Proslava svetkovine svetog Dominika – apostoli poput njega i dalje su potrebni

U crkvi sv. Jeronima u Rijeci 8. kolovoza svečano je obilježena svetkovina sv. Dominika, jednog od najvažnijih svetaca redovničke duhovnosti. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je fra Dragan Grizelj, gvardijan i čuvar svetišta Majke Božje Trsatske, zajedno s braćom dominikancima i Sanjinom Francetićem, prvostolnim dekanom i župnikom župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. događaj je okupio vjernike i ljubitelje liturgijske glazbe koji su ispunili crkvu u večernjim satima.

Posebnu duhovnu notu slavlju dali su polaznici Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu „Fra Ivan Peran“, koji su izveli gregorijanske napjeve na latinskom jeziku. Dominikanci i franjevci povezani su kao najvažniji prosjački redovi srednjega vijeka, nastali gotovo istodobno početkom 13. stoljeća, ali s različitim naglascima, duhovnošću i stilom djelovanja, ali je združena proslava sv. Dominika pokazatelj njihovog zajedništva. U tom duhu, na početku misnog slavlja izvedena je antifona dočeka braće franjevaca prilikom koje su se redovnici zajednički poklonili oltaru.

U uvodu misnog slavlja, fra Grizelj je naglasio: “Serafski otac Franjo i apostolski otac Dominik su gorjeli za Isusa Krista, za Boga i riječ Božju, za pravu istinsku vjeru. Kriza Crkve je bila onda, kao i danas, stoga su apostoli poput njih i dalje potrebni da pravom vjerom i svojim primjerom pokazati kako se ljubi Gospodin.”

U propovijedi fra Grizelj je napomenuo kako su i Franjo i Dominik djelovali u vremenima kada su ljudi na svoj način tumačili Sveto Pismo. “Današnje evanđelje kaže da smo ‘svjetlost svijeta’ i ‘sol zemlje’. Sam će Isus reći da će se spasiti onaj koji konkretno živi svoju vjeru. Sveti Dominik je prepoznao zato važnost nauka. Franjo i Dominik su željeli da osnuju jedinstveni redovnički red, no budući da su bili prostorno vrlo udaljeni, to je bilo nemoguće. No, danas ih stoga možemo smatrati dvama ‘plućnim krilima’ Crkve koja cjelovito ‘dišu vjeru’ i prolaze, poput Krista svijetom čineći dobro. To je poziv da i mi ne prilagođavamo svoju vjeru vlastitim prohtjevima već da nasljedujemo riječ Božju.” Naveo je vizionarski primjer sv. Dominika kao onoga koji je u suglasju s tom Božjom riječi uočio potrebe Crkve te osnovao i ženski red sestara dominikanki koje su među ženskim svijetom širile istu, naglasivši tako odgajateljsku dimenziju reda. “Malo je potrebno da skrenemo s pravoga puta, kao odgajatelji, kao roditelji svjesni smo kako je potrebno paziti da nam obitelj ide pravim putem. Isto je i u Crkvi: potrebno je paziti da velika obitelj Crkve ide pravim putem. Mi smo kao redovnici pozvani na junački način živjeti po svojim zavjetima kao odgovorom na Božji poziv. U kriznim trenucima potrebni su nam apostoli koji će nas vratiti na pravi put. Isus nas je upozoravao kako je potrebno nasljedovati vjeru čvrsto.”

Vrativši se slikama svjetla i soli koje Isus koristi u evanđelju, propovjednik je kazao kako “Isus nas smatra tim svjetlom i solju, kao i što su bili i sveti Franjo i Dominik. Oni su ljubili Crkvu i evanđelje. Svatko od nas ima zadatak ljubiti Boga i davati se za Njega, živeći kvalitetan kršćanski život po Božjim zapovijedima.”

Spomenuo se i pape Lava XIV., s naglaskom na poruku mira koja je obilježila početak njegovog pontifikata. “Mi možemo biti aktivni graditelji mira, prvo u našim obiteljima, a onda u Crkvi i društvu. Počnimo prvo od svog unutarnjeg mira i našeg odnosa s Gospodinom. Sveti Dominik je imao želju za mirom kakav donosi Krist, a kada se napojio tim mirom, mogao ga je davati drugima.” Istaknuo je i važnost autentičnog svjedočanstva kršćanskog života, rekavši kako “često upiremo prstom u drugoga kada nas povrijedi, ali često zaboravljamo sebe pitati kako smo mogli biti isti takvi. U tom svjedočanstvu vjere pomoć nam mogu biti Dominik i Franjo, koji su na Kristovu sliku prošli ovim svijetom čineći dobro. Sveti Dominik je prepoznao ne samo važnost nauka, već i potrebe siromaha, uzdižući kreposti po uzoru na Krista.” Svoju propovijed fra Grizelj završio je ohrabrenjem vjernicima kako se “nikada ne umarajmo činiti dobro, i nikada nije kasno vratiti se na pravi put, pokajati se za svoje slabosti i grijehe, ali i njegovati svoju svjetlost i okus koju dajemo svijetu.”

Misno slavlje završilo je u radosnom tonu pjesme “Svi kličimo Dominiku”, tražeći zagovor sveca koji je izgarao za evanđelje.

Nakon misnog slavlja vjernici su se zadržali u samostanskom klaustru, gdje je upriličeno prigodno druženje u ozračju zajedništva i zahvalnosti.

Eva Marković