Sedma vazmena nedjelja (B), 2024.

Iz današnjeg evanđeoskog ulomka, koji je dio Isusove molitve izgovorene u njegovom oproštajnom govoru od učenika tijekom Posljednje večere, bih izdvojio tri Isusove molitve Ocu.

1.         Sačuvaj ih u svome imenu

Čovjek je krhko biće. Biti zaštićen je jedna od temeljnih čovjekovih potreba. Isus znade za tu čovjekovu potrebu. Svjestan je i toga da živimo u svijetu u kojem čovjek i njegova zaštita, od začeća pa do smrti, najmanje znači. Zato u današnjem evanđelju, dok se oprašta od svojih učenika, moli Oca da nas sačuva, zaštiti, u svom imenu. Očevo, Božje ime, je ljubav. „Bog je ljubav“, ponavlja nam i ove nedjelje ulomak iz Prve poslanice sv. Ivana. On koji je ljubav se u Starom zavjetu objavio pod imenom JHVH, Jahve, Onaj koji jest za svoj narod u egipatskom ropstvu u Novom zavjetu je svoje ime objavio u osobi Isusa iz Nazareta. U njemu je Bog postao S nama Bog, Onaj koji jest za nas i za sve ljude.  U Isusu iz Nazareta je Božje ime dobilo ljudsko lice. Moleći Oca da nas sačuva u svom imenu, Isus moli Oca da nas sačuva u njemu i onom planu spasenja koje ima s nama, a koji se počeo dovršavati te večeri dok se Isus opraštao od svojih učenika.

2.         Da imaju puninu moje radosti u sebi

Punina Isusove radost je spoznaja da ga Otac ljubi i da on u njemu ljubi sve ljude. To je radost evanđelja koja u te oproštajne trenutke koji su sami po sebi teški, unosi nadu vjere, ali i daje snagu ljubavi koja će pobijediti slabost naravi i pomoći mu da ostvari plan spasenja. Isus moli Oca da i mi imamo punini takve radosti. Ovo je tema na kojoj, od samog početka svoga pontifikata insistira papa Franjo. Zato je svoj prvi programski dokument naslovio „Evangelii gaudium – Radost evanđelja“,  insistirajući na tome da je radost evanđelja neophodni preduvjet misijske preobrazbe Crkve i svakog kršćanskog navještaja. Ta radost proizlazi iz činjenice da je ono što kršćanin nevješta Osoba – Isus koji je radost, pa zato radost mora biti i obilježje onoga koji ga navješćuje. Papa Franjo kasnije u drugim dokumentima tu temu proširuje i na druga područja kršćanskog život, kako što svjedoči naslov pobudnice „Amoris laetitia – Radost ljubavi“, ali i na sam smisao i konačni cilj čovjekovog postojanja, kako to potvrđuje pobudnica „Gaudete et exultate – Radujte se i kličite“ o sveopćem pozivu na svetost. U pobudnici upućenoj mladima i o mladima i njihovom pozivu „Cristus vivit – Krist živi“, možemo otkriti da se ovdje radi o radost misijskog služenja drugima „jer naš život na zemlji doseže puninu (radosti) kad postane žrtva“ (CV, 254). Isus moli Oca da i mi poput njega osjetimo puninu takve radosti života koji se daruje u služenju, radosti koju ima ona tko sebe i svoj život stavi na raspolaganje Bogu i njegovom pozivu služenja drugim. Najviši oblik takvog služenja je dar života jer, kako također Isus reče u kontekstu oproštajne večere, „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko položi život za svoje prijatelje.“ To je Isusova radost ljubavi. Tu radost Isus želi i nama, svojim učenicima. Tu radost, koja je radost evanđelja, želi po nama ponuditi i svima drugima.

3.         Posveti ih u istini

Ponekad se ova molitva na posvećenje u istini shvaćala, a neki je i danas shvaćaju, kao Isusova želja da mi Isusovi učenici budemo u posjedu cjelovite istine u vjerskim i moralnim pitanjima. U povijesti se to nerijetko širili i na sva druga pitanja. Ovo je često bilo, a i još je, uzrok napetosti i podjela među nama samima, a i netolerancije, pa i nasilja prema svima onima za koje smo držali da nam ne pripadaju jer nisu u istini. To je, opet, s druge strane, u njima, jer su i oni najčešće smatrali da su zapravo oni u posjedu istine, izazivalo, a i izaziva, odbojnost prema nama i našoj istini. Koliko god i dalje vjerujemo u objavljenu istinu koju nam navješćuje Crkve,  vjerujem da ćemo se svi složiti da ovim oproštajnim trenucima Isusu nije molio Oca za nas kako ne bismo pogrešno razumjeli i interpretirali koju vjersku i moralnu istinu, nego da je na pameti imao onu temeljnu istinu u kojoj i po kojoj je jedinoj moguće naše posvećenje. Ta istina je istina da nas Bog ljubi. Biti posvećeni u istini je stoga istovremeno i poziv na preuzimanje Isusovog poslanja ljubavi. Trebamo prestati biti ljudi na Adamov način kako ne bismo ponovo povjerovali napasniku i upali u njegovu zamku, jedna od njih je i pomisao da smo mi u posjedu istine, kako bismo mogli postati ljudi na Kristov način, vjerujući Bogu i njegovoj ljubavi.

I za kraj, nevezano za ovu temu iako je na neki način s njom povezana jer nam majke na najbolji način pokazuju istinsku radost služenja, a njihova ljubav, kad god je autentična i oslobađajuća, obrise one božanske ljubavi koju nam je Isus objavio, želio bih svim našim majkama čestitati Majčin dan i izraziti duboku zahvalnost za njihovo služenje u ljubavi. Činim to dijeleći Rembrandtovu sliku Povratak razmetnog sina na kojoj je milosrdnom ocu lijeva ruka očinska, a desna majčinska te povezano s tim važnu misao bl. Ivana Pavla I. koja nam govori o Bogu koji nije samo naš otac, nego je i naša majka: „Mi smo objekt neprolazne Božje ljubavi. Znademo: on nad nama uvijek drži otvorene oči, također onda kad se čini da je mrak. On je otac; još više je majka. Ne želi nam učiniti zlo; želi svima učiniti samo dobro. Ako su djeca slučajno bolesna, imaju još više razloga da ih majka ljubi. I mi također ako smo bolesni zbog zloće, izvan puta, imamo još više razloga da budemo ljubljeni od Gospodina“ (Angelus, 10. rujna 1978.).