Misa zahvalnica – Stara godina 2025.

U posljednji dan godine Crkva nam ponovno nudi za razmatranje Ivanov hvalospjev: Božja Riječ, po kojoj je sve stvoreno, ostala je tijelo i nastanila se među nama.

To što je vječni Bog ušao u našu ljudsku povijest i, postavši i sam ograničen vremenom, znači da je i njemu vrijeme važno. Ono je njegovim rođenjem prestalo biti samo povijest. I postalo je i povijest spasenja. To je povijest kojoj vrijeme nije tek niz dana koji “prođu”, a da ništa ne nose i nikamo ne vode. To je povijest u kojoj je vrijeme ispunjeno trajnom Gospodinovom prisutnošću. I zato se smisao života ne rađa prvenstveno iz onoga što mi činimo, nego iz ove božićne novosti: Bog je ušao u našu povijest, u naše dane i učinio je svojom poviješću, svojim danima. Ali prepoznati tu prisutnost nije uvijek lako. Dolaskom Riječi razotkriva se i drama vremena. Vrijeme treba biti otkupljeno: ne samo od ispraznosti, nego i od zla koje se u njemu nastanjuje.

Kad se čovjek uzdigne iznad Boga i protiv Boga, kad poželi sam sebe “izgraditi” kao da je sam sebi bog, a to je drama s kojom se čovjek suočava od početka i još uvijek nije završena, tada se događa zamjena: umjesto da se čovjek preobražava u sliku Sina Božjega, on postaje njegova suprotnost. To je ona oholost koja se želi predstaviti kao spasenje, a koju evanđelist Ivan naziva duhom Antikrista.

Zato njegova rečenica u današnjem evanđeoskom ulomku zvuči tako ozbiljno: “Dođe k svojima, i njegovi ga ne primiše.” Čovjekova sudbina i sreća odlučuju se u prihvaćanju ili odbacivanju Gospodina Isusa – Boga koji je došao u ljudskom tijelu. Čujemo u nastavku i što se dogodilo onima koji su ga primili. Njima „podade moć da postanu djeca Božja“. I u nastavku dodaje da iz punine njegovog Utjelovljenoga primamo “milost na milost”. Samo u njemu dobivamo istinu o sebi. Postajući „djeca Božja“, njegova obitelj – ne po krvi, nego po vjeri – mi zapravo postajemo ono što smo pozvani biti, ono za što smo stvoreni. I dani, tjedni, mjeseci i godine darovani su nam da Kristova slava u svijetu raste: da svatko, prepoznajući Gospodina, vidi spasenje. I svoju povijest čini poviješću spasenja.

S tom vjerom večeras gledamo na godinu koja je prošla – i s tugom i sa zahvalnošću.

Tužni smo jer je i u ovoj godini čovjek često uzdizao sebe iznad Boga, a time i iznad drugih ljudi, pa i iznad stvorenoga svijeta. Vidjeli smo ratove, nasilje, raseljavanja, glad, strah. Vidjeli smo kako je lako izgubiti mjeru, kako brzo riječ postane oružje, a moć cilj sama sebi. Dovoljno je pogledati vijesti: svijet je i 2025. nosio rane sukoba, preokreta i nesigurnosti – od migracija i klimatskih napetosti do ubrzanog tehnološkog razvoja.

A ipak, večeras zahvaljujemo jer u istom tom vremenu nije nestalo dobra. I ondje gdje je bjesnila logika uništenja, postojala je i snaga otpora toj logici: ljudi koji su pomagali ranjenima i ugroženima, oni koji su dizali glas za nijeme, i nebrojeni koji su u svakodnevici – tiho, bez kamera – pokušavali učiniti svijet ljudskijim.

I u tome je, vjerujem, pomogla i Jubilarna godina “Hodočasnici nade”: podsjećala nas je da nada nije naivnost, nego odluka da se, usred stvarnosti, držimo Krista.

U tom svjetlu posebno s zahvalnošću spominjemo i dvojicu papa koji su obilježili ovu godinu.

Tužni smo zbog smrti pape Franje. Ali zahvalni smo Bogu za sve milosti i poticaje koje nam je dao preko njega: da budemo bolja Crkva, bolji kršćani i bolji ljudi.

Zahvalni smo i za izbor pape Lava XIV., koji – nastavljajući ono što je papa Franjo otvarao i započinjao – daje svemu i svoj osobni pečat. Od početka njegova pontifikata iznova se ponavlja ista molba i isti poziv: mir i pomirenje. Mir koji nije tek dogovor interesa, nego dar uskrsloga Krista – mir ponizan i postojan, mir koji “razoružava” i uči nas razoružanju.

A uz sve to, u ovoj godini osjetili smo i snažan pritisak pitanja koja donosi novi val tehnologije. Spomenuta je ovih dana u medijima vijest da je američki časopis Time proglasio tvorce umjetne inteligencije “Osobom 2025.”. Ne znam trebamo li to čuti s tugom ili sa zahvalnošću – vjerojatno i jedno i drugo. Jer umjetna inteligencija je alat. A alat može služiti dobru, ali može poslužiti i zloupotrebi.

Ona neće sama odlučiti hoće li pomoći liječenju, obrazovanju i pravednosti – ili će biti u službi manipulacije, podjela, agresije. To ovisi o čovjeku: o našim nakanama, o našoj savjesti, o spremnosti da moć povežemo s odgovornošću. I zato je dobro što Crkva, zajedno sa znanstvenicima i društvom, inzistira na ozbiljnom etičkom promišljanju i odgovornom upravljanju tim razvojem.

I na našoj biskupijskoj razini imali smo mnogo razloga za zahvalnost. Godinu i naš jubilej obilježili su brojni događaji, susreti i milosti. Posebno pamtimo središnje misno slavlje koje je predvodio papin izaslanik kardinal Matteo Maria Zuppi. Njegov poziv na “čišćenje spomena”, na opraštanje i molbu za oprost, i na Crkvu koja živi od ljubavi, ostaje nam snažan putokaz. A osobito njegove riječi o zajedništvu: da zajedništvo ne briše razlike, nego ih povezuje; da smo različiti, ali ne smijemo biti podijeljeni; i da samo kao jedno tijelo možemo odoljeti napastima zatvorenosti, natjecanja, sumnjičavosti i zavisti.

Na kraju, sve ovo vrijedi i za svakoga od nas osobno. I mi večeras nosimo u srcu svoje razloge za tugu i svoje razloge za zahvalnost. Ponekad su čak vezani uz isti događaj: primjerice, smrt drage osobe. Tužni smo zbog rastanka, a zahvalni zbog dara života i ljubavi koji smo primili. Neka i naša veza s godinom koja odlazi bude takva: tužni smo što je prošla još jedna godina našega života, i zahvalni smo što smo je imali. Zahvalni smo i što nam se daruje nova – i nova prilika.

Zato večeras ulazimo u sutra s jednostavnom odlukom: da budemo na strani dobra. Da ne zaboravimo da nas je Krist izabrao, da je zbog nas postao jedan od nas, da nam pokaže put ljubavi. I da, unatoč svemu, nastavimo hodati kao hodočasnici nade – ne zato što je sve lako, nego zato što je on s nama.