Krštenje Gospodinovo (2026.)

U Sinu smo i mi postali Božji sinovi i kćeri. To je naš identitet. I dok mnogi danas svoj identitet zatvaraju u uske nacionalne i interesne okvire te ga procjenjuju bojom kože, jezikom i podrijetlom, dok ga drugi traže i mjere moći, bogatstvom, uspjehom, statusom, lajkovima i priznanjima, današnji blagdan podsjeća na naš najdublji identitet: identitet sinova i kćeri Božjih u Sinu – identitet koji treba prožimati i nadilaziti sve naše druge identitete.

Opisujući Isusovo krštenje, evanđelist Matej se služi trima snažnim slikama. U njima sažima uskrsnu vjeru Crkve.
Prva slika su „otvorena nebesa“. To nije samo opis događaja, nego teološka poruka: Bog u Isusu iz Nazareta postaje jedan od nas, Emanuel – S nama Bog. Starozavjetnom čovjeku – osobito u kasnijim stoljećima – često se činilo da je nebo zatvoreno i da Bog šuti. Zato je molio, čeznuo, vapio. Tu čežnju, tu „žudnju“ da se Bog približi, na svoj način izriče i Izaijino proročanstvo koje danas slušamo: Bogu smo dragi. On nas vidi. I podupire svojom milošću. I danas mnogi osjećaju da je „nebo zatvoreno“ zbog ratova, neizvjesnosti, skupoće, bolesti, usamljenosti, polarizacije i općeg umora od loših vijesti. Otvorena nebesa svima njima poručuju: Bog nije nijem, nije dalek, nije odsutan. Nije odustao od čovjeka, nego ulazi u našu povijest da nas spasi – i da nas dovede do punine života.
Druga slika je golub: znak Duha Svetoga. Ali ona nosi i dodatnu poruku: Bog u Isusu ne dolazi da uništi, nego da spasi grešnike. Slika nas vraća na starozavjetne prizore, osobito prapovijesnom potopu kad se nebo „rastvaralo“ kao znak suda nad zlom. Odjek te poruke čuje se i u propovijedi Ivana Krstitelja, koji snažno naglašava Božju pravednost: Bog će presuditi zlu i spasiti dobro. No taj odjek prepoznajemo i u sebi: u našoj potrebi da na druge bacamo osude, da jedni druge „etiketiramo“ i unaprijed presuđujemo – na mrežama, u javnosti, u Crkvi, u obitelji. A ipak, u vrijeme potopa, golubica s maslinovom grančicom donosi vijest da se Božji gnjev smirio i da se otvara nova budućnost. Duh u liku goluba nad Isusom šalje istu poruku: nebesa se ne otvaraju da bismo bili uništeni, nego da bismo bili spašeni. To je upravo ono što Izaija naviješta u pjesmi o Sluzi Jahvinu: Bog dolazi blago, ali stvarno; nenametljivo, ali spasonosno. Duh u liku goluba podsjeća i nas kršćane: ne živimo od logike osude, nego od logike spasenja. A Božja je pravda milosrđe.
Treća slika je glas s neba: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Ta rečenica dobiva punu težinu osobito u okolnostima Isusove muke i smrti. Isus iz Nazareta bio je osuđen kao bogohulnik i pogubljen sramotnom smrću na križu. Židovu je – i tada i danas – teško spojiti takav kraj s očekivanim Mesijom. Zato evanđelist poseže za riječima Staroga zavjeta i u Očevu glasu prenosi uskrsnu poruku Crkve: Isus je doista Božji Sin i Krist – Mesija. U njegovim riječima i djelima, a osobito u najvišem daru – daru života iz ljubavi – prepoznajemo pravo Božje lice. Isus je „Ljubljeni“: jedinstven, nezamjenjiv, onaj u kojem Bog govori konačno i puninom. A riječi „u njemu mi sva milina“ vraćaju nas Izaijinoj pjesmi o Sluzi Jahvinu, u kojoj su prvi kršćani našli ključ razumijevanja sablazni križa: put spasenja se ne događa nasiljem, nego poniznom ljubavlju i služenjem. Ali ne smijemo zaboraviti: u Sinu smo i mi postali Božji sinovi i kćeri. To je naš identitet. I dok mnogi danas svoj identitet zatvaraju u uske nacionalne i interesne okvire te ga procjenjuju bojom kože, jezikom i podrijetlom, dok ga drugi traže i mjere moći, bogatstvom, uspjehom, statusom, lajkovima i priznanjima, današnji blagdan podsjeća na naš najdublji identitet: identitet sinova i kćeri Božjih u Sinu – identitet koji treba prožimati i nadilaziti sve naše druge identitete.
No nije dovoljno znati i ispovijedati da je Isus Mesija – Krist, pa se i sami s njime prepoznavati kao sinovi i kćeri. Potrebno je iz toga živjeti. To nam je moguće jer smo i mi, u Isusu i po našem krštenju, pomazani – kršteni „Duhom Svetim i snagom“. To pomazanje nije samo čast; ono je i poslanje. Zato se ono što Djela apostolska kažu o Isusu – da je prolazio „zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima je ovladao đavao“ – pretvara u naše poslanje. Kao kršćani poslani smo činiti dobro, gdje god živimo: u obitelji, na radnom mjestu, u društvu. I donositi ozdravljenje: riječju koja ne ranjava, gestom koja ne ponižava, odlukom koja gradi, a ne razara. Od nas se ne traži nemoguće ili što se ostvaruje samo u velikim događajima. Traže se svakodnevne i obične, ali i tako potrebne geste ljubavi koja služi: u pomirenju u obitelji, u brizi za potrebne, u posjetu starijoj osobi ili samcu, u nepristajanju na ogovaranje i klevetu, u konkretnoj solidarnosti, u volontiranju, u kulturnoj raspravi i dijalogu bez vrijeđanja…
Otvorena nebesa, Duh koji silazi i glas Očev – sve to danas govori i nama: u Kristu smo ljubljeni i poslani. Ne da budemo tek pasivni promatrači onoga što nam je Bog objavio u Isusu, nego da tome budemo svjedoci.
Slika: Maria Cavazzini Fortini, Isusovo krštenje, akvarel.