5. nedjelja kroz godinu (C) – Dan braka (2025.)

Nakon što je u sinagogi Nazaretu objavio da je pomazan Duhom Svetim koji ga šalje „blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“, Isus u današnjem evanđeoskom ulomku započinje svoje poslanje. Sišao je u Kafarnaum koji je na obali Galilejskog jezera, koje su evanđelisti teološki nazvali more, i počeo propovijedati. Za svoju propovjedaonicu je uzeo Šimunovu, odnosno Petrovu lađu. U njoj prepoznajemo simboliku Crkve. Ova simbolika lađe kao Crkve dobiva dodatno na snazi slikom veličanstvenog ulova koji se dogodio nakon što je Šimun Petar otisnuo od kraja i na Isusovu riječ bacio mrežu. Isusovo poslanje za koje ga je pomazao Duh Sveti, a koje svoj povijesni hod nastavlja u Crkvi i njezinom poslanju, može se činiti besmislenim i neostvarivim. Nekima može biti čak i smiješno, kao što je za iskusne ribare bilo smiješno bacati mreže po danu nakon noći bezuspješnog ribolova. Ali, ako imamo povjerenje u Isusa i činili ono što nam on kaže da trebamo činiti, i nemoguće postaje moguće. Evo zašto smo mi kršćani, i zašto trebamo biti, „hodočasnici nade“.

Ipak, da bi se ono što je započeto Isusovim pomazanjem Duhom Svetim i njegovim poslanjem moglo ostvariti, Isus treba pomoć. Potrebna mu je Petrova lađa, odnosno Crkva. Potrebni su mu i učenici koji će tu lađu, na njegovu riječ, izvesti na pučinu i bacit mrežu. Zato Isus, nakon što je sam započeo svoje poslanje pomazan Duhom Svetim, bira one koji će mu se u tome pridružiti. Izabrao je Šimuna Petra i brata mu Andriju. I njihove drugove Jakova i brata mu Ivana. Nakon što ih je ohrabrio, ohrabrivši Šimuna Petra koji ih predstavlja i koji u ime svih njih izriče svoju nedostojnost i neznatnost pred veličinom Isusovog poziva, Isus im objavljuje njihovo poslanje: „Odsada ćeš loviti ljude!“ Shvatimo li ovo u duhu onog teološkog značenja pojma mora, koje s jedne strane doziva u pamet prelazak Izraela preko mora iz ropstva u slobodu, a s druge strane svojom mračnom dubinom i opasnosti koja u njoj vreba predstavlja svijet zla, shvaćamo da ovo Isusovo „loviti ljude“ zapravo znači ljude oslobađati i spašavati, čineći isto ono što je on pomazan Duhom Svetim poslan činiti.

Nakon prve četvorice, Isus je izabrao i drugu osmoricu, nakon njih i sedamdeset dvojicu, a onda i mnoge druge uključujući i nas danas i Petrovu lađu našeg vremena. U njoj je i svatko od nas u svom zvanju, pozvan i poslan izlaziti na pučinu i činiti ono što nas Isus u snazi pomazanja Duhom Svetim poziva i šalje činiti, a on nas šalje „loviti“, odnosno oslobađati i spašavati ljude.

Budući da danas obilježavamo Svjetski dan braka, želio bih posebno spomenuti poziv koji neki od nas dobivaju udvoje, u braku, kao muž i žena. U apostolskoj pobudnici Christus vivit, br. 260. papa Franjo kaže da voli „misliti kako su dvoje kršćana koji sklapaju ženidbu prepoznali u svojoj ljubavnoj priči Gospodinov poziv, poziv da od dvoga – muško i žensko – stvore jedno tijelo i jedan jedini život. Sakrament ženidbe obavija ovu ljubav Božjom milošću, ukorjenjuje ju u samoga Boga. Tim darom i sigurnošću tog poziva može se ići naprijed kroz život sigurna koraka, bez straha od bilo čega, može se zajedno nositi sa svime!“ Ali, i u braku je, kao i u Crkvi, potrebno slušati Isusa da bismo mogli nastaviti zajedno hoditi i da bi taj naš hod bio hod s Isusom i za Isusom. Slušati Isusa u braku znači imati povjerenje u njega i s povjerenjem u njega izgrađivati međusobno povjerenje. Evo zašto je u braku važno, uz međusobni razgovor koji među bračnim drugovima učvršćuje povjerenje, razgovarati i s Isusom u zajedničkoj molitvi i zajedničkom čitanju Božje riječi. Ne znači da će sve biti lako. Puno je izazova s kojima se moraju suočiti bračni parovi na pučini života, ali najopasniji su oni iznutra. Ali imamo li sa sobom Isusa, i nemoguće može postati moguće. S Isusom sve može postati plodonosno, čak i za one bračne parove kojima je Bog uskratio porod. I kad ih je Bog blagoslovio porodom i kad nije, bračni parovi ne smiju zaboraviti da imaju jedno drugo. I da imaju Isusa, koji ih poziva i šalje zajedno.

Možda bračnim drugovima u tome može pomoći jedan poticaj sv. Ivana XXIII. koji osobito dobiva na značenju u ovoj Svetoj godini u kojoj je, možda i pretjerano, veliki naglasak pridajemo oprostima. Ne dovodeći u pitanje i takvu praksu, ali sa željom i da je učini konkretnijom, papa sv. Ivan XXIII. je zaručnicima ponudio djelomični oprost svakodnevnim poljupcem bračnog prstena (https://it.aleteia.org/…/baciare-fede-nuziale-ogni…). Promislimo li dobro, shvatit ćemo da taj poljubac bračnom prstenu – koji srdačno preporučujem svim vama koji ste u braku bez obzira je li ili nije još na snazi taj oprost pape sv. Ivana XXIII. – nije tek simbolična gesta. To je prilika sjetiti se danih i primljenih obećanja. I ispitati se jesmo li im ostali vjerni. I da svaki dan ponovo obnovimo svoju vjeru, odnosno povjerenje u Isusa koji nas je spojio neraskidivom bračnom vezom i obdario bračnom milošću, ali i jedno u drugo. U toj gesti možemo pronaći potrebnu snagu za pitanje oprosta. I svetu strpljivost u opraštanju. I obnovljenu čestitost. Bračni prsten bi supružnicima postao ono što on zapravo jest, vidljivi i opipljivi simbol one neraskidive veze kojom kršćanski brak simbolizira neraskidivi odnos Krista i Crkve. Supružnicima koji svakodnevno to posvješćuju bi pomogao iz dana u dan rasti u međusobnoj ljubavi i u svetim krepostima koje, kaže papa sv. Ivan XXIII., toliko raduju Boga i čine Isusa sretnim. A ono što raduje Boga i Isusa čini sretnim, raduje i čini sretnim kršćanske supružnike i svaku kršćansku obitelj. I osposobljuje ih da usprkos svemu ispune svoj poziv i poslanje. I svima budu svjedoci radosti života u kršćanskom braku i kršćanskoj obitelji. A  upravo je to ono što nam je, čini mi se, danas tako nasušno potrebno.