2. nedjelja kroz godinu (A), 2026.

Svjedočanstvo Ivana Krstitelja o Isusu iz Nazareta kao Mesiji – Kristu, koje nam je prenio današnji evanđeoski ulomak, ima dva dijela s kojima su povezane i dvije važne poruke za nas.

Prvim dijelom svoga svjedočanstva Ivan predstavlja Isusa kao Jaganjca Božjega. Nama, iz postuskrsne perspektive, taj naziv u pamet priziva pashalno janje te Krista raspetog i uskrslog. Ivanu i njegovim suvremenicima to nije moglo biti posve jasno. Štoviše, taj je naziv u napetosti s Ivanovim propovijedanjem. On je govorio da dolazi jači od njega. A janje – zar ono može biti jače od ikoga? Ipak, mi iz postuskrsne perspektive znamo: janje može biti jače od svega. Jače čak i od smrti. Ne snagom nasilja, nego snagom ljubavi; ne pritiskom, nego darom; ne osvetom, nego milosrđem.

Ovo nam pomaže razumjeti i Ivanovo ponavljanje da Isusa nije poznavao. Njegovo nepoznavanje Isusa nije u smislu da ga nije znao kao osobu – kao rođaci su se vjerojatno susretali i ranije – nego u smislu da nije poznavao njegovo poslanje, njegov put, njegov način. Isusovo poslanje drukčije je nego što ga je Ivan isprva zamišljao. To nije poslanje utjerivača pravde silom i moći vlasti. Nije poslanje onoga koji dolazi „presuditi“ i „slomiti“. To je poslanje Jaganjca Božjega: donositelja milosrđa, svjedoka ljubavi, onoga koji ponizno služi i preuzima na sebe našu grešnost – da bi je izbrisao, da bi je „odnio“.

Ovo je, čini mi se, prva poruka za nas. I mi možemo biti blizu Isusu, a ipak ga ne poznavati. Možemo znati njegove riječi, a promašiti njegov stil. Možemo braniti njegovu istinu, a zaboraviti njegovo milosrđe. Možemo biti gorljivi, a tvrdi; zauzeti, a bez nježnosti; „pravedni“, a bez evanđeoske poniznosti.

U drugom dijelu svjedočanstva o Isusu Ivan govori o Duhu kojega je promatrao i koji je na njemu ostao. O ovom silasku Duha Svetoga slušali smo prošle nedjelje u prikazu Isusova krštenja. No u ovom Ivanovu svjedočanstvu imamo novi naglasak: naglasak na riječi ostaje. Duh Sveti nije samo sišao na Isusa iz Nazareta, nego je i ostao na njemu. U Starom zavjetu Duh je dolazio na ljude da ih osposobi za određeno poslanje – i to je često bilo privremeno, do dovršetka zadaće. U Isusu iz Nazareta Duh ne dolazi samo „na trenutak“, nego ostaje trajno. To je, za Ivana, znak da je Isus Sin Božji. I on to svjedoči.

Ivan svjedoči i još nešto: svjedoči da je onaj na kojega je sišao i na kojemu ostaje Duh Sveti ujedno i onaj koji druge krsti Duhom Svetim. Duh Sveti nije dar samo za Isusa, nego je po Isusu dar za sve koji su njegovi. Duh Sveti po Isusu trajno ulazi u našu povijest, da bi mogao trajno biti s nama i u nama te nastaviti svoje poslanje.

Ovo je druga poruka za nas. Duh Sveti je po Isusu iz Nazareta trajno došao u svijet da bi po njemu Isus trajno ostao s nama i u nama. I da bi, surađujući s nama kršćanima – pozvanima da budemo navjestitelji i svjedoci njegove milosti i mira – mogao i u našem vremenu nastaviti uzimati na sebe ljudske slabosti i bijedu te svima biti donositelj spasenja. Velika je to odgovornost kojoj svoj osobni doprinos treba dati svatko od nas kršćana koji činimo Crkvu i u njoj imamo zadaću, ali i milost, nastaviti Isusovo djelo čovjekovog spasenja i posvećenja.

Fotografija: Reljef Agnus Dei i Kerubina – katalonski – Metropolitanski muzej umjetnosti, autor: Andrew Winslow https://www.metmuseum.org/art/collection/search/470771?fbclid=IwY2xjawPXXVdleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9Bc3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHtjaAAHV-RGNX4kGTLmPgDFR4_2f0Vejd1Pbpl1U_AWZe97u_PHN0SJG_ShG_aem_zo_klGRh-gYFX8wWDc85gA