Peta korizmena nedjelja (B), 2024.

Događaj koji nam prenosi današnje evanđelje započeo je zamolbom nekih Grka koji žele vidjeti Isusa. Obratili su se njegovim apostolima, konkretnije Filipu. On je njihovu zamolbu prenio Andriji, a Andrija Isusu. Isus nije udovoljio ovoj molbi. Umjesto toga izgovorio je jedan veoma emotivan govor. Ovo, inače, nije jedini put da se ono o čemu govori i razmišlja Isus razlikuje i od onog o čemu govore i razmišljaju njegovi apostoli. Dok su apostoli željeli zadovoljiti nečiju znatiželju, Isus je imao sasvim drugačije brige. Njemu je na pameti poslanje koje je dobio od Oca i njegovo konačno izvršenje. A ovo su trenuci odluke. Isus treba odlučiti, to je njegov čas, hoće li ići do kraja u ostvarenju plana spasenja koji mu je povjerio Otac ili će odustati. Odluka je to o tome hoće li živjeti ili umrijeti. Hoće li se opredijeliti za život umirući ili za smrt živeći?

U ovu dilemu uklapa se prispodoba o pšeničnom zrnu koje umirući daje plod. Isus je u tim trenucima svjestan da i on, poput pšeničnog zrna, treba umrijeti želi li ispuniti poslanje i donijeti plodove spasenja. I kao što pšenično zrno bez umiranja ne može  ispuniti svoju funkciju nego ostaje samo, izolirano i, zapravo, mrtvo, i njegovo poslanje bez umiranja neće ispuniti svoju funkciju, nego će ostati samo, izolirano, mrtvo. Odluka je na njemu. Hoće li živjeti, a zapravo ostati mrtav, ili umrijeti da bi stvarno živio? Nije lako odlučiti. Očito je to i iz toga što se u njegovom razmišljanju osjeća prirodna ljudska odbojnost prema umiranju. Ali osjeća se nešto puno važnije. Osjeća se odlučnost da izvrši do kraja zadaću koju mu je povjerio Otac.  O ovom progovara Isusov molitveni dijalog s Ocem koji to sa svoje strane potvrđuje. Isusovu smrtnu tjeskobu koju odaje današnje evanđelje i molitveni dijalog s Ocem, autor Poslanice Hebrejima je, u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, sažeo u to da je „Krist … u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti.“ Na kraju on zaključuje da je Isus, iako nije oslobođen muke i smrti, bio uslišan u svojim molitvama. Kako se dogodilo to uslišanje? Kaže autor da se dogodilo tako što on „premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“

Isus zna da to nije samo njegov put nego da je to i put i svih onih koji su njegovi. Zato on poručuje svojima da idu za njim ako mu žele služiti. Ovaj bismo poziv, osobito ako mu pridružimo završni usklik, mogli shvatiti i kao Isusov odgovor Grcima. To su, danas kao i onda, svi oni koji su zainteresirani za Isusa, koji ga traže, koji ga žele vidjeti. Vjerujem da smo danas to i svi mi. Isus nam današnjim evanđeljem svima poručuje želimo li ga vidjeti, da to možemo samo preko križa. Njega se više ne može vidjeti u onom što privlači mase, a što je potaknulo znatiželju Grka. Njega se od sada može vidjeti samo preko križa. I križ će, ne ozdravljenja i lijepi govori, dobiti novu privlačnu snagu: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ Križ na kojemu je raspet Krist nije tek stratište za razbojnike na koje je netko prisilno prikovan. Križ na kojemu je Krist raspet je vrhunac proslave Božje ljubavi. Na križu Kristovu će se dogoditi ponovno usklađivanje sustava vrijednosti s onim poretkom koje je Bog zamislio od početka, a koji čovjek svojim grijehom poremetio. Zato je to trenutak suda ovom svijetu i odbacivanja kneza ovoga svijeta s njegovom logikom.

Ova Isusova poruka upućena je svima koji ga traže. Osobito je ona upućena nama Crkvi i kršćanima koji mislimo da smo ga već našli. A jesmo li? Odgovor o na to pitanje ovisi o tome jesmo li ili nismo spremni s Isusom se odreći života umirući, da bismo s Isusom živjeli. Isusova logika i njegov sustav vrijednosti moraju postati naša logika i naš sustav vrijednosti. Moramo umrijeti da bismo živjeli! Mnogo je načina na koje mi kao kršćani možemo slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna. Samo jedan od njih je umiranje na križu, odnosno neki oblik mučeništva krvlju. Na takav su put pozvani samo neki. Uvijek su to izvanredne situacije. Ali uvijek ih ima, kako nam to svjedoče vijesti o žalosnim događaji progonjenih kršćana, ali i drugih pravednih i nevinih ljudi koji stradaju nevini zbog svojih uvjerenja i zalaganja za dobro dugih ljudi. Svi drugi načini su oni svakodnevni načini, svakodnevne situacije u kojima trebamo pokazati da u našem životu ne vrijede pravila ovog svijeta, nego da vrijede Isusova pravila, pravila ljubavi koja služi. I danas biti pšenično zrno koje umire znači ići za Isusom, umirati sebi i svojoj sebičnosti kako bismo s njim i na njegov način mogli biti za druge, našu braću i sestre, svoje bližnje. A bližnji nam nisu samo neki, oni koje tako osjećamo. Bližnji su nam svi ljudi, čak i oni koje tako ne osjećamo i koji se tako ne osjećaju. Bližnji su nam osobito oni koji imaju potrebu da im iskažemo ljubav i da im budemo bližnji.

Skip to content