Prva nedjelja došašća (C), 2024.

U Isusovo vrijeme, jednako kao i u vrijeme prve Crkve kojoj piše evanđelist Luka, ljudi su bili suočeni s katastrofama, ratovima i progonima, zbog kojih im se činilo da je blizu kraj svijeta. Javljali su se mnogi zloguki proroci koji su govorili da je kraj svijeta blizu. Zato je Isusova glavna briga bila, a nakon njega i onih koji su uobličavali njegov život i riječi u evanđelje, pomoći svojim učenicima razaznati i tumačiti na njegov način znakove vremena, da se ne bi dali zavesti i da bi mogli uvijek biti pripravni za njegov ponovni dolazak. Samo za one koji su u tome uspjeli, njegov ponovni dolazak nije prijetnja nego obećanje. Zato, kaže Isus, „kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“

Vrijeme došašća i ove godine ponovo dolazi u teškom povijesnom trenutku, obilježenom znakovima kraja. Na to smo se gotovo već naviknuli. A željeli bismo da je drugačije. No stvari se iz godine u godinu sve više kompliciraju. Osim ratova i prijetnji međusobnim uništenjem suprotstavljenih naroda te porasta mržnje u svim društvima uključujući i naše hrvatsko društvo, vrlo jasni znakovi krhkosti našeg svijeta su i brojne prirodne katastrofe uzrokovane našim neodgovornim ponašanjem i globalni zatopljenjem kojega je to izazvalo. I danas se javljaju neki samozvani proroci koji govore da je kraj blizu. Ima i onih kojima sve to nije važno jer se ne događa njima izravno. Ovakvi stavovi nisu prikladni za nas kršćane. Znakovi kraja koje vidimo i u našem vremenu za nas nisu ni prijetnja krajem, ni razlog za ravnodušnost. Oni su za nas znakovi nade i poziv na obraćenje. Na to Isus misli kad nam kaže da budemo uspravljeni i podignute glave. Kaže nam da se ne trebamo bojati, ali i da ne smijemo ostati ravnodušni, odnosno otežala srca zbog proždrljivosti pijanstva i životnih briga. Zapravo je to ono što moramo promijeniti i od čega se trebamo obratiti želimo li s nadom gledati i ovo naše vrijeme koje je obilježeno prignutošću same sebe i svoj vlastiti interes koji je izvor svega lošeg što nam se događa. Ona izaziva ili je razlog da nas nije briga. Sve je to znak praznine koju žele ispuniti različiti samozvani proroci i prodavači magle. I Isus želi ispuniti tu prazninu. On nam nudi dva praktična sredstva kako bismo mogli pobijediti strah i ne biti ravnodušni već i u ovom trenutku povijesti biti uspravni i podignute glave.

Prvo sredstvo je budnost. Biti budan znači biti svjestan trenutka u kojemu se nalazim, svoje okoline, osoba koje susrećem. Ona je suprotno stanje od stanja spavanja. Na nju nas, na primjer, žele uputiti naše zornice. Zornice budnosti daju kršćanski smisao. Za nas kršćane biti budan znači osobito biti svjestan Isusove prisutnosti i u našem vremenu, odnosno njegovih skrivenih dolazaka u naše vrijeme. A on i u našem vremenu dolazi. Dolazi u Crkvi u kojoj i mi trebamo naći svoje mjesto i uključiti se u njezino poslanje. I u svojoj riječi. I sakramentima, osobito euharistiji. Dolazi i u našim zornicama. Dakako, dolazi u braći i sestrama, osobito u onima koji su zbog bilo kojeg razloga potrebni da im se na zauzetiji način učinimo bližnjima, ali i da im dozvolimo da oni nama kad je nama to potrebno mogu biti bližnji na zauzetiji način. Budnost na koju nas Krist poziva, da ne bismo bili prignuti zemlji nego uspravni i podignutih glava usmjereni prema njegovom dolasku, ne znači neku našu uznositost, samodostatnost, nadmoć, ona nije stvar prestiža, nego obrnuto. Budnost na koju nas Krist poziva znači spremnost služiti drugima kao i Isus, biti prignut nad njim i njihovom potrebom. I istovremeno dozvoliti drugima, a u njima i Isusu, da nama služe, da i oni budu prignuti nad nas i našu potrebu.

I drugo sredstvo, koje nam zapravo i omogućuje biti budni na Kristov način i način vjernika, je molitva. Ona nas otvara za Boga. U molitvi usvajamo njegov pogled, njegove stavove. Molitva širi naše srce i pročišćuje naš pogled na znakove prolaznosti koji nas okružuju. I na ljude koji nam u molitvi, ako je naša molitva kršćanska, prestaju biti neprijatelji, a postaju braća i sestre. Ne zaboravimo da nas molitva Očenaša koju nas je Isus naučio, a koja je modal svake kršćanske molitve, uči biti sijači i graditelji dolaska kraljevstva Božjega. I dati svima ono što im pripada. I opraštati i ljubiti, onako kako želimo da se nama oprašta i nas ljubi. I biti zaštićeni, ali i druge štititi od zla. U molitvi i u znakovima prolaznosti našega svijeta, usprkos svoj njihovoj tragičnosti, možemo prepoznati znakove nade i biti po onom što govorimo i činimo i sami znak nade za druge. Možda nam nije dano promijeniti svijet, ali svaki dan možemo učiniti boljim barem same sebe. Molitva nas osobito otvara za temeljni Očev dar koji nam omogućuje da možemo nastaviti Kristovo poslanje između njegovih dvaju dolazaka, a taj daj je dar Duha Svetoga. Bog nikad neće uskratiti onima koji ga zamole Duha Svetoga. S Duhom Svetima i mi, poput Jeremije, Izaije i drugih proroka u svom vremenu, ili nakon njih Marije žene došašća, Luke i drugih evanđelista, Pavla i drugih apostola, i svih svjedoka vjere, postajemo sposobni u ovaj naš svijet unijeti barem jednu malu iskru nade, posijati barem jedno gorušičino zrnce kraljevstva Božjega. Ako ne možemo drugačije to učiniti jer nam nije dano, jer smo slabi, mali, ne zaboravimo da to uvijek možemo učiniti molitvom. Molimo za druge, ali i sebe. U ovom mjesecu koji započinjemo, a u kojemu ćemo početi i Svetu godinu „Hodočasnici nade“, papa Franjo nas poziva da posebno molimo da nas „ova jubilarna godina ojača u vjeri te nam pomogne prepoznati Krista Uskrsloga u našem svagdašnjem životu, preobražavajući nas u hodočasnike kršćanske nade.“ Mi biskupi smo uputili poziv na molitvu zahvalnosti – što je također nešto o čemu treba voditi računa u vremenu jubileja – moleći „da nas otajstvo Utjelovljenja potiče na zahvalnost Bogu za dobra koja smo primili i nadahnjuje u služenju bližnjima kao znaku Kristove novosti u svijetu“. Neka barem molitva, poput ovih spomenutih, bude i ostane znak budnosti, naš način služenja probuđenom ljubavlju, onom koja se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom nas same Krist ljubi i koja se živi ljubeći druge onako kako je on ljubio nas.

(Slika: Bernadette Lopez)