Sedma nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Prošle nedjelje Isus je objasnio razliku između njegovih stvarnih učenika i onih koji to nisu. Tako možemo reći da su Isusovi stvarni učenici, učenici u pravom smislu te riječi, siromasi, gladni, uplakani i oni koje mrze zbog njega. A da to nisu bogataši, siti, nasmijani i oni koje ljudi hvale. Prvima je blago: „Blago vama…“ Drugim je jao: „Jao vama…“ I jednih i drugih ima u Crkvi. Ali može ih biti i ima i izvan nje. I mržnja i pohvala mogu također doći iz Crkve, ali i izvan nje. Da bi netko mogao biti stvarni Isusov učenik nije odlučujući krsni list i što neko govori, iako je krštenje važno, a važno je Isusa ne zatajiti ni usnama. Stvarnog Isusovog učenika određuje način na koji on živi, odnosno je li prihvatio i u svom životu nastoji slijediti njegov evanđeosku sustav vrijednosti. Ovo vrijedi čak i onda kad netko tako živi, a nije uopće svjestan da je to Isusov sustav vrijednosti i da je on Isusov učenik.

Isus u današnjem evanđelju ide i korak dalje opisujući kako bi njegovu učenici trebali odgovoriti na mržnja prema nama zbog njega, odnosno zbog toga što žive usklađeno s njegovim sustavom vrijednosti. Njegov učenik bi na neprijateljstvo trebao odgovoriti ljubavlju, na mržnju dobrom, na proklinjanje blagoslovom, na zlostavljanje molitvom. Ovakav odgovor je ono što čini razliku između žrtve i kršćanskog mučenika. Kršćanski mučenik, koji je baš zato autentičan Isusov učenik, umire ljubeći i opraštajući svojim ubojicama, kao i Isus. Onaj tko u tom ne uspijeva je žrtva, možda i nevina, dobar čovjek, ali nije kršćanski mučenik. Kršćanski mučenici su autentični Isusovi učenici.

Svjesni smo da to nije lako. Odgovoriti na mržnju ljubavlju, na zlo dobrom nije u sladu s našim prirodnim nagonom. Nagonski je, kako Isus objašnjava u nastavku evanđelja, ljubiti one koji nas ljube, dobro činiti onima koji nama dobro čine, pozajmljivati onima koji će nam vratiti. Ali nije nagonski na neprijateljstvo, mržnju, proklinjanje i zlostavljanje uzvratiti ljubavlju i svim onim što ona znači. Nagonski je uzvratiti istom mjerom. Ali autentični Kristovi učenici žive na višoj razini od one nagonske. Oni žive na razini milosti. Ovu razliku između nagonskog čovjeka i čovjeka milosti objašnjava sv. Pavao u današnjem drugom čitanju, ulomku iz Prve poslanice Korinćanima, razlikujući prvog Adama od posljednjeg Adama, Krista. Kaže: „Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani, a kakav je nebeski takvi su i nebeski.“ Evo zašto autentični Kristov učenik može i treba ljubiti i neprijatelje svoje. I dobro činiti i onima koji mu neće vratiti, dapače i onima koji će na dobro uzvratiti zlom. I biti milosrdan. I ne suditi. I opraštati.

Glavni motiv ljubavi i prema neprijateljima, činjenja dobra i onima koji mu čine zlo, opraštanja i milosrđa za autentičnog kršćanina je to što i Bog tako čini. Već je starozavjetni čovjek spoznao da je Bog takav. O tome imamo više dokaza, osobito u proročkim tekstovima. U takva mjesta spada i današnji psalam koji je zapravo molitva onoga tko je iskusio Boga i njegova dobročinstva očitovana u otpuštanju grijeha, iscjeljenju slabosti, dobroti i nježnosti, milosrđu i milosti, sporosti na srdžbu i dobrostivosti, ne postupanju prema našim grijesima i krivnjama nego svojoj očinskoj nježnosti. Isus nam je u svojim evanđeljima, osobito u Lukinoj verziji, opisao Boga koji je takav Otac. Istovremeno je to poziv nama koji ga u Isusu ispovijedamo i molimo kao svoga Oca, da i mi budemo takvi. Biti takvi, kaže nam Isus, znači biti „sinovi (i kćeri) Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.“ Sin je ponajprije sam Isus. S njim su to i njegovi autentični učenici. Isus želi da to s njim u njemu i po njemu budu svi ljudi. To što on želi naše je poslanje, poslanje Crkve.

Osim ovog motiva, biti sinovi i kćeri Svevišnjega, odnosno sličiti Ocu, današnja liturgija nam nudi i još dva motiva zbog kojih trebamo ljubiti i neprijatelje, činiti dobro onima koji nama čine zlo, opraštati i sl.

Prvi motiv su drugi, oni koji nas mrze i zlo nam čine, naši neprijatelji. Za autentičnog Kristovog učenika ti drugi su i tad naša braća i sestre. Oni su to uvijek, pa i onda kad nas zlostavljaju i mrze, i onda kad su naši neprijatelji. I kao braća i sestre ne mogu nam biti svedivi na ono što su nam učinili i čine, na njihov odnos prema nama. Nama je važnije od toga kakav oni imaju odnos prema nama, kakav mi imamo odnos prema njima. Prvo čitanje, iz Prve knjige o Samuelu, nam je pokazalo lijep primjer kako nam drugi može i treba biti više od neprijatelja. Iako je David mogao ubiti kralja Šaula, koji ga je nevinog optužio i nepravedno progonio, on to nije učinio jer je bio svjestan njegovog dostojanstva, da je on pomazanik Božji i njegov kralj. Svaki čovjek, bez obzira na to što je činio i čini, je po svom ljudskom dostojanstvu, pomazanik Božji, Božji sin i kći. I on nam je, i onda kad se ne ponaša tako, brat i sestra.

Drugi motiv smo mi sami. Povežemo li poruke današnjeg evanđelja s onim blaženstvima od prošle nedjelje, a to trebamo učiniti jer je su dio istog govora, možemo s pravom pretpostaviti da nam Isus kaže blago vama kad tako činite. To da je tako činiti u našem vlastitom interesu potvrđuje i zlatno pravilo koje nam je Isus ponudio: „I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.“ Ovo zlatno pravilo baštinimo iz starozavjetne objave gdje nam je objavljeno u negativnom obliku, ali ga dijelimo i s drugim religijski tradicijama. Ono traži da budemo prema drugima onakvi kakvi želimo da oni budu prema nama.  Ali ako nam drugi već čine zlo, ako nas mrze, proklinju, zlostavljaju? Vrijedi li i tad to pravilo? Za autentičnog Isusovog učenika vrijedi osobito tad. U svim drugim situacijama je samorazumljivo i bez toga biti Isusov učenik. Isus je cijelim svojim životom, uključujući i smrt, jasno dao do znanja da se spirala zla ne može drugačije zaustaviti. Mržnja ne može zaustaviti mržnju. I zlo se ne može pobijediti zlom. Zlom se zlo samo umnaža. I zahvaća i nas. Neopraštanje i proklinjanje zagađuju i truju ponajprije nas same. Oprost i blagoslov nas liječi. Isus je to potvrdio vlastitim iskustvom. To je iskustvo i mnogih drugih. Jedan od njih je i pokojni hrvatski general Nojko Marinović koji je nakon rata u kojemu je sudjelovao braneći Domovinu i polazeći od tog ratnog iskustva često ponavljao: “Našu djecu treba učiti da pamte, a ne i da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golemi teret.”