: Bogorodica. Ova se svetkovina slavi tjedan dana nakon Božića jer je duboko povezana s božićnim otajstvom: u betlehemskom Djetetu Bog je doista postao čovjek. Bog je postao jedan od nas. Bog je postao “S nama Bog”. Nije to lako razumijeti. Nije bilo ni Mariji. To je otajstvo koje je moguće samo poput nje pohraniti i o njemu prebirati u srcu. I pred njim biti ponizni i maleni kao pastiri. Tad, usprkos svim životnim izazovima, ono i nas može ispuniti istinskom radošću i proslavom Boga.

Jedan od životnih izazova s kojim se moramo nositi na različitim razinama, počinjući od one osobne, je izazov mira. Danas, naime, obilježavamo 59. svjetski dan mira. Tom prigodom je papa Lav XIV., koji redovito govori o miru i poziva na pomirenje, poslao svoju poruku naslovljenu: “Prema razoružanom i razoružavajućem miru”. Nadahnuta je njegovim prvim nastupom i pozdravom Krista uskrsloga “Mir s vama”, koji je tom prigodom ovako objasnio: “To je mir uskrsloga Krista – mir koji je razoružan i koji razoružava, ponizan i postojan. On dolazi od Boga, Boga koji nas sve ljubi bezuvjetno.”

Papa Lav XIV. prvo poglavlje svoje poruke posvećuje upravo nama kršćanima i onome što se, kad je riječ o miru, treba vidjeti u nama. Preuzimajući sliku svjetla koje je neophodno da ne bismo potonuli u tamu, ali svjestan i toga da je moguć drugačiji izbor: zaboraviti svjetlo, izgubiti osjećaj za stvarnost i prepustiti se djelomičnom i iskrivljenom prikazu svijeta, obilježenom tamom i strahom, on svoju poruku nama kršćanima sažima u riječi sv. Augustina: “Ako želite druge privući miru, imajte ga vi prvi; budite najprije vi čvrsti u miru. Da biste druge zapalili, morate imati upaljeno svjetlo u sebi.”

U nastavku nudi naznake “zaboravljenog svjetla”, zbog kojega se gubi osjećaj za stvarnost. Tako, u odlomku o razoružanom miru, u kojem ponavlja da je “mir uskrsloga Isusa … razoružan, jer je i njegova borba bila razoružana”, kao znakove zaboravljenog svjetla prepoznaje:

–       trku u naoružanju koja se očituje kroz “povećanje vojnih izdataka … uz opravdanje opasnosti koju navodno predstavljaju drugi” te “iracionalnost odnosa među narodima koji se ne temelji na pravu, pravednosti i povjerenju, nego na strahu i vladavini sile”;

–       “preusmjeravanje obrazovnih politika”: umjesto kulture sjećanja, koja čuva svijest sazrelu u dvadesetom stoljeću i ne zaboravlja milijune žrtava, promiču se kampanje i programi – u školama, sveučilištima i medijima – koji šire percepciju prijetnji i prenose isključivo naoružan pojam obrane i sigurnosti;

–       činjenicu da su daljnji tehnološki napredak i vojna primjena umjetne inteligencije radikalizirali tragičnost oružanih sukoba, osobito u tome da se “nazire proces razrjeđivanja odgovornosti političkih i vojnih vođa” zbog sve većeg prepuštanja strojevima odluka koje se tiču života i smrti, što on smatra spiralom “bez presedana” za pravni i filozofski humanizam na kojem počiva civilizacija;

–       te napokon i goleme koncentracije privatnih gospodarskih i financijskih interesa koje guraju države u tom smjeru. Zbog toga poziva ne samo da ih se razotkrije, nego i da se – jer to samo po sebi nije dovoljno – potiče buđenje savjesti i kritičkog mišljenja.

S druge strane znakove svjetla prepoznaje:

– u dobroti, za koju kaže da je razoružavajuća;

– u božićnom otajstvu malenosti i činjenici da je Bog postao dijete jer nas ništa ne može promijeniti kao dijete;

– u djeci i svima koji su krhki, poput njih, i čija nam sudbina probada srca;

– u načelu pape Ivana XXIII., koji je u enciklici “Pacem in terris” pozvao da se ravnotežu u naoružanju zamijeni uzajamnim povjerenjem;

– u snazi različitih religija, kojima je upravo temeljna služba čovječanstva pomoći da prijeđemo granice krvi i etničke pripadnosti te nadvladamo bratstva koja prepoznaju slične i odbacuju različite.

U nastavku papa upozorava da danas ništa od ovoga nije samo po sebi razumljivo. Piše: “Nažalost, sve je češće u suvremenom okruženju povlačenje riječi vjere u političku borbu, blagoslivljanje nacionalizma i religijsko opravdanje nasilja i oružane borbe.” Iz toga za nas vjernike svih religija, osobito za nas kršćane, proizlazi jasna zadaća: “Vjernici moraju aktivno opovrgnuti, prije svega životom, te oblike blasfemije koji zamračuju sveto ime Božje.” Ovo, dodaje, ne oslobađa od odgovornosti političare na svim razinama, kojima je dužnost “mirno usklađivanje odnosa među političkim zajednicama … koje se temelji na uzajamnom povjerenju, iskrenosti u pregovorima i vjerodostojnosti prema preuzetim obvezama”.

Sve ovo što papa piše za mir na globalnoj razini, potrebno nam je i na nacionalnoj razini, koju razdiru podjele i nemiri. U papinoj ovogodišnjoj poruci možemo prepoznati mnoge znakove zaboravljenoga svjetla koji su očito prisutni i našoj društveno-političkoj zajednici, počinjući od trke u naoružanju umjesto da izgrađujemo odnose povjerenja do ideoloških svađa i podjela kojima se isključuju manjine i oni koji su drugačiji. Ali ima i znakova svjetla. Nastojmo ih vidjeti. Otvorimo oči za dobro u našem društvu i Crkvi. I sami, živeći razoružavajuću dobrotu – kako je papa zove  – postanimo svjetlo drugima. Jer protiv tame se ne treba boriti. Treba zapaliti svjetlo.

Neka – zaključujem papinim riječima na kraju njegove poruke – “ovo bude plod Jubileja nade, koji je potaknuo milijune ljudi da se ponovo otkriju kao hodočasnici i započnu u sebi ono razoružanje srca, uma i života na koje Bog neće oklijevati odgovoriti ispunjavajući svoja obećanja.”