Šesta nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Evanđeoski ulomak nam nudi blaženstva u Lukinoj verziji. Ona nisu, kao kod Mateja, izgovorena na gori koja simbolizira izdvojenost, odnosno program ponuđen ponajprije kršćanskoj zajednici, nego su izgovorena na ravnu, što simbolizira da su ponuđena svima. Ipak, iako su ponuđena svima, Isus se obraća ponajprije svojim učenicima. Najprije njima, a onda po njima i svima drugima kaže kako mogu biti blagoslovljeni ili sretni, kako mogu biti oni kojima je blago. I njih prve upozorava na ono što ih može učiniti prokletima ili nesretnima, onima kojima je jao.
Ovaj stil govora koji Isus upotrebljava u evanđelju nije nov. Nešto slično smo čuli i u starozavjetnim tekstovima koje nam nudi današnja liturgija. Prvo čitanje nam je tako reklo da je blagoslovljen ili sretan onaj čovjek koji je otvoren vječnosti i uzda se u Gospodina, a proklet ili nesretan onaj koji se uzda u čovjeka i sebe i srce svoje odvraća od Gospodina. Slično se izražava i psalam uspoređujući sretnog i blagoslovljenog čovjeka sa stablom, a nesretnog i prokletog s pljevom. Isusova radikalna novost u odnosu na ova dva starozavjetna teksta je u tome što on ne nudi tek razlikovanje između sreće i nesreće, blagoslova i prokletstva, nego u tome što potpuno izokreće dominirajući stav o tome što nas čini sretnim, a što nas čini nesretnim. To se u Lukinom evanđelju može vidjeti i ranije. Najpoznatije je ono mjesto u Marijinom hvalospjevu Veliča u kojemu ona, između ostaloga, veliča Boga što „gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1, 53). Za nju, a zapravo za Isusa i njegovo evanđelje jer Marija je prva učenica, sreća nije u sebičnim interesima kojima su simbol bogatstvo, sitost, smijeh i pohvala. Sve to nas, koliko god nas na prvu usrećuje, dugoročno isprazni i učini nesretnima. Za Isusa i njegovo evanđelje sreća i blagoslov je u sebedarju i ljubavi, koje u ovom evanđelju simboliziraju siromaštvo, glad, plač i progonjenost. Nije lako ovo razumjeti. Čini nam se da će nas prihvatimo li tu logiku to lišiti života i životnih radosti. Zato je, na primjer, sv. Ivan Pavao II. imao potrebu našem vremenu reći da se ne bojimo Krista jer on ništa ne oduzima i sve daje. To što se bojimo da će nam Krist nešto oduzeti svojim prijedlogom sreće i blagoslova je posljedica grijeha koji zamagljuje naš pogled. To se zamagljenje, zapravo, dogodilo prvim grijehom. Isus nas današnjim evanđeljem, ali i cijelim svojim životom koje je usklađen s evanđeljem jer on je evanđelje, uvjerava da će se, prihvatimo li njegovu logiku i u skladu s njom živimo, dogoditi upravo obrnuto. On evanđeljem i cijelim svojim životom ispravlja grijehom poremećeni sustav koji nas čini nesretnima i vraća ga na početak, na ono kako je Bog oduvijek zamislio, kako bismo mogli biti istinski sretni. On je prvi koji u punini živi taj novi sustav. Jer „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ Ali on to isto nudi i svima nama.

Da bismo ovo mogli shvatiti i prihvatiti trebamo naučiti iz današnje liturgije da nas u ovozemaljskom životu sretnima ne čine stvari nego ljudi. Tad će nam život u darivanju drugima biti radost. Ali to nije dovoljno i za potpunu radost jer potpunu radost može dati samo Bog. Naša konačna sreća nije i ne može biti na zemlji. Nismo stvoreni za zemlju. Stvoreni smo za nebo, odnosno, kako se izrazio sv. Augustin u svojim Ispovijestima, stvoreni smo za Boga: „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“