Treća nedjelja došašća (C) – Nedjelja Caritasa, 2024.

„Što nam je dakle činiti?“ Odgovarajući mnoštvu, carinicima i vojnicima, na ovo pitanje Ivan Krstitelj od njih ne traži da prekinu sa starim životom i svojim zanimanjima, koliko god da su neka od njih neprikladna za kraljevstvo Božje u duhu onog vremena, nego od njih traži da žive i djeluju na drugačiji način, odnosno da svoj život i zanimanja usklade sa zahtjevima solidarnosti, pravde i miroljubivosti. Zato tko ima dvije haljine i hrane neka ih dijeli s onima koji nemaju. I neka ne utjeruje veće namete od određenih. I neka nikoga lažno ne prijavljuje i ne bude nasilan.

Ivan Krstitelj traži vidljive plodove obraćenja kroz promjenu mentaliteta koja se najbolje očituje u konkretnom djelovanju. Onima koji to iskreno žele on je dijelio krštenje obraćenja. To je bio doseg djelovanja Ivana Krstitelja. On ne može dalje. Ne može dati više od toga. On još može dati samo obećanje i ponuditi navještaj da dolazi onaj koji će moći i više od toga. Ivan Krstitelj je preteča, glas koji najavljuje dolazak jačega, onoga koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. On će učiniti i više. Pročistit će svaku navezanost na ono što je beskorisno. I u svakome osloboditi njegov korisni potencijal, ono za što je stvoren. Slika koju Ivan Krstitelj koristi je žito. Žito ne možemo upotrijebiti za kruh ako nije očišćeno od plijeve. Pljeva je beskorisna. Ostane li pomiješana sa žitom, i ono ostaje beskorisno. Zato je treba odvojiti, prepustiti vjetru da je odnese i spaliti. Kad ovo odvajanje prenesemo na naše međuljudske odnose, može se dogoditi da to odvajanje shvatimo kao odvajanje različitih osoba, odvajanje onih koji su dobri od onih koji su loši. I da sebe same i svoje stavimo u kategoriju onih koji su dobri, a one druge, one koji nisu naši, u kategoriju loših. Mnoštvo je mogućnosti. I podjela. Ali Ivan Krstitelj ne govori o tome. On govori o jednom drugom odvajanju i dijeljenju, o onom odvajanju i dijeljenju koje se treba dogoditi u svakome od nas. Svi mi trebamo dozvoliti Gospodinu koji dolazi da po svojim kriterijima u nama odvoji i razdijeli ono što je dobro i korisno od onoga što je loše i nekorisno. Tu podjelu odnosno odvajanje Ivan Krstitelj ne može učiniti. Tu će podjelu moći učiniti onaj koji dolazi nakon njega. Ivan Krstitelj nije Mesija. On ga navješćuje i pokazuje. Kaže da je on jači od njega i da mu on nije dostojan odriješiti remenje na obući. Mesija će Duhom Svetim i ognjem razlučiti u svakome pljevu od žita, ono što je beskorisno, od onog što je korisno i ima potencijal darovanosti i plodnosti. Kaže Ivan Krstitelj da će ono što je beskorisno bit spaljeno. To nije poruka prijetnje. Bila bi to prijetnja da je upućena pojedinim kategorijama osoba. To je poruka nade. Upućena je svima. To je radosna poruka koja nas sve poziva na obraćenje i prihvaćanje onoga kojega Ivan Krstitelj navješćuje i koji dolazi. To je Ivanova radosna poruka.

Tu istu radosnu poruku u današnjem prvom čitanju navješćuje i prorok Sefanija. On se svojim pozivom na radost obraća Kćeri sionskoj, a zapravo Jeruzalemu i cijelom Izraelu kojega je Gospodin oslobodio od njihove osude i njihovih neprijatelja. „Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!“ Na ovu se poruku nadovezuje i Izaijino proročanstvo koje nam je danas ponuđeno umjesto psalma. Kao pripjev smo ponavljali njegov radosni usklik: „Kličite i radujte se jer je velik među vama Svetac Izraelov!“

U Kćeri sionskoj iz prvog čitanja prepoznajemo i Mariju. Njoj će također biti  ponovljen poziv da se ne boji: „Ne boj se, Marijo!“ Ona je na taj poziv odgovorila cijelim svojim bićem. Znak tog njezinog potpunog predanja, lišenog straha i ispunjenog pouzdanjem je njezin odgovor na Božju ponudu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

U Kćeri sionskoj Crkva također prepoznaje i samu sebe i svoje poslanje. S Crkvom bi se u njoj trebali prepoznati i svi mi koji smo po krštenju u to uključeni. Zato nas sv. Pavao poziva da budemo radosni jer je Gospodin blizu. Dapače, on je već među nama. Moguće ga je vidjeti u Crkvi, u njegovoj riječi, sakramentima, osobito euharistiji, u okupljenoj zajednici, u svakom bratu i sestri čovjeku, a osobito potrebnome. I u nama ga je potrebno vidjeti. Ali da bi to bilo i moguće, današnja nas nedjelja uči da ga treba vidjeti i prepoznati i u našoj kršćanskoj radosti, onoj istinskoj radosti, radosti evanđelja. I u našoj blagosti. I u tome što nismo zabrinuti i prestrašeni kao drugi, bez obzira na to što ne živimo u dobrim vremenima. I u tome što, s molitvom i prošnjom Bogu uvijek zahvaljujemo na svemu, pokušavajući dati svoj doprinos da i naša vremena budu bolja i bliža onom što u Očenašu molimo kad kažemo „dođi kraljevstvo tvoje.“

Jedan od načina na koji je Isusa moguće vidjeti u nama je i onaj na koji nas poziva ova Treća nedjelja došašća koja se u našoj domovini obilježava kao Nedjelja Caritasa. Taj način je djelotvorna ljubav koju smo danas pozvani posvjedočiti novčanim darom od sebe za one koji su potrebni i za koje se brine Caritas, a koju trebamo živjeti svaki dan u svim svojim odnosima i svim svojim susretima. Ne znači to da trebamo promijeniti svoje zvanje ili zanimanje, nego da ga trebamo živjeti na drugačiji način, onako kako nas je to usmjerio Ivan Krstitelj i naučio Isus Krist i kako nas u svakodnevnim okolnostima i prilikama nadahnjuje Duh Sveti i potiče oganj njegove ljubavi koji je krštenjem u nama zapaljen.