Sveti Petar i Pavao (2025.)

Danas slavimo svetkovinu apostolskih prvaka, svetog Petra i svetog Pavla, koja po liturgijskom značenju ima prednost pred nedjeljom. Obojica su svoj život stavili u Kristovu službu i – na koncu – u vrijeme Neronova progona kršćana, i život položili za njega.
Zanimljivo je da u Svetom pismu imamo mnogo više podataka o Pavlu – apostolu koji je sam sebe nazivao “najmanjim među apostolima” i nedostojnim toga naziva (usp. 1 Kor 15,9) – nego o Petru, premda je upravo Petar, kako smo čuli u današnjem evanđelju, bio stijena, temelj na kojem je Krist odlučio sagraditi svoju Crkvu – prvi među apostolima.
To nije slučajno. Dva su razloga.
Prvi: Pavao je imao vjernog pratioca u sv. Luki, autoru jednog od evanđelja i Djela apostolskih, koje uvelike govore o životu prve Crkve, ali – osobito – o Pavlovu poslanju. Luka je u jednom trenutku odlučio usmjeriti svoje pisanje na Pavla, čije je djelovanje bilo široko i vrlo uspješno, daleko iznad tadašnjih zamislivih razmjera.
Drugi razlog je Pavlova pisana ostavština. Od 27 knjiga Novog zavjeta, 13 se pripisuje Pavlu. Znanstveni konsenzus čvrsto potvrđuje autorstvo 7, dok se u ostalima njegovo autorstvo razmatra. Petrovo ime povezano je s dvjema poslanicama, ali se samo za prvu smatra da je možda njegova.
To je, naravno, razumljivo. Pavao je bio teološki obrazovan, a Petar – jednostavan ribar. No Isus ga nije izabrao zbog obrazovanja, nego ga je učinio ribarom ljudi (Mk 1,17).
I da ne bih – poput Luke – i sam otišao za Pavlom, ostatak ove propovijedi posvećujem Petru.

Petar je bio oženjen (Mk 1,30), dobar čovjek, vrlo čovječan u svemu. Imao je prirodnu sklonost vodstvu i među dvanaestoricom se često isticao. Isus je tu njegovu narav prepoznao i poštovao – te ga postavio za vođu svoje prve zajednice (usp. Iv 21,17).
Prije nego što je upoznao Isusa, zvao se Šimun, sin Jonin (Mt 16,17). Isus mu je dao novo ime – Kefa, što znači stijena, a prevedeno na grčki i latinski – Petar.
Ali po svojoj naravi – Petar nije bio stijena!
Bio je hrabar, nagao, gorljiv u riječima – ali često nepostojan u djelima.
Kad je Isus hodao po vodi, Petar je rekao: “Gospodine, mogu li i ja doći k tebi?”
Isus odgovara: “Dođi!”
Petar izlazi iz lađe, počinje hodati – ali čim je zapuhao jači vjetar, uplaši se, počne tonuti i zaziva pomoć (usp. Mt 14,28-31).
Na Posljednjoj večeri obećava da se nikada neće odreći Isusa (Mk 14,31), a nekoliko sati kasnije – pred sluškinjom – tri puta zatajuje da ga uopće poznaje (Mk 14,66-72).
U Maslinskom vrtu vadi mač da brani Isusa (Iv 18,10), a zatim bježi, ostavljajući ga samog (Mk 14,50).
Petar – po naravi – nije bio stijena!
Ali Isus je molio za njega:
“Šimune, Šimune… ja sam molio za tebe da tvoja vjera ne malakše. I kad se obratiš – učvrsti svoju braću.” (Lk 22,31-32)
Zato mu je mogao reći:
“Ti si Petar – stijena – i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.” (Mt 16,18)
Isus je od Šimuna učinio Petra.
Nije Petar po sebi bio stijena – Isus mu je pomogao to postati.

Nakon Uskrsnuća, u Galileji, Isus ga triput pita: “Ljubiš li me?”
Dvaput Petar odgovara: “Gospodine, ti znaš da te volim.”
Treći put se ražalostio – jer se sjetio tri zatajenja – pa odgovara:
“Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!” (Iv 21,15-17)
I upravo tada – Isus mu povjerava brigu za svoju Crkvu:
“Pasi ovce moje.”
Tu počinje raste čvrstoća stijene.
A potpuno se očitovala na dan Pedesetnice.
Kad je sišao Duh Sveti, Petar je otvorio vrata dvorane – koja su bila zaključana od straha (Iv 20,19) – i počeo hrabro naviještati evanđelje (Dj 2,14-40). I nikada više nije prestao.
Imao je i dalje svoje slabosti – ali nikad više nije odustao.
Bio je uhićen (Dj 4,3).
Bilo mu je zabranjeno propovijedati (Dj 4,18).
Ali on je odgovorio:
“Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima!” (Dj 5,29; usp. 4,19)
Ponovno je uhićen, bičevan, ali je i dalje danomice propovijedao u hramu i po kućama – Krista i njegovo uskrsnuće (Dj 5,42).

Prema predaji, na kraju života – kad je Neron zapalio Rim i započeo progon kršćana – Petar je pokušao pobjeći. Krenuo je Apijskom cestom iz Rima, ali na tom putu susreo je Krista.
Upitao ga je:
“Quo vadis, Domine?” – “Kamo ideš, Gospodine?”
A Isus je odgovorio:
“Venio Romam iterum crucifigi.” – “Dolazim u Rim da ponovno budem razapet.”
Petar se posramljen vratio. U Rimu je uhićen, osuđen i razapet. Po vlastitoj želji – naopačke – jer se nije smatrao dostojnim umrijeti kao Isus.
To nam pokazuje da je, iako se s Isusom promijenio, i postao stijena, Petar do kraja ostao i Šimun sin Jonin – vjeran svojoj naravi, svojoj slabosti, ali i svojoj ljubavi prema Gospodinu.

Upravo zato nam je Petar tako blizak.
Jer on nije bio savršen, nego spašen.
Nije bio stijena po naravi – nego po milosti.
Zato je uzor svakome od nas koji se bojimo, padamo i sumnjamo – a ipak želimo ljubiti Isusa i služiti Crkvi i njezinom poslanju.
I kao što je Isus rekao njemu, tako danas govori i nama:
“Ljubiš li me? – Pasi ovce moje.”

(Slika: Caravaggio, „Razapinjanje svetog Petra“, u crkvi Santa Maria del Popolo u Rimu, detalj)