Izvješće studijske sinodalne skupine br. 9 – Iskustva homoseksualnih osoba vjernika

Studijska skupina br. 9, osnovana u okviru sinodalnog procesa „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje”, zadužena za produbljivanje nekih važnih pitanja proizašlih iz Sažetog izvješća Prvog zasjedanja XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode, objavila je 4. svibnja 2026. svoje Završno izvješće posvećeno teološkim i metodološkim sinodalnim kriterijima za zajedničko razlučivanje novih doktrinarnih, pastoralnih i etičkih pitanja. Već smo pisali o posebnom pitanju angažmana kršćana u aktivnom nenasilju, a sada promotrimo još jedno pitanje obrađeno u tome izvješću, iskustvo homoseksualnih osoba vjernika.

Polazi se od dva konkretna svjedočanstva, među brojnim pristiglim na tu temu. Prvo svjedočanstvo, iz Portugala, polazi od osobne drame – „tajnog“ otkrića vlastite različitosti u adolescentskoj dobi, što je dotičnu osobu dovelo do dubokog osjećaja samoće i izolacije, kako u društvu tako i u Crkvi. Svjedočanstvo opisuje radosno otkriće kršćanske zajednice utemeljene na ignacijanskoj duhovnosti, praćeno istodobno i brojnim poteškoćama. U prvom redu to su “razarajuće posljedice ‘konverzivnih terapija’ usmjerenih na ‘povratak’ na heteroseksualnost, kao i proturječne preporuke za brak ‘sa ženom kako bi se pronašao mir’. Iznosi se potom iskustvo važnosti vjere autoru svjedočanstva: “U tom unutarnjem previranju, ali istodobno i kao put prema njegovu razrješenju, svjedočanstvo govori o ‘otkriću’ da grijeh u svojoj srži ne leži u (homoseksualnom) partnerskom odnosu, nego u ‘nedostatku vjere’ u Boga koji želi naše ‘ispunjenje’. Upravo ta nova svijest postaje polazišna točka za nadilaženje shvaćanja kršćanske zajednice samo kao mjesta ‘prihvaćanja’ i ‘suosjećanja’, te za dolazak do iskustva zajednice kao mjesta u kojem ‘svi mi bivamo ljubljeni’.”

Drugo svjedočanstvo, iz Sjedinjenih Američkih Država, ističe kako je trenutačna „točka dolaska“ protagonista plod dugoga hoda vjere, koji je uključivao „molitvu, terapiju i zajednicu sposobnu pružiti podršku“. Prisutnost kršćanske zajednice u ovom je slučaju obilježena svjetlom i sjenama, ali se pokazala presudnom. “Svjedočanstvo najprije opisuje problematičnu pripadnost jednoj katoličkoj skupini (Courage) koja je, potičući ‘konverzivnu terapiju’, izazivala učinak razdvajanja vjere i seksualnosti. S druge strane, govori o tome kako je studij teologije omogućio otvaranje novih obzora kontekstualnog tumačenja Biblije, nadilazeći tradicionalistička pa čak i fundamentalistička čitanja. Nadalje, svjedoči se kako je presudan bio susret s kršćanskim zajednicama i gostoljubivim svećenicima, koji su pridonijeli razvoju praksi što su se konkretizirale u pastoralnom služenju u brizi za bolesne, starije osobe, usamljene i depresivne, kao i za one koji su odbačeni zbog pripadnosti LGBTQ zajednici. Također se ističu brojna nerazumijevanja unutar kršćanske zajednice, s ukorijenjenim stavovima homofobije i transfobije.” Ovo svjedočanstvo naglašava kako kršćanska zajednica, na svim razinama – lokalnoj i univerzalnoj – može predstavljati presudno mjesto kroz prihvaćanje i gostoljubivost.

Nakon sažimanja tih dvaju svjedočanstava, Izvješće analizira temu kroz podnaslove “Izazov: iskustva, prakse i spoznanja” i “Napetost između pastoralne prakse i nauka: kako izići iz slijepe ulice”. Prepoznaje samoću, tjeskobu i stigmu koje prate homoseksualne osobe i njihove obitelji, ne samo u društvu nego i u Crkvi, što se često povezuje s napasti skrivanja u dvostrukom životu. Izvješće poziva kršćane da si postave pitanje koji su korijeni stavova koji se opiru suočavanju sa stvarnim stanjem osoba. Izvješće se kritički izjašnjava o dva sporna pristupa. S jedne strane radi se o prisiljavanju osoba da se podvrgnu konverzijskim terapijama, a s druge pojednostavljeni savjeti homoseksualnim osobama da pristupe sakramentu braka. Plod oba pristupa su samoća, nedostatak nade i depresija. Odbacuje se “razarajuće razdvajanje između vjere i seksualnosti” i priznaje se važnost seksualnosti za čovjeka, koje ne opravdava njezino shvaćanje kao jedinog aspekta života. Ističe se “stabilnost kvalitetnog afektivnog odnosa (koji) omogućuje dijeljenje životnih perspektiva”; “oslobađajuća snaga osobnog susreta s Kristom koji nas ljubi takve kakvi jesmo”; “prihvaćanje samoga sebe povezano s produbljivanjem vjere i aktivnim sudjelovanjem u životu kršćanske zajednice kroz služenje; specifičan doprinos teologije koja otvara mogućnost kontekstualnog i hermeneutičkog čitanja Biblije”.

U podnaslovu “Napetost između pastoralnih praksi i doktrine: kako izaći iz slijepe ulice?” piše se o zahtjevnosti i napetosti koji za pojedince i kršćanske zajednice proizlaze iz „postojanosti“ u sadašnjem nauku i pastoralnog „prihvaćanja“ homoseksualnih osoba. Izvješće si postavlja pitanje kako izaći iz navedene slijepe ulice u kojoj “polarizirana stajališta koja se smatraju nepomirljivima s jedne strane dovode do dubokih patnji, osobnih rana i iskustava marginalizacije ili paralelnih života kod vjernika homoseksualne orijentacije, a s druge strane uzrokuju sukobe, suprotstavljanja i naizgled nerješive prijepore u crkvenom životu između onih koji u ime istine ponovno potvrđuju neotuđiva načela i onih koji, premda na različite načine, naglašavaju zahtjeve razumijevanja i milosrdne ljubavi”.

Izvješće izričito kaže kako ovdje nije riječ o “forsiranju uspostave novog nauka” Crkve, već o zauzimanju za “slušanje iskustava te o poticanju pastoralnih i crkvenih praksi međusobnog upoznavanja, suradnje, uključivanja i dijaloga među vjernicima”. Valja “nadvladati teorijski model koji praksu izvodi iz unaprijed pripremljene doktrine, ‘primjenjujući’ opća i apstraktna načela na konkretne i osobne životne situacije” i pronaći odnose “između teorije i prakse, između mišljenja i iskustva, prepoznajući da i samo teološko promišljanje polazi od iskustava dobra koja su upisana u sensus fidei fidelium (osjećaj vjere kod vjernika)”.

Pitanja sinodalnog razlučivanja

U završnom dijelu iznose se neka pitanja sinodalnog razlučivanja koje treba provoditi u kršćanskim zajednicama i čiji se ishodi ne mogu unaprijed odrediti gotovim formulama.

Prepoznajući središnje mjesto Božje riječi u životu Crkve, važno je prije svega posvetiti vrijeme produbljenom proučavanju biblijskih tekstova koji se – izravno ili neizravno – koriste u tumačenju značenja homoseksualnosti u perspektivi biblijske antropologije: potrebno je ići dalje od pukog ponavljanja njihova uobičajenog prikaza te uzeti u obzir doprinos različitih egzegetskih čitanja. Kao pomoć ovoj refleksiji preporučuju se mjerodavne stranice Papinske biblijske komisije, »Što je čovjek?« (Ps 8,5). Putovanje kroz biblijsku antropologiju, Dokumenti 194, Zagreb, 2022., osobito stranice 226–239 (dokument izvorno izdan 2019.).

Iz recentnog crkvenog učiteljstva Izvješće ističe dokumente Persona humana (1975., PH) i Homosexualitatis problema (1986., HP) koji, mada različiti, naglašavaju da je time „odlučno osuđena činjenica da su homoseksualne osobe bile i još uvijek jesu predmet zlonamjernih izraza i nasilnih postupaka” (HP 10). Iz tog razloga Homosexualitatis problema, izričito posvećen — kako kaže podnaslov — pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, zatražio je od biskupa da „u svojim biskupijama organiziraju pastoral za homoseksualne osobe” (HP 15), ponovno naglašavajući da pastoral mora biti „u potpunom skladu s naukom Crkve” (isto), utemeljenim na Bibliji i živoj Predaji.

Nadalje, ističe se da dokument Persona humana prihvaća doprinos psiholoških znanosti jer prvi put formulira razlikovanje između homoseksualnih čina i homoseksualnog stanja ili sklonosti (usp. PH 8). U toj perspektivi, kršćanska je zajednica pozvana zapitati se: kako možemo dublje razumjeti ljudsko i moralno iskustvo homoseksualnih vjernika, koristeći ne samo svjetlo koje dolazi iz Božje riječi, nego i transdisciplinarni pristup?

Nadalje, Izvješće se pita kako su naše zajednice pozvane konkretno suočiti se sa situacijama polarizacije i podjela prema homoseksualnim vjernicima te sa stavovima odbacivanja ili straha? Ako se slažemo da pretvaranje kako to pitanje ne postoji nije dobra praksa, kako naučiti slušati uzajamne poteškoće, strahove i otpore, priznajući njihovu prisutnost i razloge?

U toj perspektivi, Izvješće tvrdi kako se moramo upitati jesu li, u kojoj mjeri i u kojim oblicima pastoralne prakse koje postoje u našim zajednicama doista sposobne prihvatiti svjedočanstva životnog iskustva homoseksualnih vjernika, kako bi podijelile iskustvo vjere koje oni nose i pratile njihov put u svjetlu Evanđelja. Ukratko, kako osmisliti i voditi pastoral koji dopušta da ga to svjedočanstvo propituje? Kako iznijeti zahtjeve sadržane u navještaju i učenju Crkve, aktualizirajući ih s evanđeoskom primjerenošću?

Izvješće naglašava kako u svjedočanstvima nije nedostajala kritička svijest o utjecaju tih iskustava ne samo na osobnoj, nego i na zajedničkoj razini, kako društvenoj tako i crkvenoj. U tome smislu, što iskustvo patnje, samoće i isključenosti, o kojem ta svjedočanstva govore, poručuje i donosi kršćanskoj zajednici? Radi li se samo o odstupanju od uobičajenih crkvenih i društvenih normi, po kojem osobu treba vratiti u njezin način postojanja, ili ta „patnja” govori nešto dublje?

Zaključujući, Izvješće naglašava potrebu da s parrhesiom (otvorenim govorom), slušajući Božju riječ življenu u Crkvi, suočimo s danas čestim pitanjem može li se, kada je riječ o homoseksualnim osobama, koristiti pojam „brak”, izjednačujući odnos koji one žive s heteroseksualnim bračnim odnosom, a da se pritom ne priznaju njihove razlike. To je, prije svega, očita nemogućnost rađanja koja je sama po sebi povezana sa spolnom razlikom, u odnosu na koju tehnike medicinski potpomognute oplodnje otvaraju dodatne poteškoće. Slijedom toga, potrebno je postaviti pitanje kako je kršćanska zajednica pozvana tumačiti i suočavati se s pitanjima koja se odnose na odgojne obveze prema djeci u obiteljskom, crkvenom i društvenom životu, u vezi s izvanbračnim zajednicama homoseksualnih vjernika.