Druga nedjelja došašća, 2025.

Nije dosta čekati da Krist dođe; obraćenjem mu i danas pripravljamo put u naš život, u naše obitelji, Crkvu i društvo, svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Prošle smo se nedjelje prisjetili triju Kristovih dolazaka. Današnja nas liturgija vraća u vrijeme priprave prvoga Kristova dolaska, kako bismo iz te priprave naučili što je potrebno da bi Krist mogao doći i u ovo naše vrijeme. Pozvani smo prepoznati što Bog čini za nas i tome dodati svoj doprinos.
Prorok Izaija govori o „mladici iz panja Jišajeva“ i o novom svijetu mira. Slika je vrlo konkretna: drvo je posječeno, ostao je samo panj – znak poraza, kraja, beznađa. A baš iz tog panja, iz nečega što izgleda mrtvo, izrasta nova mladica, novi život. Koliko je takvih „panjeva“ i u našem vremenu, kad nam se čini da se ništa više ne može učiniti, da ništa više nema smisla. Papa Lav to stanje opisuje kao „globalizaciju nemoći“. Mi kršćani se ne bismo smjeli uhvatiti u njezinu zamku. Mi smo „hodočasnici nade“, nade koja svoje polazište ima u Isusu iz Nazareta. Mi vjerujemo da se Izaijino proročanstvo ispunilo u njemu. Ali nije dovoljno samo vjerovati i čekati da on ponovno dođe i uspostavi svoj mir. Bog ne želi da budemo pasivni promatrači povijesti. Potrebno je da kao kršćani sada i ovdje, svojim životom, budemo graditelji novog i boljeg svijeta, da Bogu „damo ruke“, da po našem djelovanju njegov naum ljubavi s nama postane vidljiv u našem vremenu.
U evanđelju nam se obraća drugi prorok – Ivan Krstitelj. On ne govori o onome koji tek treba doći, nego o onome koji je već došao. Njegovo se poslanje događa u sadašnjosti: sada se treba dogoditi Kraljevstvo Božje. On razotkriva sve što priječi Kristov dolazak u konkretan svijet i vrijeme, osobito lažnu sigurnost onih koji misle da je za spasenje dovoljno što su Abrahamovi potomci. Danas bismo rekli: dovoljno je da sam kršten, da sam član Crkve, da se ponekad pojavim na misi, da održim neke običaje… To je velika napast i našeg vremena: tješiti se vanjskom pripadnošću, a ne dopustiti da nas Riječ Božja stvarno promijeni, da nam se dogodi obraćenje. Ivanov poziv na obraćenje nije moralističko nabrajanje grijeha, nego poziv na promjenu mentaliteta, načina mišljenja i življenja. Ako želimo biti dionici onoga što Bog obećava, naše se srce, naš pogled i naše odluke moraju mijenjati.
Poziv na obraćenje temelj je i našega propovijedanja i našega kršćanskog života. Ali obraćenje nije samo unutarnji osjećaj ili promjena mišljenja. Obratiti se znači dopustiti da se ta promjena vidi u konkretnim plodovima. Ono se tiče naših odnosa s Bogom i osobito s drugima: u djelima mira, pravde, pomirenja, milosrđa – u svemu onome što je Izaija navijestio kao plod Božjega kraljevstva, a što se danas može prevesti u brigu da ne budem uzrok sukoba i podjela, nego mira i pomirenja; da ne budem ravnodušan prema drugima, osobito siromasima i potrebnima, kojih, kako nam na jednom mjestu kaza Isus, uvijek imamo uza se. Iako razlozi zbog kojih su ljudi siromašni nisu uvijek isti. Nekad je to materijalno siromaštvo, a mnogo puta to je siromaštvo ljudske blizine, lijepe riječi i osmijeha. Nekad je to, kao i u Ivanovu slučaju, proročka riječ koja u sebi uključuje kritiku, ali i zaštitu najslabijih i ugroženih zbog bilo kojeg razloga. Ali uvijek je i u svakom slučaju to potreba ljubavi. Upravo je nedostatak ljubavi najvažniji razlog Ivanove vrlo oštre kritike svojega naraštaja, koji on naziva „leglo gujinje“. Ivan je oštar ne da bi ih uvrijedio, nego da bi ih trgnuo, da ne ostanu uspavani u samodostatnosti da svojim porijeklom i djelima zakona zaslužili Božje spasenje.
„Leglo gujinje“ kojemu se danas Ivan obraća nije samo njegov naraštaj. To smo i mi i naš naraštaj. Sveti Pavao kaže da je sve što je nekoć napisano, napisano nama. Zato je važno da to osobno shvatimo i da se obratimo, priznajući da mi nismo uvijek dobri i u pravu i da ne znamo sve, te da nam je Bog potreban. I da su nam potrebni drugi, ali i mi njima. Bez toga nema stvarnog obraćenja, a bez njega ni danas nije moguće pripraviti putove i poravnati staze Gospodinova dolaska. Obraćenje sve to omogućuje. Ono omogućuje Isusu da može doći u naš osobni život. A kad on dođe u naš život, onda po nama može doći i u naše obitelji, u Crkvu i društvo, u naš svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Slika: Maria Cavazzini Fortini, akvarel (https://share.google/3dmQh6TRWa4bO52Hx)