Sveta obitelj – Svjetski dan selica i izbjeglica, 2024.

Samo nam iskrena molitva koja ne sugerira Bogu što on treba činiti, nego nam pomaže razumjeti u razgovoru s njim što mi trebamo učiniti, može pomoći da nadiđemo predrasude i osude i da u migrantima i stranim radnicima prepoznamo braću i sestre, dio iste ljudske obitelji, a ne prijetnju i neprijatelje. Važno je što mi gledamo u migrantima i stranim radnicima. Ako u njima budemo gledali neprijatelje i prijetnju oni će nam to postati, ako i nisu. I obrnuto, ako u njima budemo gledali braću i sestre, velika je šansa da će nam to postati, ako to trenutačno i nisu. Sveta obitelj nam je primjer prihvaćanja.

______________________

Danas se u svim biskupijama Katoličke Crkve otvara Sveta godina. Nije slučajno izabran današnji dan jer danas slavimo Svetu obitelj. Obilježavamo i Svjetski dan selilaca i izbjeglica. Svjetski dan selilaca i izbjeglica ustanovio je papa Benedikt XV. 1914. potaknut strahotama i posljedicama Prvog svjetskog rata na samom njegovom početku. S godinama će taj rat pokazati svu strahotu rata kao takvoga. I nažalost postati okidač za novi rat, još strašniji. Crkva u Hrvatskoj je odlučila da će ovaj dan obilježavati na blagdan Svete obitelji, jer je  ta obitelj i sama bila migrantska obitelj. Uglavnom se do sada naše promišljanje uz ovaj Svjetski dan selilaca i izbjeglica zaustavljalo na promišljanju o raseljenim članovima našeg naroda zbog političkih i ekonomskih razloga. I danas je to veliki problem našeg naroda, a možda i njegova prilika. Potrebno je, međutim, da se dogodi obraćenje mentaliteta i onih koji su otišli i nas koji smo ostali.

Ipak, danas ne možemo tako ograničeno promatrati ovaj fenomen. On je puno širi od pitanja našeg i bilo kojeg naroda. To je globalni fenomen. Zato nas Svjetski dan selilaca i izbjeglica poziva da pročistimo pogled i raširimo prostor svoga srca kako bismo vidjeli i sve druge današnje izbjeglice i selioce zbog današnjih ratnih razaranja i drugih nepogoda uzrokovanih ljudskim djelovanjem, klimatskim promjenama i prirodnim katastrofama, a ne samo one našeg naroda.

Samo nam iskrena molitva koja ne sugerira Bogu što on treba činiti, nego nam pomaže razumjeti u razgovoru s njim što mi trebamo učiniti, može pomoći da nadiđemo predrasude i osude i da u migrantima i stranim radnicima prepoznamo braću i sestre, dio iste ljudske obitelji, a ne prijetnju i neprijatelje. Važno je što mi gledamo u migrantima i stranim radnicima. Ako u njima budemo gledali neprijatelje i prijetnju oni će nam to postati, ako i nisu. I obrnuto, ako u njima budemo gledali braću i sestre, velika je šansa da će nam to postati, ako to trenutačno i nisu. Sveta obitelj nam je primjer prihvaćanja. To je obitelj u kojoj je Bog prihvaćen. I kroz prihvaćanje je postao članom jedne ljudske obitelji i cijelu ljudsku obitelj učinio svojom obitelji. U njemu smo svi mi ljudi, bez obzira na sve naše razlike i podijele, na nov način postali članovi Božje obitelji. I jedni drugima braća i sestre.

Obitelj je privilegirano mjesto odgoja za bratstvo i sestrinstvo. No ipak, da bismo naučili puninu poziva na bratstvo i sestrinstvo i na njega mogli odgovoriti kao braća i sestre, bližnji jedni drugima i svima, nije nam dovoljna samo obitelj. Ona je početak, temelj na kojemu ako je dobar možemo nadograđivati, a nije dovršenje. Obitelj ima granice preko kojih je potrebno prijeći. O tome govori i današnje evanđelje.

Iako je i dalje poslušan svojoj obitelji, Isus je u tom evanđeoskom ulomku svojoj obitelji počeo postavljati granice. Bilo mu je vrlo stalo do obiteljske zajednice kao temeljne ljudske zajednice. Zato se i želio utjeloviti u konkretnoj ljudskoj obitelji. To je obitelj koju promatramo kao uzor svake obitelji i zovemo Sveta obitelj. Ali istovremeno Isus je svjestan da mu njegova obitelj nije cilj nego sredstvo. On je rođen za više. On je rođen za sve.  Zato on pomiče obiteljske granice da bi se otvorio drugima. Ovo pomicanje granica će biti i kasnije razlog njegovih nesporazuma s vlastitom obitelji, a nastavit će se i s nesporazumom koji je imao sa svojim narodom i religijskom zajednicom svoga vremena. Isusa to nije zaustavilo. Nakon što je nadišao vlastitu obitelj i zatvorenost u njezine sebične interesne okvire, mogao je nastaviti širiti obzire, preko odlaska i u druge gradove, susrete sa strancima čija ga je vjera iznenađivala, sve do otvorenosti svim ljudima i narodima kroz ono poslanje koje je kao uskrsnuli Gospodin dao svojim učenicima kad ih je uputio d idu do kraja zemlje i svim ljudima.

Odmakom od vlastite obitelji da bi mogao biti za sve, u Očevoj kući, Isus i nas, svoje učenike, želi poučiti da su i nama naše obitelji važne, ali i upozoriti da nisu cilj nego sredstvo za ostvarenje onog plana koji Bog ima i sa svakim od nas. Da bismo mogli otkriti i ostvariti taj Božji plan sa sobom, ali u tome i pomoći drugima, i mi moramo nadići svoje obitelji, ali i druga ograničenja koja nas sužavaju, kako bismo kao Crkva i kršćani mogli biti širokog srca i mentaliteta, biti za sve i sa svima braća i sestre na njegov način. A njegov način je biti usklađen s Očevom voljom, biti u onom što je Očevo. I biti za svoju braću i sestre do kraja služeći u ljubavi.