4. vazmena nedjelja – Dobri pastir (2026.)

Ovu nedjelju slavimo kao Nedjelju Dobroga pastira. U današnjem evanđelju Isus samoga sebe objavljuje kao Dobroga pastira. On je dobri pastir jer ulazi na vrata, a ovce slušaju njegov glas. Svoje ovce poznaje po imenu, ide pred njima, a one ga slijede. Ne ulazi silom, ne nameće se, nego se nudi i čeka slobodan odgovor, poštujući našu slobodu. Ali upravo zato što je dobri pastir, računa i na snagu svoje privlačnosti: ovce idu za njim jer u njegovu glasu prepoznaju nekoga komu mogu vjerovati.

Objašnjavajući tu Isusovu privlačnost kao Dobroga pastira, papa Lav XIV. u svojoj poruci za 63. svjetski dan molitve za zvanja, koji se također danas obilježava, grčki izraz koji naši prevoditelji Ivanova evanđelja prevode kao „dobri pastir“ (usp. Iv 10,11), prevodi izrazom „lijepi pastir“. To je pastir „koji budi udivljenje: onaj tko ga promatra otkriva da život postaje uistinu lijep kad se ide za njim“. A još više: „kad postanemo njegovim učenicima, i sami postanemo ‘lijepi’: njegova ljepota nas preobražava.“

U nastavku evanđelja Isus se predstavlja i kao „vrata ovcama“. Ne privlači nas samo svojom dobrotom i ljepotom, niti nam je samo primjer kako trebamo živjeti, nego nam se u njemu otvara pristup spasenju, sigurnosti i punini života. Po njemu, koji je dobri pastir i vrata ovcama, ulazimo u zajedništvo s Bogom, ali po njemu i izlazimo u život: u slobodu djece Božje, u prostor ljubavi, služenja i predanja. To nije neka apstraktna stvarnost. Ući kroz ta vrata znači učiti živjeti iz molitve, iz Božje riječi, iz sakramenata i iz života Crkve. A izići kroz ta vrata znači nositi to isto iskustvo u svoju svakodnevicu: u obitelj, u odnose, u posao, u školu, među siromašne, osamljene, bolesne i zaboravljene. Tada vjera nije zatvorena u crkvu, nego postaje život.

Ulazak kroz Isusa, koji je „vrata ovcama“, omogućuje nam upoznati Boga, kako bismo potom mogli, s povjerenjem u njega i njegov plan s nama, izići kroz ta ista vrata i darovati same sebe svojoj braći i sestrama. To je odgovor na Božji poziv, koji, kako piše papa Lav XIV., „nije nešto što se stječe odmah, nešto što je ‘dano’ jednom zauvijek. To je, radije, putovanje koje traje. Nešto slično ljudskom životu, gdje primljeni dar ne samo treba čuvati, već i njegovati kroz svakodnevni odnos s Bogom kako bi rastao i donosio plodove.“

Drugim riječima, nitko od nas nije jednom zauvijek završio svoj odgovor Bogu. Dokle god živimo, Bog nas zove. U svakoj dobi, u svakoj situaciji, u svakom novom iskustvu života. Jedini veliki poziv svih nas jest da budemo njegovi, da budemo sveti, da budemo lijepi njegovom ljepotom. A unutar toga jednog poziva ima mnogo konkretnih putova, mnogo novih početaka, mnogo novih odgovora. Bog nas ne prestaje zvati. Čak i kad zakažemo, on ne odustaje. I tada s nama ima svoj plan. Jer njegov je poziv uvijek poziv ljubavi.

Slika: Sybil C. Parker, The Door of the Fold / Vrata ovčinjaka, 1895. Ulje na platnu. Javna domena.