U okviru drugog panela Teološko-pastoralnog seminara Riječke metropolije (25. listopad 2025.) teolozi fra Ivan Šarčević, Anton Šuljić, Ana Marčinko i Tomislav Kovač, razgovarali su s pomoćnicom glavnog urednika Kršćanske sadašnjosti Majom Petranović o temi „Vjernici laici u društvu: evangelizacija svijeta“.
Politički angažman kršćana je bitan, ne pridodan
Teolog fra Ivan Šarčević otvorio je panel podsjećajući na poziv Koncila da kršćani laici evanđeljem prožmu društvo. Objasnio je da bi to trebalo činiti nasljedujući Kristov primjer, svjedočanstvom vjere, a ne političkim metodama. „Problem Crkve, dakle bilo nas koji se nazivamo klerici, bilo laika, je što se izlazak na javnu scenu ne čini iz prostora vjere, nego najčešće iz prostora politike ili javne vlasti. Mislim da ne djelujemo iz evanđelja.“ U tom kontekstu najvažnije postaje pitanje borbe za vlast: „Borimo se za vlast ili podržavamo vlast.“
Koncil govori o tome da je društveni angažman bitan, a ne pridodan. Sociolog religije Željko Mardešić je slično upozoravao da je naš dijalog s marksistima bio motiviran ne razgovorom, nego načinom kako da ih svrgnemo s vlasti. Koncil pak govori o ulasku svih nas u sferu politike, u izgradnju zemaljskoga grada. Kršćanima društveni angažman nije nešto sa strane pridodano, nego je bitno za kršćanski život. Bavljenje politikom je bavljenje općim dobrom. Istaknuo je da postoji i način kako to činiti, ali i kako ne bi trebalo. „Ljudi koji izlaze na trgove možda zastupaju neku crkvenu ideologiju da Crkva bude jača u društvu. U redu, svima je nama stalo kao kršćanima da Crkva ima veći utjecaj u društvu. No pitanje je iz kojeg konteksta to čine, da li iz evanđelja? Ako budemo išli iz evanđelja, onda bi se trebali bolje ponašati.“ Objasnio je da je jačanje utjecaja Crkve u društvu potrebno zbog dijaloga, a ne zbog političkog cilja sudjelovanja u vlasti.
Kršćanima društveni angažman nije nešto sa strane pridodano, nego je bitno za kršćanski život.
„Odnos prema svijetu Koncil definira time da je Crkva klica i začetak kraljevstva Božjega; vjernici, kršćani, laici su u društvu duša toga svijeta, oni prožimaju evanđeljem, a ne politikom, politike je ionako dosta.“ Dodao je i da se svećenici i predstavnici Crkve ne smiju baviti stranačkom politikom, već politikom u smislu obrane nekih vrijednosti, odnosno obranom ljudskog dostojanstva svakog pojedinog čovjeka. Tu je pozvao na odgoj i rast u vjeri svakog vjernika kako se ne bi našao u opasnosti ostajanja nezrelim ili indolentnim pred nekim društvenim pitanjima.
Po pitanju odnosa svećenika i laika citirao je T. J. Šagi-Bunića: „Posrednička uloga hijerarhije nije u tome da laicima stavljaju u usta što će govoriti. Koncil kaže: ne trebaju, osobito u stručnim pitanjima, laici očekivati od pastira da oni kažu sve što misle. I nastavlja dalje, neka se svatko pazi da se za autoritet svoga mišljenja ne koristi autoritetom Crkve.“ Šarčević je tako dotaknuo pitanje preuzimanja odgovornosti laika za svoje postupke i djelovanje u društvu. Spomenuo je i problem poistovjećivanja laika s klerom. „Ima laika koji su, ono što mi kažemo, papskiji od pape. Pitanje je kako da laici postanu zreli kršćani u svojoj Crkvi. Da shvate: pa ovo je moja crkva, ovo nije samo Crkva, biskupa i svećenika.“
Na pitanje moderatorice može li kršćanin u politici biti autentičan i slobodan, odnosno kako razumjeti pojave vjerskog populizma i identitetskog kršćanstva gdje se vjera više ne shvaća prvenstveno kao put obraćenja, Šarčević je odgovorio kako se pri promišljanju o prisutnosti kršćana u politici javlja teškoća odveć velike poslušnosti stranci. Naglasio je nužnost da prisutnost kršćana bude kao sakrament – prisutnost nečeg nevidljivog u svijetu, a ne pitanje osvajanja vlasti. Trebamo otvarati procese kao Franjo i ući u prostore ne nužno s osvajanjem vlasti. Papa govori o kulturi lažne nemoći, mi stalno druge delegiramo da nešto učine, a ne djelujemo mi sami. Koncilska paradigma, kojom je dotadašnja praksa anateme zamijenjena dijaloškim odnosom Crkve prema svijetu, danas je ponovno u opasnosti jer su se na scenu vratili bojovni kršćani, rekao je. Naglasio je kako je sekularnost prostor dijaloga. Danas se nameće američka formula identiteta nauštrb vjere – belonging, but non believing („pripadanje, ali ne vjerovanje“). Apelirao je da se ne manipulira s Bogom, već da se bude suosjećan s drugima, što je zadaća svih laika i klera.
Življenje evanđelja u susretu s ranjivima i strancima
Ana Marčinko iz Isusovačke službe za izbjeglice, oslanjajući se na svoje iskustvo u Isusovačkoj službi za izbjeglice, prikazala je što znači živjeti kršćanske vrijednosti u današnjem društvu i koje poteškoće taj put nosi, te kako izazovi ne dolaze samo izvan naše zajednice nego i od same zajednice.
Istaknula je kako je tijekom godina rada u pastoralu s mladima naišla na veliku podršku: „Ljudi su me hvalili, podržavali i ohrabrivali. No otkako radim s izbjeglicama, situacija se potpuno promijenila. Mnogi me ne razumiju, mnoga su se vrata zatvorila i svakodnevno primam brojne kritike.“ Dodala je kako je dugo živjela u uvjerenju da je naša svaka župna zajednica dovoljno otvorena za svakoga: „Trideset godina imala sam osjećaj da su naše župne zajednice kompaktne, otvorene i gostoljubive. Smatrala sam da svatko tko se doseli može jednostavno doći na misu, a župnik će ga, ako želi, uključiti u zajednicu. Vjerovala sam da smo dovoljno otvoreni.“ No praksa ju je, kaže, suočila s drugačijom stvarnošću.
Lako je voljeti svoje, ali kad se susretnemo s drugačijima, tu najviše otkrivamo nedostatak ljubavi.
„Tek kad sam počela raditi s ljudima koji dolaze iz drugih kultura, shvatila sam koliko je nekima teško prijeći prag naše crkve. Ima ljudi koji žive doslovno preko puta crkvenih vrata, ali nemaju hrabrosti ući. A mi ih viđamo svaki dan.“ Navela je i konkretne primjere. Kada je nedavno u Isusovačkoj službi za izbjeglice organizirana misa zahvalnica na koju su bili pozvani i korisnici programa, neovisno o vjeri, krštene su dvije bebe čiji su roditelji katolici, ali se u Hrvatskoj nisu uspjeli povezati s katolicima. „Djeca nisu bila krštena jer roditelji mjesecima nisu mogli pronaći kumove“, rekla je. S druge strane, među korisnicima su i kršćani iz Sirije koji su u Europu došli upravo zato da bi živjeli u kršćanskom okruženju. Međutim, zbog kulturnih razlika i nedostatka prihvaćanja u lokalnim kršćanskim zajednicama, ponovno su se našli u situaciji da postaju manjina te se, umjesto među kršćanima, najčešće druže s ljudima koji su im dostupni — onima koji dijele njihovu marginaliziranost.
Sve to, smatra Marčinko, pokazuje ozbiljan raskorak između evanđelja i svakodnevne prakse: „Iako sam studirala teologiju, godinama radila u pastoralu i smatrala se otvorenom osobom, pravo sam evanđelje počela učiti tek kad sam počela živjeti i raditi s ljudima koji su drukčiji od mene. Jezične barijere bile su najmanji problem – pravi izazov bio je naučiti komunikaciju ljubavi. Lako je voljeti svoje, ali kad se susretnemo s drugačijima, tu najviše otkrivamo nedostatak ljubavi.“ Zato se, kaže, često pita kako je moguće da se nedjeljom okupljamo oko euharistije i slušamo evanđelja koja iznova govore o strancima i o Kristovom odnosu prema njima – a ipak teško živimo ono što čujemo.
Na kraju je podijelila i rezultate upitnika provedenog na početku sinodalnog hoda u Dubrovačkoj biskupiji, gdje je prethodno djelovala: „Upitnik je ispunilo pet posto vjernika, većinom angažiranih. Čak 80 posto njih izjavilo je da ne poznaje socijalni ni moralni nauk Crkve, kao ni neke osnovne elemente vjere. A govorimo o ljudima koji imaju dvanaest godina školskog vjeronauka, četiri do pet godina župne kateheze i redovito sudjeluju u životu župne zajednice. Pa ipak, evanđelje ne razumijemo.“ Zato smatra da je nužno vratiti se izvorima: „Vratimo se evanđelju i Učiteljstvu Crkve. Dokumenti poput Fratelli tutti pozivaju na socijalno prijateljstvo i solidarnost. Ako u tom duhu formiramo vjernike laike, solidarnost može postati nova forma evangelizacije svijeta.“ Istaknula je također važnost enciklike Laudato si te potrebu ekološkog obraćenja. Ako se iskorištava Zemlja, zasigurno ćemo doći do iskorištavanja čovjeka, pri čemu je posebno naglasila iskorištavanje stranih radnika kao legaliziranog ropstva.
Zaboravljena vizija koncila o laicima kao odgovornim članovima Crkve
Tomislav Kovač, pročelnik Katedre fundamentalne teologije na KBF-u Zagrebu, istaknuo je kako je važno osvijestiti dostojanstvo vjernika laika unutar Crkve. Ne samo što su vjernici laici najbrojniji i punopravni članovi Crkve, nego i sama Crkva od samoga njezina početka počiva na vjernicima laicima, među kojima se mogu ubrajati i Isus, Blažena djevica Marija i apostoli.
Prema Drugom vatikanskom koncilu i Katekizmu Katoličke Crkve vjernici laici, po krsnoj milosti, imaju udioništvo u Kristovoj kraljevskoj, proročkoj i svećeničkoj službi jer su i oni čuvari, navjestitelji i posrednici kršćanske vjere u svojem svakidašnjem životu. Specifičnost vjernika laika, prema Koncilu, upravo je u tome što oni u isto vrijeme pripadaju i Crkvi i svijetu, u kojem su pozvani svjedočiti svoju vjeru i biti svojevrstan sakrament Božjeg djelovanja među ljudima. Zbog svoje raznolike prisutnosti u svijetu, vjernici laici mogu doprijeti puno dalje nego što to mogu svećenici, a u svojem su djelovanju u isto vrijeme slobodni i odgovorni prema Crkvi. Odnos između vjernika laika i svećenika ne bi se smio protumačiti antagonijski ili konkurentski, nego komplementarno, sa sviješću o zajedničkoj suodgovornosti za Crkvu i svijet.
Odnos između vjernika laika i svećenika ne bi se smio protumačiti antagonijski ili konkurentski, nego komplementarno, sa sviješću o zajedničkoj suodgovornosti za Crkvu i svijet.
Nažalost, istaknuo je, promjena mentaliteta na koju poziva Drugi vatikanski koncil, a koja se tiče i mjesta i uloga vjernika u Crkvi, ni šezdeset godina nakon Koncila nije doprijela do velike većine katoličkih vjernika. Za ovaj propust najveću odgovornost snose biskupi, svećenici i katehete koji vjernicima premalo govore o Koncilu i koncilskome duhu, koji se ponajviše očituje u dijaloškoj otvorenosti Crkve prema suvremenome svijetu i u promicanju zajedništva i suradnje među svim vjernicima i ljudima. Slično je i sa sinodalnim hodom Crkve, koji je u velikoj mjeri zapostavljen u našoj domaćoj Crkvi.
Kovač je također upozorio na rastući fenomen radikalizacije vjere među dijelom vjernika katolika, bilo u tradicionalističkom ili karizmatskom obliku. Osvrnuo se i na utjecaj amerikanizacije kršćanske vjere, koji se posebno primjećuje od reizbora predsjednika Donalda Trumpa. Ta amerikanizacija vjere pod izravnim je utjecajem evanđeosko-pentekostalnog pokreta, koji vjeru instrumentalizira u ideološke i nacionalne svrhe te reducira na moralna pitanja o braku, obitelji i spolnoga života, zanemarujući cjelovitost kršćanske poruke koja je prije svega egzistencijalna, osloboditeljska, ali također socijalna. Takva vrsta karizmatskog kršćanstva vjeru svodi na subjektivne emocije, koje se protive svakoj racionalizaciji i teologiji, a na doktrinarnom, političkom i socijalnom planu u mnogočemu se protivi službenom katoličkom naučavanju.
Kovač je osobno posvjedočio da je Crkva za njega najljepša avantura čovječanstva, no, u isto vrijeme, Crkva može biti mjesto radikalnog otuđenja i nasilja. Istaknuo je da će Crkva budućnosti, prema svim pokazateljima, biti Crkva laika. Unatoč tome, izrazio je zabrinuost da se Crkva, zbog nedostatka unutarnjega dijaloga i kvalitetne vjerske pouke, ne pretvori u sektu u kojoj će prevladavati isključivo, fanatično i bojovno kršćanstvo, koje će Crkvu još više izolirati od svijeta. Na kraju, podsjetio je da 25 godina nije bilo skupa o vjernicima laicima na nacionalnoj i biskupskoj razini u Hrvatskoj. Izrazio je nadu da ovaj skup u Rijeci bude poticaj da se i u drugim biskupijama, ali i na župskim razinama, više progovora o mjestu i ulozi vjernika laika u Crkvi, u simbiozi sa svećenicima i u skladu sa crkvenim dokumentima. Pozvao je i na čitanje koncilskih dokumenata i enciklike Fratelli tutti pape Franje koja promiče socijalno prijateljstvo. Rekao je kako su neki pokreti sveli kršćanstvo isključivo na pitanje spolnog morala i obitelji, što se događa na tragu amerikanizacije, zanemarujući odgovornost kršćana prema demokraciji, odnosno građansku odgovornost.
Potreba za novim dijalogom Crkve sa svijetom kulture
Anton Šuljić, teolog, novinar, likovni kritičar i kantautor, govorio je o dijalogu Crkve sa svijetom kulture. „U tom dijalogu mi ponovno otkrivamo sebe i bogati svijet umjetnosti“, rekao je Šuljić te ustvrdio da danas još uvijek postoji stoljetni rascjep. „Još je Pavao VI. rekao: oprostite, nastao je taj rascjep, ali mi želimo razgovarati jer vi imate taj dar da možete ono što je nebesko spustiti na zemlju. Ivan Pavao II. pozivao je na suradnju Crkve sa svijetom umjetnosti. No ta suradnja još uvijek nije dovoljno dijaloška. Teško je ovog časa procjenjivati kakav je odnos umjetnika i Crkve. Svijet filma i kazališta najviše se udaljio od konteksta barem objektivnog odnosa prema Crkvi. Iako imamo i sjajnih redatelja i glumaca.“
Naveo i je primjere dobre i loše suradnje u sakralnoj arhitekturi. Kao dobar primjer naveo je crkvu sv. Nikole biskupa na Krnjevu u Rijeci, koja je plod suradnje akademika Borisa Magaša i liturgičara fra Bernardina Škunce. A kao loš, izgradnju crkve, nacionalnog svetišta, na Udbini, gdje mjesni biskup nije prihvatio prijedlog stručne komisije. Osvrnuo se i na Crkvi ne naklonjene kazališne predstave u Rijeci i Zagrebu te rekao kako je tom prigodom redatelja pozvao na gostovanje na Teološkom četvrtku Kršćanske sadašnjosti, no nije se odazvao. Zaključio da nam treba dijalog i u takvim situacijama jer nema napretka ukoliko pucamo jedni na druge iz vlastita rova.
Panel je zaključen raspravom u kojoj je istaknuta je činjenica kako su se u povijesti Crkve i teologije koristile razne slike Crkve, pri čemu se danas u vremenu sinodalne Crkve u središte stavlja pojam Crkve kao Naroda Božjega. Bilo je govora o i završnom dokumentu Sinode „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“ koji je objavljen i na hrvatskom jeziku, a koji ide za uspostavom novih odnosa unutar Crkve.