U Katoličkoj Crkvi Jubilej je godina oproštenja grijeha, pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore. U Katoličkoj Crkvi Jubilej može biti redoviti i izvanredan. Redoviti je bio veliki jubilej 2000. godine, a izvanredan onaj obilježen u godini milosrđa 2015./2016. Jubilej potječe iz židovske tradicije koja je ustanovila, svakih 50 godina, godinu odmora za zemlju (s praktičnim ciljem jačanja naknadne obrade), povrat oduzete zemlje i oslobađanje robova. Kako bi se označio početak Jubileja, puhalo se u ovnujski rog, jobel na hebrejskom, iz čega potječe kršćanski izraz Jubilej.
Na razini Opće Crkve spominjemo se i 1700 godina od Prvoga sveopćeg, ekumenskog koncila u Niceji 325. Plod toga koncila jest Credo koji ispovijedamo svake nedjelje. Sjećamo se i 60. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila (1965.) i obnove Crkve. Osim Svete godine, Crkva u nas sjeća se i 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora. Naša mjesna Crkva 2025. obilježava 100 godina od osnutka biskupije sa sjedištem u Rijeci.
Riječka biskupija osnovana je bulom pape Pija XI. Supremum pastorale munus od 25. travnja 1925. Nova je biskupija bila višenacionalnog sastava: činili su je Hrvati, Talijani i Slovenci. Kao što je u svom pismu istaknuo riječki nadbiskup Mate Uzinić: „Naša biskupija nastala je za vrijeme talijanske uprave, a njezina povijest, osim Hrvata, uključuje Talijane i Slovence. Sjećajući se utemeljenja biskupije i njezina razvoja, moramo biti svjesni da su se u naš biskupijski identitet utkali mnogi pojedinci, uključujući i one različitih nacionalnosti. Jubilej nam je prilika da se sa zahvalnošću prisjetimo svih koji su tijekom ovih sto godina izgrađivali našu mjesnu Crkvu i prenijeli nam život i vjeru u Isusa Krista, ali svojim kršćanskim djelovanjem dali i poseban doprinos društvenopolitičkoj zajednici na mnogim područjima.“
Koliko god bili zainteresirani za povijest i povijesne obljetnice, Crkva i kršćani sjećanju na povijesne događaje ne bi trebali pristupati na onaj način na koji to čine instituti za povijest ili odsjeci za povijest naših akademskih ustanova. Naime, Crkva nije prvenstveno zainteresirana za komemoriranje događaja jer to nije njezino poslanje. Tu je misao vrlo dobro izrekao jedan od najvećih hrvatskih teologa Tomislav Janko Šagi-Bunić. On je isticao kako „Bog govori ne samo kroz Evanđelje nego i kroz povijesna događanja“ te da kršćanin mora valorizirati povijest uzimajući međutim u obzir „da se evanđeoska poruka ne smije biti golo repetiranje prošlih formulacija“ već „traži neprekidno preformuliranje koje će sadržavati vjernost izvornoj evanđeoskoj poruci i vjernost onome što nam govore znakovi vremena jer u njima otkrivamo u određenom smislu Božji govor.“ Poslanje Crkve odnosi se prije svega povijest spasenja.
U vezi s obilježavanjem kako 1100 godina od Splitskih sabora, ali i naših 100 godina Riječke biskupije, želio bih upozoriti na to da Crkva ne treba poistovjećivati s nijednim narodom. Mi smo Crkva na putu, a njezinim se članom ne postaje rođenjem u nekom narodu već krštenjem. Koliko kod bila hvalevrijedna ljubav koju njegujemo prema vlastitom narodu ili domovini, kršćanin treba znati da on putuje prema istinskoj domovini koja je na nebu.
Pripadnici ove mjesne riječke Crkve sjećaju se, dakle, stvaranja ove biskupije. Ti su događaji, kao i cijelo 20. st., obilježeni mnogim traumama, nacionalnim netrpeljivostima, ideološkim razračunjavanjima, nacionalizmima, nevjerom, napuštanjem kršćanstva i apostazijom, društvenim nepravdama i sl. Jubilej je prilika da se pokajemo za grijehe. Naš nadbiskup, u prije spomenutom pismu, kaže: „Jubilej je ujedno i poziv na kajanje zbog grijeha koje smo kao pojedinci i Crkva počinili zbog nedosljednosti u našoj vjeri, netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, nacionalizmima kojih je bilo sa svih strana, spolnim zlostavljanima koja su u ovom najnovijem razdoblju obilježila i našu mjesnu Crkvu, ali i nedovoljne osjetljivosti u svakom trenutku na društvenu nepravdu te propuste u pružanju materijalne i duhovne pomoći braći i sestrama u nevolji itd. Jubilej nam je prava prilika da s pročišćenim pamćenjem i osnaženim povjerenjem u Gospodina iz svoje sadašnjosti uklonimo sve ono što nije dobro kako bismo se zauzetom ljubavlju mogli pridružiti svijetlim primjerima predana života u ljubavi i služenju naših svetih predaka te s nadom gledati i hoditi u budućnost naše Riječke nadbiskupije.
Ovo kajanje zbog vlastitih grijeha, kao jedno od obilježja našeg jubileja, osobito je važno zbog teških povijesnih okolnosti i političkih režima u kojima je naša riječka Crkva nastala i ispunjavala svoje poslanje ovih sto godina. Ono nam pomaže da svoje povijesno pamćenje pročistimo od napasti da ono postane sjećanje na drugoga koji nam je bio (i često, nažalost, ostao) neprijateljem, na ideologije i režime koji su prolazili i preko ovoga teritorija ostavljajući iza sebe žrtve, na zlo koje su počinili drugi i drugačiji, često naši susjedi, te da naše pamćenje postane pomireno pamćenje i naši jubileji prilika za susret i novi hod zajedno, u nadi. Pročišćeno pamćenje jest pamćenje koje ne primjećuje samo ono loše kod drugoga i drugačijega, nego i ono dobro.“
U današnjem društvu, na globalnoj i na hrvatskoj razini, obilježenom sve većim socijalnim razlikama između bogatih i siromašnih, iz hebrejskog jubileja koji je predviđao otpuštanje dugova i popravljanje socijalnih nepravdi, mogli bismo naučiti kako je za svako društvo od velike važnosti zauzetost u ispravljanju socijalnih nepravdi.
Naš jubilej bi trebao imati i intenzivan društveni utjecaj, odnosno poticaj da kao što je to bilo kod židovskog naroda, koji je u jubilejskoj godini otpuštao novčane dugove siromasima i dopuštao zemlji da godinu dana miruje kako bi se nakon toga mogla vratiti u plodni ciklus obrađivanja i davanja plodova, i mi poradimo na ispravljanju nepravda u društvu. U naše vrijeme, kada je hrvatsko društvo poput brojnih drugih na Zapadu obilježeno sve većim materijalnim razlikama između onih koji imaju i onih koji jedva spajaju kraj s krajem, jubilej bi trebao potaknuti na strukturne promjene, raspodjelu dobara i solidarnost.
Uz želju da nam jubilejska godina bude poticaj za izgradnju pravednijeg društva istaknut ću i to da često prolazim pored istražnog zatvora u Ulici žrtava fašizma tik uz katedralu sv. Vida u kojom ćemo 28. prosinca otvoriti jubilejsku godinu. Nerijetko, osobito neradnim danima, prisustvujem razgovorima između osoba lišenih slobode i njihove rodbine koja, nadvikujući se, komunicira s voljenim osobama iza rešetaka. Te su me scene nekoć skandalizirale. No papa mi je 26. prosinca, otvarajući jubilejska vrata u zatvoru Rebibbia, koji je prozvao “drugom bazilikom”, ustvari otvorio oči rekavši u odgovoru novinarima da su “velike ribe na slobodi”.
Pri obilježavanju povijesnih obljetnica u nas možda se neki put stječe dojam da se radije bavimo prošlošću negoli sadašnjošću i budućnošću. Kao da postoji suvišak pamćenja, točnije spomena samo na povijesne situacije u kojima smo mi bili žrtve drugih, u kojima su drugi nama počinili zlo, ustvari spomena na zlo počinjeno od drugoga i drugačijega, često od naših susjeda. Kao da u pamćenju nema mjesta za ponizno priznanje i vlastitih grešaka i propusta, odnosno zla koje smo mi počinili drugima u ime našega identiteta, bilo vjerskoga ili nacionalnog. No kojih se utemeljiteljskih događaja moramo sjećati kao kršćani? Za Židove je to bio događaj izlaska iz Egipta, božansko oslobođenje iz ropstva. U podnožju “pashalnog” sjećanja na prvom mjestu nije bila trauma, faraonsko, egipatsko zlo, nego golemo besplatno djelovanje Boga otaca. Zbog toga židovsko pamćenje njeguje zahvalnost, a ne ljutnju ili osvetu. Za kršćane je temeljni događaj, događaj Isusova uskrsnuća, novog rođenja na kojem stoji ili pada sve što nazivamo kršćanstvom. Temeljno kršćansko sjećanje je memoria passionis, mortis et resurrectionis sjećanje na muku, smrti i uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista. Po njegovoj žrtvi mi smo dobili vječni život i istinsku slobodu. To je ono pamćenje koje izgrađuje naš identitet kao kršćana i našu crkvenu nadbiskupijsku zajednicu.
Dok obilježavamo jubilej, valja nam se sjetiti dobra primljenog u osobnom i životu naše zajednice. Na Križnom putu u Koloseumu 2024., koje je ove godine sastavio papa Franjo, u četvrtoj postaji papa je promišljao o riječima Ivanova evanđelja kojima Isus predaje Mariju učeniku Ivanu i obrnuto (Iv 19,26-27). U tome kontekstu govori i o memoriji, odnosno sjećanju: “Isus u Marijinu pogledu punom suza i svjetla nalazi spomen na nježnost, na zagrljaj ljubavi koji ga je uvijek primao i grlio. Majčin pogled jest pogled sjećanja koji nas utemeljuje u dobru.“ Zajedno s papom molimo Mariju „da nam pomogne da se načas zaustavimo i da s njezinom pomoći pokušamo očuvati pamćenje. Da očuvamo pamćenje na primljene milosti, da se spominjemo dobivenog oprosta i Božjih čudesnih djela, da oživimo prvotnu ljubav, da osjetimo divotu Providnosti Božje i da proplačeno od zahvalnosti“.
Papa je u pismu posvećenom obnovi istraživanja crkvene povijesti objavljenom koncem studenoga 2024. istaknuo kako se „Nitko ne može doista znati tko je i što u budućnosti želi biti bez njegovanja povezanosti s generacijama koje mu prethode.“ Nadalje je ustvrdio: „Prema usmenoj predaji koju ne mogu potvrditi pisanim izvorom, jedan veliki francuski teolog svojim je studentima rekao da nas proučavanje povijesti štiti od „ekleziološkog monofizitizma“, odnosno od pretjerano anđeoskog poimanja Crkve koje ne bi bilo ispravno jer bi Crkvu prikazivalo bez mrlja i bora. Crkvu kao i majku treba voljeti onakvom kakva ona jest. U protivnom, ne volimo je uopće ili volimo samo plod naše mašte. Crkvena povijest pomaže nam sagledati istinsku Crkvu kako bismo zavoljeli onu Crkvu koja uistinu postoji i koja je u prošlosti učila, a i danas uči na svojim pogreškama i padovima. Ova Crkva, koja sebe prepoznaje i u svojim mračnim trenucima, postaje sposobnom razumjeti mrlje i rane svijeta u kojemu živi te ukoliko ga pokuša izliječiti i rasti, učinit će to na isti onaj način na koji sama sebe pokušava zacijeliti i potaknuti da poraste, čak i ako joj to često ne uspijeva.“
Papinim riječima mogu pridodati ono što je pisao Hubert Jedin, jedan od najpoznatijih crkvenih povjesničara ne samo germanskog jezičnog kruga, čija su djela prevedena i na hrvatski jezik. Slično papi, on je ukazao na sliku hodočasničke Crkve priupitavši se ne spada li u tu sliku hodočasnika i prašina kojom se hodajući po zemlji taj hodočasnik-član Crkve prlja. Pri tome je naglasio da crkvena povijest koja ne bi ukazivala i na mrlje i grijehe ne bi bila istinita i realna povijest Crkve. Takva crkvena povijest – koja nije apologetika koju danas promiču mnogi iz raznih katoličkih miljea i koja je usredotečena na obranu članova Crkve pred opsadom napada izvana – ispravlja i korigira ekleziološke definicije Crkve koje se gdjekad domilju odveć idealiziranima.
Za kraj neka mi bude dopušteno da apeliram na ozbiljniji pristup radovima iz crkvene povijesti što nam može pomoći da porastemo u kršćanskoj vjeri. Dok budemo otvarali jubilejsku godinu i sjećali se raznih povijesnih obljetnica sjetimo se da je, kako ističe papa, „riječ o proučavanju, a ne brbljanju, površnom čitanju (crkvene povijesti), „rezanju i lijepljenju“ internetskih sažetaka“.
Marko Medved
