Svetkovina Svih svetih: poziv, ne samo sjećanje.

Pravoslavni vjernici slave Svetkovinu Svih svetih nakon Duhova. Poruka je jasna: svetost je djelo Duha Svetoga u nama. Tek kad mu dopustimo da nas vodi, možemo odgovoriti na Božji poziv. Bez Duha Svetoga – ne ide. S Duhom Svetim – sve postaje moguće.
Na Zapadu je svetkovina vezana uz 1. studenoga i nastala je kao kršćanski odgovor na poganske običaje povezane sa spomenom na mrtve. Danas se, između Halloweena i „Holywina“, lako izgubiti u besplodnim raspravama. Te nas rasprave neće približiti svetosti. Mogu nas i udaljiti, ako ih pretvorimo u borbu protiv drugih. Na kraju je mnogo važnije od rasprave o svetosti i o slavljima svetih – sami biti sveti. Svetkovina Svih svetih zato nije samo spomen na one koji su sveto živjeli prije nas. Ona je svetkovina i naše svetosti. Jer svetost nije rezervirana za „proglašene“ svece. Ne pripada samo onome što se dogodilo jučer. Svetost je poziv upućen svima. I ostvaruje se uvijek danas – sada.
Svetopisamski nas odlomci vode u srž razmišljanja o svetosti i o pozivu svih na svetost.
U Otkrivenju čitamo o 144 tisuće – simbolu izabranog naroda – i o „velikom mnoštvu“ koje nitko ne može izbrojiti. Ove dvije skupine u mnogočemu su različite, ali u onome najvažnijem iste: stoje uspravno pred Prijestoljem i Jaganjcem. Stoje – jer ih je Bog podigao. U Kristu smo postali sinovi i kćeri; primili smo dostojanstvo koje nas uspravlja. Obučeni su u bijele haljine – ne zato što su sebe oprali, nego jer ih je Krist oprao. Bijela boja njihovih haljina nije samohvala, nego znak Kristove ljubavi. Važno je da i naše haljine budu obijeljene Kristovom ljubavlju – i da se to očituje u našoj ljubavi prema Bogu i prema svakome čovjeku. U rukama nose palme – znak pobjede. Palma raste i u pustinji: plodnošću pobjeđuje neplodnost. Tako i svetost: ne bježi od pustinje i onoga što je s pustinjom povezano, nego je tiho pretvara u plodonosan vrt. Zato su prvi kršćani govorili da je krv mučenika sjeme novih kršćana. I napokon: i jedni i drugi, zajedno, hvale Boga. Hvaliti Boga znači moliti. Molitva je prepoznatljivi glas ne samo onih dviju dovršenih skupina – za koje se nadamo da i nas uključuju – nego i putujuće Crkve, hodočasnice nade, koja je tamo usmjerena. U molitvi slavimo ono što je Bog već započeo u nama – u nadi da će to i dovršiti.
Drugo čitanje podsjeća da se to dovršenje ne smije pasivno čekati. Nećemo tek sutra postati Božja djeca. Mi to već jesmo – u Isusu Kristu. U njemu smo sada djeca Božja, iako se, kako vidimo iz životnih poteškoća s kojima se suočavamo, još nije očitovalo što ćemo biti. Ali očitovat će se kad budemo sveti; kad Boga budemo gledali licem u lice. Jer biti svet znači gledati Boga.
Iako Boga još ne možemo gledati licem u lice, možemo ga vidjeti. Preduvjet je imati čisto srce: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ Isus na drugom mjestu kaže: „Tko vidi mene, vidi onoga koji me posla“ (Iv 12,45). A kakav je Isus, pokazuje nam evanđelje po Mateju u odlomku Blaženstava. Blaženstva, među kojima je i ono o čistom srcu koje nam omogućuje gledati Boga, nisu popis naših dužnosti; ona su Isusov opis. On je siromah duhom, krotak, milosrdan. On gladuje i žeđa za pravednošću. On je mirotvorac i čista srca. On trpi progonstvo zbog pravednosti. Istodobno su Blaženstva i opis svih koji su mu slični – i zato su, jer su mu slični, blaženi, odnosno sveti.
Da bismo bili blaženi, odnosno sveti – da bismo imali čisto srce koje pročišćava pogled i omogućuje nam Boga vidjeti već sada u svima i svemu u čemu se on daje vidjeti, a to su osobito oni koje, kao i Isusa, oslikavaju Blaženstva – potrebno je prihvatiti vrijednosti i logiku Blaženstava te im se, polako i vjerno, iz dana u dan, suobličavati. Kada to činimo iskreno i s povjerenjem, Bog po Duhu Svetome, koji nam je darovan, čini ono drugo: daje da postižemo ono što Blaženstva obećavaju. Čineći nas sličnima Isusu, Bog nas u snazi Duha Svetoga čini sličnima sebi. Ne možemo vlastitom snagom „zaslužiti“ Kraljevstvo Božje, ali možemo biti siromasi duhom i dopustiti Bogu da se, u snazi Duha Svetoga, njegovo Kraljevstvo u nama i po nama događa već sada. Ne možemo stvoriti raj na zemlji, ali možemo biti milosrdni – i milosrđem dopustiti Bogu da se, u snazi Duha Svetoga, raj u nama i po nama dogodi već sada za naše sestre i braću. Ne možemo zaustaviti sve ratove, ali možemo biti mirotvorci ondje gdje jesmo – u obitelji, župi, gradu – i u snazi Duha Svetoga zvati se sinovima i kćerima Božjim. Ne možemo sami očistiti svoje srce da dobro vidi i Boga gleda, ali možemo dozvoliti Bogu da ga on očisti i proširi i učini po svom srcu.
Zato se danas, na Sve svete, ne zaustavimo samo na molitvi svecima za zagovor. Prepoznajmo u njima ljude koji su dopustili Bogu da ih učini svetima. A sutra, na Spomen vjernih mrtvih, nemojmo se zadržati samo na molitvi za našu pokojnu braću i sestre da ih Bog suobliči Kristu i pridruži svetima, nego se – živeći logikom evanđelja i Blaženstava – i sami trudimo suobličavati Kristu. On je u svetima dovršio ono što je započeo. On će to dovršiti i u našim pokojnima. Ako mu dopustimo, u snazi Duha Svetoga dovršit će to i u nama – tako da ono što još nije može biti ostvareno u punini i postati ono što jest. Još nismo sveti, barem ne u punini. Ali to, u snazi Duha Svetoga koji nam je darovan, možemo biti.
S nadom da će se naše „biti sveti“ ostvariti u punini, i s povjerenjem u Božji plan s nama – plan svetosti – svima želim čisto srce koje Boga gleda i blagoslovljenu svetkovinu Svih svetih: proslavu naše svete braće i sestara, ali i našu nadu i našu budućnost.
Slika: Giovanni da san Giovanni, Slava svih svetih, oko 1623. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Giovanni_da_san_giovanni,_gloria_di_tutti_i_santi,_1623_circa,_02.jpg?fbclid=IwY2xjawNxfodleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR5krePUfQ7bO_7CAnWSQhiaPP0FI0Lo26YNbfhdiKwtjl2hh-4aAh60l1BDXQ_aem_mIG-k0yE1ynKmY89pl438w