1. korizmena nedjelja (A), 2026.

Kušnja je u Bibliji prilika za rast. Današnja nam liturgija nudi dva primjera.

1. Adam i Eva
Prvi je primjer naših praroditelja Adama i Eve. Imali su priliku odrasti u kušnji, ali tu priliku nisu iskoristili. U kušnji su pali jer su odbili slijediti Božju volju i odlučili slijediti svoju.

Povijest Adama i Eve nije tek povijest naših praroditelja. To je i naša osobna povijest, povijest svakog čovjeka. Svi se, prije ili kasnije, kao i oni, susretnemo s dvama stablima, odnosno s kušnjama, čiji nam plodovi ne pripadaju.

Prvo je stablo života. Bog je gospodar života – a ne čovjek. Posegnuti za stablom života, da bismo postali besmrtni, značilo bi odreći se vlastite ljudskosti. Čovjek mora biti spreman umrijeti. Ne samo fizički – to ne možemo izbjeći – nego i svaki dan: umirati sebi, služeći u ljubavi. Tko tako ne umire, ostaje sam. I zapravo je mrtav, premda toga možda još nije svjestan.

Drugo stablo je stablo spoznaje dobra i zla, odnosno odlučivanja o tome što je dobro, a što zlo. Ni to stablo ne pripada čovjeku. Odluka o dobru i zlu ne pripada čovjeku, nego Bogu. Dobro ili zlo nije stvar sviđanja, niti pitanje većine i onoga što većina misli. Kad čovjek to zaboravi, poseže za plodom spoznaje dobra i zla. Posljedice su poremećeni odnosi s Bogom, bližnjima, sa stvorenim svijetom, a u konačnici i sa samim sobom.

2. Isus
Drugi je Isusov primjer. I on je kušan, kao i naši praroditelji, i kao svatko od nas. Ali on nije pao u kušnji jer je odlučio slijediti Božju volju. Njemu je kušnja bila prilika za rast. U njegovim kušnjama prepoznajemo kušnje prvih ljudi i svakog čovjeka. Evanđelist je izdvojio tri Isusove kušnje.

a) Prva kušnja je kušnja gladi. Plod sa stabla spoznaje dobra i zla bio je prvim ljudima poželjan za jelo. To je kušnja da se usmjerimo isključivo na svoje tjelesne potrebe i sve svoje sposobnosti stavimo u službu njihova zadovoljenja. Isus ne želi popustiti svojim nagonima, nego želi slijediti Božju volju. Zato se poziva na Sveto pismo: čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o Božjoj riječi. Osim fizičke gladi postoji i duhovna glad koju kruh ne može nahraniti, a izobilje je može produbljivati. Isusu je više stalo do te gladi: on je zbog nje došao. I ona je naše prvotno kršćansko poslanje i poslanje Crkve.

Ovom se kušnjom razotkriva pogrešan način života: kad čovjek ono što jest i ono što ima koristi za sebe, a ne za druge. Korizmeno vrijeme je vrijeme u kojem trebamo ispitati sebe i svoje životne izbore te, ako su bili sebični, krenuti novim putem – putem obraćenja, putem Isusa Krista. Nije riječ samo o tome da ćemo dati više milostinje, nego o tome da ćemo pokušati promijeniti svoj život: od onih koji misle samo na sebe postati oni koji se, kako smo već rekli, umirući sebi stavljaju u službu drugih.

b) Druga kušnja tiče se temeljnog povjerenja ili nepovjerenja u Boga. Prvi ljudi su izgubili povjerenje u Boga: činilo im se da im on uskraćuje poželjno znanje i sprječava ih da postanu kao bogovi. I Isus je kušan sumnjama: je li doista Sin Božji, odnosno je li mu Bog Otac. Tko prihvati logiku nepovjerenja u opasnosti je poremetiti ne samo odnos s Bogom nego i sve druge odnose koji na njemu počivaju. Isus pobjeđuje jer odbija provjeravati Oca i njegovu ljubav ne samo u ovom trenutku, nego i u najtragičnijim trenucima svoga života.

Korizmeno vrijeme je vrijeme u kojem bismo i mi trebali obnoviti i učvrstiti svoje povjerenje u Boga. Trebali bismo prestati tražiti da nas Bog oslobodi od svega što nam se ne sviđa i početi ga moliti da nam pomogne u svakoj situaciji, bila ona dobra ili loša, te prihvatiti njegovu volju i slijediti njegov plan. Samo tako kušnja neće biti prilika za grijeh, nego će nam postati prilika za rast.

c) Treća kušnja je kušnja moći i vladanja. Prvi čovjek je želio biti kao bog. Zato se priklonio i poklonio logici drugačijoj od Božje. Isus, koji je bio Bog, kao čovjek je odolio i ovoj kušnji. Božja logika nije moć i vladanje. Božja je logika služenje. On ne želi da jedni drugima gospodarimo, nego da jedni drugima služimo. Gdje god jedan ponižava, a drugi biva ponižen, kao i u svim onim situacijama u kojima ubijamo jedni druge, stvarno, ali i riječima koje, kako napisa papa Lav XIV. u svojoj korizmenoj poruci, „bole i povrjeđuju naše bližnje“, dogodio se pad u ovoj kušnji.

Korizma nam je prilika da se ispitamo jesmo li, i na koji način, zloupotrebljavali svoj položaj: jesmo li njime služili ili smo se njime koristili da bismo se drugima poslužili ili smo to činili da bismo im služili. On nam je prilika da, nastavljam papinim riječima, „započnimo s razoružavanjem svoga jezika: odrecimo se oštrih riječi, brzopletih sudova, lošega govora o onima koji nisu prisutni i ne mogu se braniti, te klevetanja. Umjesto toga, nastojmo odvagivati svoje riječi i njegovati ljubaznost… Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira.“

3. I mi
I mi smo kušani. Nekad smo u kušnjama uspjeli pobijediti te je i nama kušnja bila prilika za rast. Ali nekad nismo uspjeli pobijediti: pali smo, kao i naši praroditelji. O tome piše sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima. Ne trebamo zbog toga očajavati. Nasuprot grijehu stoji Kristovo opravdanje i milost. Zahvaljujući tome, čak i naš pad u kušnji može postati prilika za rast, ako ga prepoznamo te, otvoreni Kristu i njegovoj milosti, iz njega naučimo što nismo dobro napravili i krenemo putem obraćenja.

U tome nam može pomoći primjer starozavjetnog kralja Davida. I on je pao, ali je učinio da mu pad postane prilika za rast. Njegov psalam “Smiluj mi se, Bože”, koji nam je ponuđen danas u liturgiji, primjer je biblijskog kajanja. Iz njega saznajemo da David nije bio svet kralj zato što nije griješio, nego zato što se kajao, s pouzdanjem u Boga i njegovo milosrđe, priznajući Bogu prvenstvo i stavljajući se u službu Božjem narodu. Ni mi ne možemo biti sveti zato što nismo griješili. Ali možemo to postati kajući se za počinjene grijehe, s pouzdanjem u Boga i njegovu pravednost i milost, te dajući prvenstvo Bogu u svome životu, a što sa sobom uvijek nosi poziv i poslanje služenja na Isusov način svojoj braći i sestrama ljudima.

Slika: James Tissot, “Jesus Tempted in the Wilderness” – Public domain (Wikimedia Commons).