12. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Prepoznajući u Isusu neku od velikih ličnosti svoje nacionalne prošlosti, njegovi su suvremenici u njemu vidjeli proroka – onoga koji riječju i djelom najavljuje dolazak mesijanskih vremena. Ipak, nisu ga smatrali Mesijom – Kristom, baš kao ni Židovi u Lukinoj zajednici. Zašto? Zato što se Isus ni po čemu nije uklapao u njihova mesijanska očekivanja.

Prvo, njegovo podrijetlo nije odgovaralo idealu političkog spasitelja: dolazio je iz „polupoganske“ Galileje i pripadao nižem društvenom sloju. Drugo, njegovo djelovanje i nauk bili su u suprotnosti s ustaljenim kriterijima: umjesto moći i zemaljske sloge, on propovijeda poniznost, služenje i žrtvu. Njegovi suvremenici priželjkivali su Mesiju snažnog poput Samsona, vojskovođu poput Davida ili mudraca poput Salomona. Isus – kako će pokazati kasniji događaji – nije bio ništa od toga.

Ipak, Crkva u Lukinoj zajednici, a s njom i vjernici svih vremena, ispovijedaju s Petrom: „Ti si Pomazanik – Krist!“ Isus prihvaća Petrovu ispovijest, ali učenicima zabranjuje da o tome govore. Ne zato što nije Mesija – Krist, nego zato što riječ „Krist“ sama po sebi nije dovoljna da izrazi puninu vjere. Tu riječ treba uskladiti sa značenjem koje joj daje Isus – a ne sa značenjem koje joj pridaju njegovi suvremenici. Upravo u tome učenici imaju poteškoća. I dalje očekuju Krista kao političkog vođu i osloboditelja. Zato im Isus počinje tumačiti što zapravo znači biti Krist. Po prvi put naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće, otkrivajući da je pravo Kristovo poslanje upravo ono što se u očima svijeta čini porazom: križ.

U Matejevom i Markovom evanđelju, kad Petar pokušava odbaciti takvoga Krista, Isus ga oštro prekida: „Odlazi od mene, sotono!“ (Mt 16,23), jer Petrovo nerazumijevanje ugrožava samu srž Kristove poruke. Ono što su učenici smatrali pobjedom – političku trijumfalnu vlast – Isus razotkriva kao poraz. A ono što se u očima svijeta činilo porazom – smrt na križu – u Kristovoj se perspektivi pokazuje kao konačna pobjeda: uskrsnuće.

U toj proturječnosti krije se srž kršćanske vjere: Bog postaje čovjekom i postaje sluga – sluga ljubavi do kraja, pa i do smrti na križu. Ta logika je izazov koji je svaki njegov učenik pozvan prihvatiti – ne samo riječima, nego svakodnevnim odlukama, žrtvama i služenjem. Zato nas Isus poziva da ga u tome slijedimo.

Nažalost, i danas mnogi prihvaćaju Isusa kao Krista, ali odbacuju ili prilagođavaju sadržaj njegova poslanja vlastitim očekivanjima. Kroz povijest, najveći protivnici Krista često nisu bili oni koji su mu se otvoreno suprotstavljali i progonili njegovu Crkvu, nego oni koji su ga ispovijedali, a zatim – zloupotrebljavajući Crkvu – preoblikovali Krista prema svojim interesima. To nisu samo moralna zastranjenja. To su i tradicije, strukture i obrasci koji zamagljuju Kristovu poruku i priječe nas u njegovu nasljedovanju.

Ipak, moguće je drugačije. Ali da bi se to dogodilo, treba svući staroga čovjeka s njegovom logikom i, kako uči sveti Pavao, „obući se u Krista“, novoga čovjeka. Ako smo zaogrnuti Kristom, onda ćemo njegov sustav vrijednosti unositi u svoje odnose i izbore. Uzet ćemo vlastiti križ i – opredjeljujući se za ljubav, dobro, mir, oprost i služenje bližnjima – krenuti za Isusom.

Slika: Krist šalje učenike (detalj), oltarska pala u Muzeju Opere Duoma u Sieni, Duccio di Buoninsegna (oko 1255. – 1319.), tempera na drvu, 1308.–1311.