2. vazmena nedjelja – Nedjelja Božjeg milosrđa

U znak sjećanja na papu Franju i moje duboke zahvalnosti za njegovu papinsku službu, želim ove nedjelje za razmišljanje ponuditi njegovu meditaciju na temu današnjeg evanđelja i Nedjelje Božjeg milosrđa, izgovorenu na Trgu sv. Petra uz molitvu Regina caeli, 7. travnja 2024.

________________________________________

Draga braćo i sestre, ugodnu vam nedjelju želim!

Danas, na Drugu vazmenu nedjelju, koju je sveti Ivan Pavao II. posvetio Božjem milosrđu, u Evanđelju (usp. Iv 29, 19-31) nam se poručuje da vjerujući u Isusa, Sina Božjeg, možemo imati život u njegovu imenu (r. 31). Ali što znači „imati život“?

Svi želimo imati život, ali postoje različiti načini da se to postigne. Ima onih, primjerice, čiji se život svodi na mahnitu utrku za uživanjem i posjedovanjem mnogih stvari: jela i pića, zabave, gomilanja novca i stvari, doživljavanje snažnih i novih emocija i tako redom. Put je to koji na prvi pogled izgleda ugodan, ali koji ne zadovoljava srce. To nije način da se „ima život“, jer kročenjem putovima zadovoljstva i moći ne nalazi se sreću. Ostaju, naime, bez odgovora mnogi aspekti postojanja kao što je, na primjer, ljubav, neizbježna iskustva boli, ograničenosti i smrti. I, k tome, ostaje neispunjen san koji nam je svima zajednički: nada da ćemo živjeti zauvijek, da ćemo biti beskonačno voljeni. U današnjem se Evanđelju kaže da se ta punina života, na koju je svaki od nas pozvan, ostvaruje u Isusu: On je taj koji nam daje puninu života. Ali kako doći do toga, kako to doživjeti?

Pogledajmo što se dogodilo s učenicima u Evanđelju. Proživljavaju najtragičnije trenutke u životu: nakon danâ muke zatvoreni su u Dvorani Posljednje večere, prestrašeni i obeshrabreni. Uskrsli im dolazi ususret i prvo što čini jest to da im pokazuje svoje rane (usp. r. 20): one su bile znakovi patnje i boli, mogle su pobuditi osjećaje krivnje, ali s Isusom one postaju putovi milosrđa i praštanja. Tako učenici vide i dodiruju svojim rukama da s Isusom život uvijek pobjeđuje, a smrt i grijeh su poraženi. I primaju dar njegova Duha, koji im daje novi život, život ljubljene djece, ispunjen radošću, ljubavlju i nadom. Pitat ću vas nešto: imate li nadu? Neka se svatko zapita: kako ja stojim s nadom?

Evo kako možemo svakodnevno „imati život“: dovoljno je uprti pogled u Isusa raspetog i uskrslog, susresti ga u sakramentima i molitvi, prepoznati njegovu prisutnost, vjerovati u njega, pustiti da nas dotakne njegova milost i voditi se njegovim primjerom, iskusiti onu radost koju se doživljava kad ljubimo kao što On ljubi. Svaki živi susret s Isusom, živi susret s njim, omogućuje nam da imamo više života. Tražiti Isusa, pustiti mu da se susretne s nama – jer On nas traži! – otvoriti srce susretu s Isusom.

Zapitajmo se, međutim: vjerujem li u snagu Isusova uskrsnuća, vjerujem li da je Isus uskrsnuo? Vjerujem li u njegovu pobjedu nad grijehom, strahom i smrću? Jesam li izgradio odnos s Gospodinom, s Isusom? I dopuštam li da me On potakne da volim svoju braću i sestre i da se nadam svaki dan? Neka svatko razmisli o tome.

Neka nam Marija pomogne da imamo sve veću vjeru u uskrsloga Isusa kako bismo „imali život“ i širili radost Uskrsa.

________________________________________

Vjerujem i nadam se da papa Franjo sada „ima život“ u punini, da  uz usklik „Gospodin moji i Bog moj!“ (Iv 20, 28), može kao i apostol Toma vidjeti i opipati Isusove rane koje je toliko puta gledao i dodirivao u ranama siromašnih, migranata, zatvorenika, bolesnih… U nadi da on koji se nije umarao moliti nas da molimo za njega nastavlja moliti za nas, nemojmo se ni mi umoriti nastaviti moliti za njega i njegovu dušu preporučivati „Bogu koji se ne umara opraštati.“ Nemojmo se umoriti tražiti Božje milosrđe i za sebe, Crkvu i svijet u kojemu živimo. Milosrđe nam je svima potrebno jer i svi mi smo, kao i papa Franjo, „pomilovani i izabrani“ da bismo bili svjedoci Božje ljubavi i milosrđa svoj svojoj braći i sestrama.