Druga nedjelja došašća

Stoljećima nije dolazila riječ Božja koja je nekad dolazila Abrahamu, Izaku i Jakovu, Mojsiju pozivajući ga da izvede Božji narod iz Egipta i Jošui da ga uvede u Obećanu zemlju, sucima, Samuelu i Davidu, prorocima s pozivima na obraćenje i porukama nade u koje spada i ulomak iz Knjige proroka Baruha koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje. Ova Božja šutnja nije bila laka za Božji narod. Na više mjesta se može pročitati želja da se Bog ponovo javi, da ponovo progovori.  Ali Bog je šutio jer se nije našao nitko dostojan da primi njegovu poruku. Utjeha se mogla pronaći samo u obećanjima da će Bog jednom to promijeniti, da će se ponovo naći netko koga će Bog učiniti dostojnim. U tim obećanjima starozavjetni Božji narod je u teškim trenucima svoje povijesti pronalazio utjehu. To je bio razlog za nadu koja ga je održavala u izgnanstvu, a zatim i po povratku u domovinu.  A onda je u trenutku kojemu povijesni okvir daje sedam imena koje nabraja današnje evanđelje – osim povijesnog okvira brojem sedam se željelo izraziti i puninu starog političkog i religioznog svijeta koji ova imena predstavljaju i koji je došao svome kraju – riječ Božja je  ponovno došla. Za svoj ponovni dolazak je izabrala jednu sasvim posebnu osobu: Ivana, sina Zaharijina. I izabrala je sasvim posebno mjesto: pustinju. Ovaj dvostruki izbor nije slučajan. Ivan je izabran jer je on bio spreman čuti i prihvatiti Božju riječ. Pustinja je izabrana jer je ona mjesto tišine i usmjerenosti na ono što je bitno.

Iako je Ivanova priprava na dolazak Božje riječi započela još prije njegovog rođenja u susretu s Riječi koja je tijelo postala u Marijinom krilu – o čemu nas evanđelist Luka izvješćuje u svom evanđelju – ta se priprava nastavila i konačno dovršila u pustinji. Tišinom koja u njoj vlada i usmjerenošću na bitno pustinja je Ivanu omogućila čuti i prihvatiti Božju riječ. Ona ga je naučila razlikovati bitno od nebitnog. I pomogla mu da ne bude, kao nabrojene osobe koje su njegovom javnom nastupu dale povijesni okvir, okrenut samom sebi, zarobljen političkim i religijskim interesima, navezan na imati: moć, čast, slavu, bogatstvo… Ona ga je naučila biti slobodan. I zadovoljan s onim malo, ali i dovoljno, što mu je pustinja mogla dati.  Pomogla mu je biti otvoren za Božju riječ koja će ga sa svoje strane pozvati da iziđe iz pustinje i krene ususret drugima i Drugome. Naučila je da drugima ponudi obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha i navijesti pripravljanje puta Gospodinovu dolasku. Pustinja ga je osposobila da u mnoštvu koje će se odazvati njegovom pozivu na obraćenje može prepoznati Drugoga, Riječ Božju koja je tijelom postala. Pustinja će ga naučiti da Bog ne dolazi na ovaj svijet zaogrnut u moćnike ovoga svijeta, nego da se on svojim dolaskom pridružuje grešnicima, onima koji traže obraćenje.

Pripravljanje puta Gospodinu o kojemu Ivan govori pozivajući se na proroka Izaiju nije naša zadaća nego Božje obećanje. Pomislit da mi možemo pripraviti svojim djelovanjem Gospodinov dolazak bilo bi preuzetno. To samo Bog može. To je poruka nade za sve, a osobito za grešnike koje Ivan poziva na obraćanje. Odazovimo se ovom pozivu. Ubrojimo se među grešnike. I za Ivanom krenimo u pustinju.  Ta bi pustinja na neki način trebale biti naše crkve i osobito naše zornice. One bi nas trebale osloboditi od nebitnog što nas razdire u našoj nutrini, što nas dijeli od drugih, što naše bližnje, sestre i braću pretvara u naše neprijatelje, što pokreće ratove među nama. I usmjeriti na bitno, slobodne od navezanosti na imati i od zarobljenosti u različite ovozemaljske interese koji nas dijele od drugih. Ako se to ne događa nešto ne činimo kako valja. Ako se to događa, onda nam je to prilika da i nama dođe Božja riječ. I da, kao i Ivan s njom, krenemo ususret drugima kako bismo s njima i za njih bili novi ljudi, proroci, sestre i braća, kako bismo im bili kršćani u pravom značenju te riječi. Ivan i njegov primjer nas u našem vremenu i došašću, koji su kao i njegovo vrijeme uokvireni starom logikom moći i partikularnih interesa, pozivaju da živimo novu logiku, logiku evanđelja. I da dozvolimo Bogu koji je po našem udjelu u evanđelju i u nama otpočeo dobro djelo – kako nas podsjeća sv. Pavao s Filipljanima u drugom čitanju – da ispuni svoje obećanje, da u nama i po nama drugima pripravi put svome dolasku i svima ponovo dođe i o ovom Božiću. Ali sami ne možemo. Potrebna nam je Boža pomoć. Zato molimo i mi sa sv. Pavlom, za nas i za druge pokraj nas, one kojima smo poslani, „da ljubav (naša) sve više i više raste u spoznajnu i potpunu pronicanju te (mognemo) prosuditi što je najbolje da (budemo) čisti i besprijekorni za dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.“