Druga nedjelja po Božiću, 2026.

Evanđelje je radosna vijest koja se nudi svima. Bog želi da se svi spase, ali nikoga ne prisiljava ni na što. Čovjek je slobodan: može prihvatiti ili ne prihvatiti Boga i njegovu ponudu spasenja koju nam je darovao u Riječi – Isusu Kristu.

„K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“, konstatira evanđelist. Tužna je to činjenica. Ipak, premda je tužna, ne prestaje biti radosna vijest. Ne govori samo o čovjeku i njegovu odbijanju Boga, nego još više o Bogu koji čovjeku ne želi oduzeti slobodu – a time ni njegovu ljudskost i, zapravo, njegovu bogosličnost. I to je uvijek radosna vijest koju je, čini mi se, potrebno često ponavljati svima – pa i nama kršćanima.

No Ivanovo evanđelje ima i nastavak, radosnu vijest u punini: „A onima koji ga primiše – nastavlja evanđelist – podade moć da postanu djeca Božja.“ Cjelovita radosna vijest jest da je Božja ponuda prihvaćena: da je na Božji dar u Riječi – onoj koja je „kod Boga (i) Bog“ – čovjek slobodno odgovorio pozitivno. I dogodilo se ono što je Bog od početka zamislio za nas ljude: ne vlastitom voljom i snagom, nego Božjom milošću, snagom Riječi koja „tijelom postade i nastani se među nama“, postali smo njegova djeca – Božji sinovi i kćeri u Sinu.

Suočeni s mnogim izazovima u svijetu koji se sve brže mijenja i dijeli, pozvani smo ostati Božji sinovi i kćeri u Sinu. A da bismo to doista i ostali, moramo se – i kao Crkva i kao pojedini kršćani – oduprijeti napasti prilagođavanja duhu vremena. Ali što to znači?

To, po mom mišljenju, ne znači zatvarati oči pred svijetom i onim što se u njemu događa. Ne znači podizati zidove i rušiti mostove prema drugima i drugačijima. Ali znači ne dopustiti da nas zarobe „vrijednosti“ ovoga svijeta koje često nisu vrijednosti, nego zamke; i još više, bdjeti da nas ne zahvate ideologije i ideološke podjele – one stare i neke nove – te s njima povezane predrasude ili stereotipi koji u drugima vide neprijatelje i opasnost, a ne prepoznaju braću i sestre.

To zahtijeva kritičko i samokritičko promišljanje svega što se oko nas događa, čitanje svega što se događa kao znakova vremena, kako bismo – slobodni od ideoloških manipulacija i vlastite sebičnosti i samodostatnosti – mogli nuditi svoj kršćanski odgovor u duhu Isusa Krista i njegova evanđelja na sve što se oko nas događa. O tome hoćemo li u tome uspjeti ili ne ovisi vjerodostojnost Crkve kao navjestiteljice radosne vijesti. Upravo zato Crkva se treba trajno obnavljati. A i mi kršćani u njoj, zbog istoga razloga, svakodnevno se trebamo obraćati.

Danas smo svjesniji nego ikad: Crkva nije statična, nego dinamična stvarnost. I za biti i ostati kršćanin uključen u njezin poslanje nije dovoljno jednom postati Božje dijete. Potrebno je svaki dan iznova u otvorenosti Duhu Svetome i njegovim nadahnućima i dijalogu s drugima, preispitivati svoje izbore i živjeti u skladu s onim što smo postali kad smo postali kršćani. Nije dovoljno jednom prihvatiti Riječ koja je tijelom postala; potrebno je u svojoj svakodnevici postati njezin glas – riječima koje govorimo i životom koji živimo.

Kako biti svjedoci Isusa Krista, odnosno glas Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama, pokazuje nam svojim primjerom Ivan Krstitelj. On je svoj glas posudio Riječi. Bio je svjedok za Svjetlo.

Bio je svjedok u radosnim trenucima: u susretu Marije i Elizabete; u događaju rođenja; u propovijedanju obraćenja i navještaju Gospodinove blizine; u trenutku Gospodinova krštenja; i onda kada je Isusa, pred okupljenima, pokazao drugima. Ali bio je svjedok i u trenucima koji nisu bili radosni: kad je bio uhićen; kad se u zatvoru u njemu rodila sumnja pa je pitao je li Isus doista Onaj koji treba doći ili treba čekati drugoga; i naposljetku – bio je svjedok i u času pogubljenja. Zato ga Crkva časti i kao mučenika.

Ivan Krstitelj – koji je bio i ostaje svjedok Isusa Krista i one ljubavi koja nam je u njemu darovana, svjedok punine milosti koju svi u njemu primismo – svojim svjedočkim životom ostaje trajni poziv i primjer svakom kršćaninu i Crkvi u cjelini: da nikada ne smetnemo s uma kako naše poslanje nije biti Riječ, nego njezin glas; i da, u dobru i u zlu – a bilo je, ima i bit će i jednoga i drugoga – ispovijedajući da je Riječ tijelom postala, možemo postati i ostati svjedoci i glas.

To možemo na dva načina.

Prvi: posvjedočiti da smo po Riječi – Isusu Kristu – doista postali djeca Božja, Božji sinovi i kćeri u Sinu.

Drugi: posvjedočiti svima, nikoga ne isključujući, da Bog u Riječi – Isusu Kristu – isto to nudi i njima.

Slika: Paolo Veronese (1528-1588) – Sveta Obitelj s malim svetim Ivanom Krstiteljem i svetom Barbarom https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Veronese_-_Sacra_Famiglia_con_San_Giovanni_Battista_bambino_e_Santa_Barbara,_1185082,_Uffizi.jpg?fbclid=IwY2xjawPFuvpleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9Bc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHjOLkWh_5mzSKwGiDu0ilPESFYq22nR0d-z5-6AZiE5ze-9w5hsk2qmtZoNq_aem_CyIGLNOLojlIYLG7aQRFRQ