Prva korizmena nedjelja, 2024.

Zborna molitva Prve korizmene nedjelje pozvala nas je da „napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“

U ozračju pročitanog evanđelja ovo bismo mogli shvatiti kao poziv da u ovoj korizmi krenemo za Isusom u pustinju. Da bismo otišli u pustinju nije potrebno puno. Zapravo, dovoljno je koji trenutak u danu ništa ne činiti, nego dozvoliti Gospodinu da on nešto čini za nas. To je ono što nama je teško. Bojimo se ne činiti ništa i dozvoliti Bogu da bi on mogao nešto učiniti za nas i s nama. Zato svaki trenutak u svom danu ispunimo nečim: glazbom, televizijom, društvenim mrežama, igrama, izlascima, razgovorom, nekakvom aktivnošću zbog koje u našem danu nema vremena za pustinju i tišinu. Mi se zapravo bojimo pustinje. Bojimo se tišine. I onih trenutaka u kojima ne bismo ništa radili, kako bi Bog u nama mogao raditi. Želimo li slijediti Isusa i s njim pobijediti Sotonu i njegove kušnje, ali i osjetiti anđeosku utjehu korizmenog vremena, moramo od sebe odagnati taj strah i dozvoliti Duhu da i nas u ovoj našoj korizmi povede za Isusom i s Isusom u pustinju. Bez toga naša korizma neće i ne može donijeti plodove.

Današnje evanđelje nije se zaustavilo u pustinji, nego se iz pustinje koja se nalazi u Judeji, s Isusom vratilo u Galileju, onaj prostor i ljude s kojima je Isus živio prije nego se povukao u pustinju. Primijenimo li ovo na sebe, onda se i mi moramo osjetiti prozvanima i pozvanima da plodove korizmenog vremena i naše korizmene pustinje, naših odricanja ili pozitivnih odluka koje smo u ovoj korizmi odlučili napraviti, prenesemo iz Judeje u svoje Galileje, u svoj prostor i vrijeme, svoje odnose, osobito svakodnevicu svojih obitelji, susjedstva, radnog okruženju. Bez toga naša korizma nema smisla.

Potrebno je, dakle, i jedno i drugo. Potrebno se povući u pustinju kako bismo u njoj pobijedili kušnju i obnovili  savez s Bogom sklopljen u našem krštenju, te zatim plodove pustinje mogli prenijeti u svoju svakodnevicu i u njoj ih živjeti. Prvo bez drugog je beskorisno, drugo bez prvog je nemoguće. Ako se naša korizmena pustinja ne bi pozitivno odražavala na naš svakodnevni život u korizmi, ali i nakon korizme, ako zbog nje i po njoj ne bismo postali bolji ljudi i bolji kršćani, korizma bi za nas bila beskorisna. Isto tako, ako ne bismo stvorili ozračje pustinje i korizmu ispunili sadržajima koji su značajka tog vremena, poput milostinje, molitve i posta – a koji u sebi uključuje i stvaranje onog ozračja tišine u kojemu ništa ne treba činiti da bi Bog mogao nešto učiniti – teško je, ako ne i nemoguće, u ovoj korizmi postati bolji ljudi i kršćani.

Mislim da bi se moglo reći da je ovo na neki način poruka i ovogodišnje korizmene poruke papa Franje koju je naslovio: „Bog nas vodi kroz pustinju do slobode“.  Kroz nekoliko koraka koje bismo trebali napraviti u toj našoj korizmenoj pustinji, Papa nam želio pokazati put oslobođenja i slobode koji će nam pomoći kad iziđemo iz korizme živjeti na nov način odnose s Bogom i bližnjima u svakodnevici vremena u kojemu živimo, a koje on opisuje kao vrijeme ogromnih izazova i bolnih jecaja s kojima se moramo hrabro suočiti: „U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed.“ U svojoj propovijedi na Pepelnicu sam rekao da sam razumio ova tri koraka koja papa spominje u svojoj poruci kao poziv da budemo realni i osjetljivi za trpljenje drugih (prvi korak), kako bismo polazeći od toga mogli prihvatiti korizmu kao vrijeme obraćenja i slobode (drugi korak) i nakon toga hrabro djelovati donoseći pojedinačne i zajedničke odluke koje bi se trebale odnositi na naše kupovne navike, brigu za stvoreni svijet, na uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni…, ali i na zajedničko razmišljanje, u duhu sinodalnosti o kojoj promišljamo, o svom načinu života u sredini u kojoj živimo i svojem kršćanskom doprinosu boljitku te sredine (treći korak).

Želimo li da nam ova korizma 2024. uistinu bude korizma u kojoj ćemo napredovati u spoznaji Isusa Krista i u životu slijediti njegov primjer, prepustimo se Duhu i njegovom vodstvu i krenimo hrabro za Isusom u pustinju. Kako konkretno to možemo napraviti? Možda nam odgovor mogu dati tri tradicionalna sredstva korizmenog vremena koja nas pozivaju da u svojoj prehrani i svakodnevnom životu pronađemo nešto čega ćemo se odreći (post), u svojim odnosima nekoga kome ćemo pomoći (milostinja) i u svom danu trenutke za tišinu i molitvu (molitva). Tim ćemo pomoći i svojim jezicima i ušima da se malo odmore, televizorima, radio prijemnicima, računalima i mobitelima da se malo ohlade, ali i omogućiti Bogu da probije našu gluhoću (sv. Augustin) i progovoriti nam u dubini našeg srca kako bi ih pročistio i otvoriti za bližnjega i njegovu potrebu. Ali tu ne smijemo stati. Nije dovoljno vidjeti potrebu drugoga i s njim suosjećati. To nije smisao posta i korizme, naše pustinje. Potrebno je i nešto učiniti. U pustinji ne možemo i ne smijemo ostati nego Bogom oslobođeni trebamo plodove pustinjskog korizmenog iskustva živjeti, kako u odnosu prema sebi samima i svojim željama, tako i u odnosu prema drugima i njihovim potrebama, osobito onima koji su zbog različitih razloga isključeni i ušutkani i kojima je potrebno da ih primijetimo, da naš glas bude njihov glas. Papa ovom dodaje brigu za stvoreni svijet, a u duhu sinodalnog promišljanja o zajedništvu sudjelovanju i poslanju ne smijemo isključiti niti svoj doprinos boljitku društva i poslanju Crkve.

Nasljedujmo Isusa ne samo povlačeći se u korizmu i pustinju, nego i u svakodnevnom životu s njegovim izazovima za koji nas pripremaju i oslobađaju korizma i pustinja u koju u korizmi ulazimo s Isusom i za Isusom. To je preduvjet da bismo nakon korizme i pustinje u svojim „Galilejama“, odnosno svakodnevici u kojoj živimo, i mi mogli s Isusom svima koje susrećemo svjedočiti poziv: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

Skip to content